Video
U razgovoru za Standard, Popović Milošević govori o mogućnostima koje su mladima već otvorene kroz evropske programe, razlikama koje donosi članstvo u EU i odgovornosti institucija da evropske prilike učine dostupnim i onima koji danas ostaju izvan njih. Ukazuje i na to da je za budućnost Crne Gore važnije stvoriti uslove za kvalitetan život i profesionalni razvoj nego pokušavati da se odlazak mladih spriječi, te da će stvarni uspjeh integracija zavisiti od toga koliko će evropski standardi zaživjeti u domaćim institucijama i društvu.
EVROPSKE MOGUĆNOSTI POSTOJE VEĆ DANAS, ALI NIJESU DOSTUPNE SVIMA
STANDARD: Koliko mladi u Crnoj Gori zaista poznaju mogućnosti koje im EU pruža već danas i šta ih najčešće sprječava da ih iskoriste?
POPOVIĆ MILOŠEVIĆ: Mislim da problem više nije u tome što mladi nijesu čuli za Erasmus, evropske stipendije, razmjene ili programe mobilnosti, već u tome što između informacije da neka mogućnost postoji i sposobnosti da je mlada osoba zaista iskoristi postoji prilično veliki prostor koji institucije još nijesu popunile. Mi zapravo nemamo dovoljno kvalitetnih podataka da kažemo koliko mladih u Crnoj Gori posjeduje ono što bih nazvala praktičnom evropskom pismenošću – da znaju šta im je dostupno, gdje se prijavljuju, koje uslove moraju ispuniti i kome mogu da se obrate kada im je potrebna podrška. To je posebno važno zato što Crna Gora već danas učestvuje u brojnim evropskim programima i inicijativama, pa nije tačna predstava da mladi treba da čekaju članstvo da bi im se otvorile evropske obrazovne, istraživačke i profesionalne mogućnosti.
Međutim, formalno dostupna mogućnost nije nužno i jednako dostupna mogućnost, jer mlada osoba koja studira u sredini sa razvijenom međunarodnom saradnjom, govori strane jezike i ima nekoga ko će joj pomoći oko prijave nije u istoj poziciji kao neko iz manje ili ruralne sredine bez takve institucionalne podrške.
Nama zato ne treba još jedna kampanja koja će mladima saopštiti da Evropska unija pruža brojne mogućnosti, već funkcionalniji sistem podrške kroz škole, univerzitete, lokalne zajednice i omladinske servise, gdje će mlada osoba od prve informacije moći da dođe do konkretne prijave. Posebno je važno pratiti ko te mogućnosti zaista koristi, jer postoji realan rizik da evropske programe iz godine u godinu koriste uglavnom oni koji su već informisani, mobilni i osnaženi, dok upravo mladi kojima bi takvo iskustvo najviše moglo promijeniti život ostaju izvan njih. Evropska politika za mlade ima smisla tek kada evropska prilika prestane da bude privilegija snalažljivijih i postane stvarna razvojna šansa dostupna mnogo širem krugu mladih.
Na kraju, cilj nije samo da mladi znaju koje im mogućnosti Evropa nudi, već da steknu osjećaj da imaju pravo i sposobnost da ih koriste. Najveća vrijednost tih prilika je upravo u tome što mladom čovjeku mogu proširiti granice onoga što misli da je za njega moguće – da ode, nauči, upozna drugačije standarde, vrati se sa većim ambicijama i poželi da dio onoga što je vidio i naučio izgradi ovdje. Tada evropska prilika ne mijenja samo jednu biografiju; ona polako mijenja i društvo u koje se ta mlada osoba vraća.
STANDARD: Koje konkretne mogućnosti mladima postaju dostupne već tokom procesa evropskih integracija, a šta će se promijeniti tek kada Crna Gora postane članica EU?
POPOVIĆ MILOŠEVIĆ: Važno je prvo razbiti predstavu da mladi u Crnoj Gori treba da čekaju članstvo da bi koristili evropske mogućnosti. Značajan dio njih postoji već danas: Crna Gora koristi pretpristupne fondove, mladi mogu učestvovati u određenim Erasmus+ razmjenama i projektima, a zemlja je još od 2021. potpuno pridružena programu Horizon Europe, što našim istraživačima i institucijama omogućava učešće pod veoma širokim uslovima.
