Video
Od kada je SPC obznanila da ustoličenje mitropolita Joanikija planira da izvrši na Cetinju, osovina Krivokapić-Abazović-Bečić se našla u (ne)očekivanom problemu. Premijer Krivokapić je odlukom SPC naizgled oduševljen, ali mu je dolazak u Prijestonicu noćna mora. U januaru je kao premijer odlučio da „oslobodilački“ uđe među narod na trgu ispred dvorca, ali se razočarao jer je shvatio da to nije njegov „dragi narod“. Tada je u centru Prijestonice priznao da Crne Gore ne bi bilo da se on pitao. Potom je na Cetinju boravio 1. marta kada je na stogodišnjicu smrti kralja Nikole predvodio delegaciju Vlade koja je na kraljev grob položila vijenac sa trobojkom. To je izazvalo protest građana, a premijera i delegaciju je moralo da štiti jako policijsko obezbjeđenje. Premijeru i članovima Vlade građani su, između ostalog, skandirali „Izdajnici“. Zatim je uslijedila prva sjednica redovnog zasijedanja Skupštine posvećena premijerskom satu 25. marta. Da nije zakonske obaveze da se prve sjednice oba redovna zasijedanja Skupštine održavaju na Cetinju, ne bi Krivokapić više službeno dolazio u Prijestonicu. Pošto je morao, uradio je sve da se ne susretne sa njemu mrskim narodom. Cetinje je 25. marta bilo pod policijskom opsadom, a okupljene građane je od premijera i Vlade sa velike udaljenosti dijelila metalna ograda. Falila je još samo bodljikava žica, pa da se dobije potpuna slika kako izgleda Cetinje kada ga posjeti okupaciona Vlada.
Aktuelni premijer Crne Gore u Prijestonicu države kojom upravlja može da dođe samo ako se Cetinje stavi pod opsadu. Toliko je premijeru drago Cetinje i obrnuto. No, to mu nije najveći strah. Zna da mu na Cetinju 5. septembra doček spremaju crnogorske patriote, a među njima i komite. A kad premijer vidi komite uhvati ga panika. Grupa građana, koji se deklarišu kao patriote i poštovaoci politike komitskog pokreta (1919-1929), početkom aprila je blokirala put kod mjesta Bogetići zbog namjere Vlade da izmjenama akata o biračkom spisku i o sticanju državljanstva promijeni nacionalnu strukturu Crne Gore. Tada je vladin automobil, u kome je bila premijerova kćerka, uletio u grupu građana. Prestravljeni crnogorskim zastavama u sred Crne Gore, iz automobila su u pomoć pozvali ministra Sergeja, a premijer je pregaženim građanima poručio da im neće zaboraviti kćerkine suze i strah i da će im „uvesti red i zakon na koji nijesu navikli“. Patriote i komite na to nijesu ni trepnuli, ali se zato premijer isprepadao. Na premijerskom satu krajem aprila je izjavio da bi išao pješke na posao, ali da ne smije zbog komita jer bi mogli da ga presretnu.
Šta je strašno u političkom nasljeđu Božićnog ustanka i komitskog pokreta pa se premijer od toga trese? Nakon tzv. Podgoričke skupštine, na kojoj su agenti Srbije i njihove pristalice u Crnoj Gori pod zaštitom sprske okupacione vojske izvršili državni udar i Crnu Goru anektirali Srbiji, crnogorske patriote su podigle Božićni ustanak. Potom je ustanak prerastao u pokret koji je zbog manjih oružanih formacija dobio naziv komitski. Komite su deceniju pružale oružani otpor srpskoj okupaciji. Njihova borba je vođena „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“. Veliki broj komita je poginuo, izbjegao ili osuđen na zatvorske kazne. Njihove porodice su pretrpjele torturu i nad njima su počinjeni neki od najstrašnijih zločina u istoriji Crne Gore. Ustanak i pokret su ugušeni u krvi i paljevini. Bez njihovog političkog nasljeđa ne bi se obnovila crnogorska država, a potom i njena nezavisnost. Bez tog nasljeđa Crna Gora danas ne bi imala premijersku funkciju koju obavlja Zdravko Krivokapić. Umjesto da poštuje žrtve koje su učesnici Božićnog ustanka i komitskog pokreta dali u borbi za crnogorsku državnost, Krivokapić to odbacuje sa gnušanjem i strahom. Vlada i skupštinska većina ne poštuju istoriju države kojom vladaju i nemaju ni elementarni patriotizam. Privrženi su političkom nasljeđu Podgoričke skupštine pa je onda razumljivo što im smeta geslo „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“. Gore od njihove politike je to što upravljaju državom koja, da su se oni pitali, ne bi ne postojala. To je apsurd i licemjerstvo bez presedana.
Krivokapić se plaši odlaska na Cetinje, ali kako je SPC objavila masovni pohod na Cetinje i najavila dolazak pratećih bjelaško-četničkih jurišlija, premijer Krivokapić se osokolio i zaprijetio da će se ustoličenje desiti na Cetinju uz poruku: „To vam ja tvrdim!“ Obećao je da će na Cetinje doći bez pratnje i još je poručio: „Neka (mi) svaki komita, koji ima nešto protiv mene, lično kaže šta sam ja to uradio protiv Crne Gore“. Ukoliko premijer održi ovo obećanje, ustoličenje može otići u drugi plan. Direktan razgovor premijera i komita biće epski čin.
Dok premijer skuplja hrabrost da bez obezbjeđenja prođe komitske zasjede na putu do Cetinjskog manastira, u sličnim mukama je i potpredsjednik Vlade i predsjednik Ure Dritan Abazović. I njemu su u januaru na cetinjskom trgu ispred dvorca građani pokazali šta misle o njegovom „osvježenju“. Poslije toga nije imao službene posjete Cetinju. No, ohrabren najavom većeg priliva ekoloških kleročetnika na dan ustoličenja, on je 11. avgusta podržao odluku SPC i saopštio da bi ustoličenje mitropolita Joanikija trebalo da se desi na Cetinju. Abazović je to najavio kao neminovnost: „Crna Gora je dobila mitropolita, proces ustoličenja mora da se desi“. Dodao je i da bi, ako dobije poziv, prisustvovao ovom događaju i da će, ako se neko iz SPC sjeti da ga pozove, na dan ustoličenja i on doći bez obezbjeđenja. Ova izjava potpredsjednika Vlade je bila politički fijasko, što je potvrdio potpredsjednik Ure i savjetnik potpredsjednika Vlade Filip Adžić. Adžić je 16. avgusta izjavio: „Smatram da nije ni mudro ni odgovorno insistirati da svečanosti povodom hirotonije mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija budu na Cetinju.“ Tako je Adžić, inače savjetnik za unutrašnju politiku, faktički poručio da Abazovića smatra neodogovornim i nedovoljno mudrim. Dok Abazović ističe da je ustoličenje na Cetinju neminovnost, Adžić kaže da to nije ni mudro ni odgovorno. Na kraju saopštenja, Adžić je pozvao Mitropoliju crnogorsko-primorsku da uvaži zahtjev najvećeg broja građana Cetinja. Dakle, Adžić smatra da se najveći broj građana Cetinja protivi ustoličenju mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru, što faktički znači da potpredsjednik Abazović i URA vode politiku protiv najvećeg broja građana Cetinja. Već 17. avgusta, Abazović je odbacio savjet svog savjetnika i izjavio da, kao koordinator službi bezbjednosti, sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom radi na tome kako bi ustoličenje prošlo „bez većih problema, na miran i dostojanstven način“. Tako je faktički došlo do sukoba Abazovića i Adžića, pa je Abazović istog dana dao novu izjavu kojom je pokušao da kontroliše štetu. Abazović je pojasnio da je njegov savjetnik uputio „dobronamjerni apel za još jedno razmatranje ukupne situacije iz perspektive nekoga ko živi u gradu Cetinju“. No, ponovio je da je zvanični stav Vlade da se sprema za ustoličenje Joanikija na Cetinju. To znači da će Abazović i Vlada pokorno učestvovati u organizaciji ustoličenja. Tako se dodvorava kleročetnicima, dok od Adžića pravi „dobronamjernog Cetinjanina“. Oba se zavaravaju da će im to poboljšati politički uticaj u Prijestonici.
Zbog ovog događaja se, kao njegovi osovinski saveznici, muči i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić. Njegove Demokrate još traže način i milost da ih SPC rehabilituje u „srpskom svetu“ jer su glasali za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a sad im je SPC uputila novi izazov. Zadatak Demokrata je da se, tokom planiranog ustoličenja Joanikija, u javnosti predstave kao zaštitnici crnogorstva, a da ih, istovremeno, SPC u tajnosti prizna za prvoborce „srpskog sveta“. U izvođenju neizvodljivog Bečić se poslužio providnom žonglerskom taktikom i izjavio: „Pozivam sve građane Crne Gore da s ljubavlju i poštovanjem dočekaju Mitropolita crnogorsko-primorskog i njegovo ustoličenje u najljepšoj Prijestonici na svijetu“. Prema mišljenju predsjednika Skupštine, Crnogorci bi trebalo da se dive ustoličenju mitropolita koji, kao i njegova crkva, ne priznaje ni crnogorsku državu ni crnogorsku nacionalnost. Tako bi, prema zamisli Bečića, Crnogorci trebalo da prihvate velikosrpsko poniženje, a u zamjenu za to da budu oduševljeni što su poniženi u najljepšoj Prijestonici svijeta. Za ovu površnu demagogiju Bečića narod kaže: „Hoće da odjednom sjedi na dvije stolice“. Bečić je na kraju pozvao: „Čuvajmo državno dostojanstvo i našu Prijestonicu“. Ako brine o ugledu države i Prijestonice, Bečić bi trebalo da se usprotivi ustoličenju Joanikija na Cetinju, jer je to ponižavajući napad SPC na državu i Prijestonicu. Zato mu je uzalud žongliranje praznim frazama.
Odlukom da ustoličenje Joanikija izvrše na Cetinju Aleksandar Vučić i SPC demonstiraju silu prema Crnoj Gori. No, tako su (ne)namjerno doveli osovinu Krivokapić-Abazović-Bečić u nepriliku. Oni bi voljeli da je to obavljeno van Crne Gore i da zbog toga nijesu morali da otkriju suštinu svoje politike. No, SPC ih je, željom da demonstrira brutalnost nad Crnom Gorom, istjerala na čistac i opet dokazala da Vlada Crne Gore i skupštinska većina vode politiku protiv države Crne Gore, a u korist Srbije i njene crkve. Krivokapić, Abazović i Bečić nijesu državnici nego sluge SPC i režima Srbije. Jedini patriotski potez koji ova Vlada i skupštinska većina mogu da povuku je da podnesu ostavke.
Preporučeno