Ali između države kandidata i države članice ipak postoji suštinska razlika. Crna Gora danas, recimo, nije potpuno pridružena Erasmus+ programu i može učestvovati samo u određenim aktivnostima, dok države članice imaju puno učešće u svim akcijama programa. Članstvom se mijenja i pravni položaj naših građana: oni postaju građani EU, sa pravom slobodnog kretanja i boravka, a evropski okvir značajno proširuje mogućnosti za studiranje, zapošljavanje i profesionalnu mobilnost. Crna Gora istovremeno prelazi sa pretpristupnih instrumenata na mnogo širi sistem politika i fondova koji je namijenjen državama članicama.
Tu, međutim, treba biti precizan kada govorimo o zapošljavanju. Slobodno kretanje radnika jeste jedno od osnovnih prava u EU i podrazumijeva mogućnost traženja posla i rada u drugoj državi članici bez radne dozvole, ali se prilikom novih pristupanja mogu ugovoriti tranzicioni periodi. Zato ne treba unaprijed obećavati da će od prvog dana članstva građani Crne Gore imati potpuno neograničen pristup svakom nacionalnom tržištu rada – to će zavisiti i od uslova budućeg pristupnog ugovora.
Zbog toga je period do članstva jednako važan kao i samo članstvo. Ako danas ne izgradimo institucije koje znaju da koriste evropske fondove, univerzitete koji mogu ravnopravno da učestvuju u evropskim programima i sistem koji mladima daje informacije i podršku da te mogućnosti koriste, veći obim prava i sredstava neće automatski proizvesti veći razvoj. Najkraće, mladi već danas imaju pristup dijelu evropskih programa i mogućnosti; članstvo donosi status građana EU, širi obim prava, punije učešće u evropskim programima i znatno veći finansijski i profesionalni prostor. Zato pitanje više nije samo šta će nam EU otvoriti članstvom, nego koliko ćemo do članstva biti sposobni da ono što nam je već otvoreno zaista iskoristimo.
STANDARD: Odlazak mladih često se svodi na pitanje plata i zaposlenja. Može li članstvo u EU doprinijeti tome da mladi svoju budućnost vide u Crnoj Gori i šta država mora da promijeni da bi se to dogodilo?
POPOVIĆ MILOŠEVIĆ: Članstvo u Evropskoj uniji može značajno povećati mogućnosti mladih u Crnoj Gori, ali bilo bi pogrešno obećavati da će samo članstvo zaustaviti njihov odlazak, jer veća evropska mobilnost istovremeno znači i lakši pristup mnogo većem obrazovnom prostoru i tržištu rada. Zbog toga naš cilj ne smije biti da mlade „zadržavamo“, kao da je njihova želja da odu problem koji treba administrativno riješiti, već da napravimo društvo u kojem će ostanak biti dovoljno kvalitetan izbor, a povratak nakon školovanja ili rada u inostranstvu profesionalno i životno smislen.
Pritom odlazak mladih ne treba pojednostavljivati na pitanje visine zarade, jer mladi kada razmišljaju o svojoj budućnosti ne porede samo dvije plate, već kvalitet dva životna i profesionalna okruženja – mogućnost napredovanja, sigurnost i kvalitet zaposlenja, dostupnost stanovanja, obrazovanje, javne usluge, predvidljivost institucija i, prije svega, osjećaj da se znanje i rad zaista vrednuju. Upravo je zato meritokratija jedna od najvažnijih, a nedovoljno prepoznatih politika za mlade, jer društvo u kojem mlada osoba nije sigurna da će najbolji kandidat dobiti posao šalje mnogo snažniju poruku o njenoj budućnosti od bilo koje kampanje koja je poziva da ostane.
Evropska unija može pomoći Crnoj Gori da ubrza razvoj, poveća ulaganja, unaprijedi obrazovanje, otvori pristup znanju, istraživačkim mrežama, fondovima i mnogo većem tržištu, ali nijedan evropski instrument ne može umjesto nas izgraditi kulturu odgovornosti, profesionalne institucije i sistem u kojem kompetencija ima veću vrijednost od poznanstva. Zato su reforma obrazovanja i njegovo bolje povezivanje sa tržištem rada, kvalitetni prvi poslovi, transparentno zapošljavanje, dostupnije stanovanje, razvoj manje razvijenih sredina i ozbiljna politika prema ljudima koji su obrazovanje ili iskustvo stekli van Crne Gore važniji za budućnost mladih od bilo kakvog pozivanja na patriotizam.
Posebno moramo promijeniti odnos prema mobilnosti, jer mlada osoba koja ode na studije ili posao u Berlin, Brisel ili Ljubljanu nije izgubljena za Crnu Goru ako sa njom održavamo profesionalnu vezu i napravimo uslove da svoje znanje, kapital, kontakte ili iskustvo jednog dana vrati u zemlju. Moderna država zato ne vodi politiku sprečavanja odlaska, već politiku cirkularne mobilnosti u kojoj odlazak može biti faza razvoja, a povratak nastavak karijere, umjesto profesionalnog koraka unazad.
U tome vidim i najveću razvojnu vrijednost evropskog članstva: ne u tome da mladima suzimo prostor u kojem mogu da grade budućnost, već da kvalitet života i mogućnosti u Crnoj Gori dovoljno približimo evropskim da više ne osjećaju da između ambicije i sopstvene zemlje moraju da biraju. Crna Gora će uspjeti kada mladi budu mogli slobodno da odu, steknu znanje i iskustvo gdje god žele, a da im povratak ne znači odustajanje od profesionalnih standarda koje su tamo upoznali. Evropska integracija će imati puni smisao kada mlad čovjek ne bude morao da napusti Crnu Goru da bi živio evropski, već kada evropski kvalitet institucija, rada, obrazovanja i mogućnosti bude mogao da pronađe i izgradi ovdje.
STANDARD: Koliko evropski programi poput Erasmus+ zaista dopiru do mladih iz različitih sredina u Crnoj Gori i šta bi članstvo promijenilo u njihovim mogućnostima za obrazovanje, razmjenu i stručno usavršavanje?
POPOVIĆ MILOŠEVIĆ: Kada govorimo o programima poput Erasmus+, nije dovoljno reći da su oni dostupni mladima, već moramo pitati kojim mladima su stvarno dostupni i ko ih u praksi najčešće koristi, jer formalno otvoren program ne znači automatski i jednak pristup tom programu. Mladi koji studiraju, govore strane jezike, imaju podršku profesora ili međunarodne kancelarije i već poznaju nekoga ko je prošao kroz program imaju značajnu prednost u odnosu na mlade iz manjih i ruralnih sredina, porodica slabijeg materijalnog položaja, mlade sa invaliditetom ili one koji jednostavno nijesu dio mreža kroz koje informacije o ovim mogućnostima najčešće cirkulišu. Upravo zbog toga najveći izazov nije samo povećavati broj evropskih programa, nego obezbijediti da njihovi korisnici zaista odražavaju različitost mladih u Crnoj Gori, jer u suprotnom možemo imati sve više evropskih projekata, a da njihove koristi ostanu koncentrisane među već informisanim i osnaženim grupama.
Kod Erasmus+ je pritom važno biti precizan: Crna Gora danas učestvuje kroz međunarodnu dimenziju i one aktivnosti za koje je prihvatljiva, ali nema status zemlje potpuno pridružene programu, što znači da nema isti obim učešća kao države članice EU i zemlje koje su programu pridružene. Članstvo bi donijelo širi i stabilniji okvir za učešće, ali sama promjena formalnog statusa neće riješiti unutrašnje nejednakosti ako paralelno ne razvijemo sistem podrške koji mladima pomaže da te mogućnosti zaista koriste.
Za mene je posebno važno da mobilnost ne posmatramo kao jednokratno iskustvo, već kao dio obrazovne i razvojne politike, gdje mlada osoba odlazi da stekne znanje, kontakte, drugačije profesionalne standarde i iskustvo koje kasnije može prenijeti svojoj zajednici. Zbog toga bi škole, univerziteti i omladinski servisi morali mnogo aktivnije da identifikuju mlade koji sami vjerovatno nikada ne bi aplicirali, da im pruže praktičnu pomoć i posebno uklanjaju finansijske, administrativne, jezičke i druge prepreke koje formalno možda nijesu vidljive, ali u stvarnom životu odlučuju ko će neku priliku iskoristiti.
Naš cilj zato ne treba da bude samo veći broj mladih koji odlaze na razmjene, već da se znanje, iskustvo i profesionalni standardi koje tamo steknu prenesu u naše univerzitete, institucije, kompanije i zajednice. Prava vrijednost evropske mobilnosti nije u tome koliko smo mladih poslali van Crne Gore, već koliko smo njihovog znanja uspjeli da vratimo u Crnu Goru i pretvorimo u njen razvoj.
STANDARD: Osim mogućnosti za mlade, koje konkretne promjene građani mogu očekivati od članstva u EU u svakodnevnom životu i kako osigurati da evropske reforme donesu stvarne rezultate, a ne ostanu samo obaveze na papiru?
POPOVIĆ MILOŠEVIĆ: Mislim da evropske integracije građanima prečesto objašnjavamo jezikom pregovaračkih poglavlja, mjerila, akcionih planova i procenata usklađenosti, dok građanin sasvim opravdano postavlja mnogo jednostavnije pitanje – šta će u njegovom svakodnevnom životu biti drugačije ako Crna Gora postane članica Evropske unije. Odgovor bi trebalo da se vidi u sigurnijim proizvodima i hrani, snažnijoj zaštiti potrošača, boljoj zaštiti životne sredine, kvalitetnijim javnim uslugama, većoj pravnoj sigurnosti, efikasnijim institucijama, boljoj infrastrukturi i većim razvojnim mogućnostima za lokalne zajednice, poljoprivredu i manje razvijene regione. Članstvo istovremeno znači mnogo dublje uključivanje u jedinstveno evropsko tržište i prelazak sa pretpristupnih instrumenata na znatno širi sistem evropskih politika i fondova, ali količina dostupnog novca sama po sebi nije dokaz uspjeha ako se taj novac ne pretvori u bolje škole, infrastrukturu, inovacije, radna mjesta i kvalitetnije usluge građanima.
Tu vidim i najveći izazov završne faze evropskih integracija Crne Gore: moguće je formalno ispuniti obavezu, a da građanin još dugo ne osjeti njenu suštinu, jer usvojeni zakon nije isto što i pravo koje se dosljedno primjenjuje, nova strategija nije isto što i efikasna institucija, a zatvoreno pregovaračko poglavlje nije isto što i riješen problem.
Ako usvojimo evropska pravila zaštite potrošača, rezultat nije broj usvojenih propisa, nego građanin koji može brzo i efikasno da zaštiti svoje pravo; ako reformišemo javnu upravu, rezultat nije nova strategija, nego činjenica da građanin završava postupak bez nepotrebnog čekanja, arbitrarnih odluka i traženja poznanstva; a ako govorimo o vladavini prava, rezultat nije samo institucionalna arhitektura, nego povjerenje da će isto pravilo važiti i za politički moćnog pojedinca i za običnog građanina. Zbog toga u završnoj fazi pregovora moramo promijeniti i način na koji mjerimo uspjeh – sa pitanja da li smo nešto usvojili na pitanje da li se to primjenjuje, da li funkcioniše i šta je građanin time stvarno dobio.
Na kraju, možemo zatvoriti sva poglavlja, uskladiti zakonodavstvo i dobiti pristup mnogo većim evropskim fondovima, ali to još nije dokaz da su evropske integracije uspjele. Pravi rezultat postoji tek kada se taj proces vidi u državi koja bolje funkcioniše – u efikasnijem pravosuđu, odgovornijim institucijama, kvalitetnijim javnim uslugama, transparentnijem zapošljavanju i pravilima koja jednako važe za sve. To je, uostalom, i najvažnija razlika između formalnog članstva i stvarne evropske transformacije: prvo se potvrđuje datumom pristupanja, a drugo kvalitetom države koju smo do tog datuma izgradili. Suština je da Crna Gora ne postane samo članica Evropske unije, već država u kojoj se evropski kvalitet života zaista živi.
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.
Preporučeno
