”Svaki pluralizam smatraju pogubnim za svoje velikodržavne ideje. A zna se, priroda je svakoga fašizma da ima potpuno kontrolu nad svim političkim i društvenim zbivanjima, jer drukčije ne može funkcionisati. Uvjereni su da je Crna Gora postala dio njihova političko-nacionalnoga prostora. Svaku opciju koja dovodi u pitanje njihovu dominaciju smatraju neprijateljskom i iznevjeravanjem tobože narodne volje, a prava je narodna volja po njihovom shvatanju: Crna je Gora za vijeke vjekova srpska država”, kaže Popović.
Kakav su odjek imali protesti?
Autokolone nisu postigle ono što su htjeli. Ali to je samo jedan mali dio u spektru pritisaka koje oni sprovode.
Ako mogu primijetiti, najave su bile pomalo ratničke…
Najava je bila ista kao što su to radili čitavo vrijeme, od 1990-ih do danas. Od raspada bivše Jugoslavije, od antibirokratske revolucije, od kopanja i traženja lobanja po jamama Like i Bosne, do početka ratova. To je dio iste politike, iste ideologije.
Ako su litije organizovane od strane SPC 2019. i 2020. bile radi pritiska na crnogorsku javnost uoči izbora 2020., nije li sada ovim tzv. auto-litijama bila svrha pritiskom na mandatara postići da nova crnogorska Vlada bude maksimalno prosrpska?
Apsolutno. To je očigledno. Jer, oni jednostavno smatraju da isključivo političke stranke prosrpske orijentacije moraju činiti kostur nove Vlade. Kažu da ne će biti Srba u novoj Vladi, a dva osnovna konstituenta – mandatar Spajić i predsjednik Demokrata Bečić su nacionalni Srbi. Njima ne odgovara da u Vladi budu predstavnici manjinskih naroda, ili ako budu, da nisu u onom broju da mogu uticati na odlučivanje i politiku Vlade.
Može li se očekivati, ako Beograd ne bude zadovoljan sastavom nove crnogorske Vlade, da se država suoči s masovnijim auto-litijama, novim oblicima destrukcije koje bi mogle ugroziti normalan javni i ekonomski život u državi?
To nije potpuno sigurno zbog spoljno-političkoga konteksta. Vučiću to ne odgovara što zbog neriješenoga pitanja Kosova, što zbog podrške Putinovoj Rusiji, jer ruski ratni planovi ne idu kako su zamislili, a s druge strane zapadne ambasade su se prilično uključile u sastavljanje Vlade i po svemu sudeći su shvatili da „pokret za promjenu“ višegodišnje vlasti u Crnoj Gori nije imao za svrhu reformske promjene, već je bio nacionalistički, s ciljem da promijeni karakter crnogorskoga društva kako na unutrašnjem tako i na spoljnopolitičkom planu. Tu je sad na sceni borba uticaja, bez obzira na Escobarovu politiku za koju se otvoreno može reći da je prosrpska. Prepoznatljiva je klasična situacija za male države koje nemaju unutrašnju stabilnost, niti imaju snageformirati Vladu u skladu s nacionalnim interesima. I tu se sad vodi jedna geopolitička igra, ko ima više volje i snage da nametne svoje poglede i interese. U svakom slučaju srpski i ruski uticaj maligan je za crnogorsko društvo jer Crnu Goru vidi i izvan NATO-a i izvan EU. Ideja je da se napravi takva faktična situacija u Crnoj Gori da u odgovarajućem za njih spoljnopolitičkom trenutku dovede u pitanje državni status Crne Gore i da se ponovo sprovede aneksija Crne Gore Srbiji.
U javnom prostoru odjeknula je Vaša izjava kako Crna Gora 2023. godine ima neuporedivo više saveznika nego 1918. godine, ali nužno se odreći zabluda, kako ste rekli, da će neko drugi umjesto vas odbraniti crnogorsku slobodu. Doslovno Vaša izjava glasi: „Saveznici će nam pomoći ako vide da smo spremni i sposobni boriti se za nacionalno dostojanstvo, demokratiju i građanska prava, vrijednosti koje i oni sami propagiraju“. Iz toga bi se moglo zaključiti da su se Crnogorci umorili od borbe za demokratiju?
Tačnije bi bilo reći da Crnogorci nemaju adekvatnu političku organizaciju, odbrambeni plan Crne Gore u nepovoljnim uslovima kad je odnos snaga za nacionalne Crnogorce vrlo nepovoljan. To se prije svega ogleda u tome što su političke strukture opozicionih parlamentarnih stranaka svoje iskustvo bazirale na iskustvu vlasti. Dominantan broj opozicionih stranaka svoje političko iskustvo stekao je na vlasti, tako da nezadovoljstvo građana koje je iskazano na Belvederu i prilikom dolaska srpskoga patrijarha, desanta na Cetinje, nisu znali ili jednostavno nisu bili sposobni preuzeti i artikulisati. Tako je čitava ta energija u jednoj mjeri splasnula. No nezadovoljstvo je i dalje prisutno, ali traži političkoga predvodnika.
Znači li to da bitnih promjena u političkim odnosima u društvu nema već dominiraju procesi pokrenuti litijama, odnosno nakon izbora 2020. na koje Beograd ima glavni uticaj?
Velikosrpske strukture i dalje su na vlasti u Crnoj Gori. Ono što čini bit jednoga društva, od kulturne do obrazovne i medijske strukture, to je potpuno u velikosrpskim rukama i ni na jedan način ne žele se toga odreći.
Upozoravate kako je počela promjena političkoga i nacionalnoga karaktera Crne Gore…
Počela je onoga časa kad su preuzeli vlast. Dakle, sva ključna mjesta, od Univerziteta Crne Gore, ministarstava, kulture, prosvjete, sektora medija, bezbjednosnog sektora, svih institucija,preuzeli su ljudi velikosrpskoga političkoga profila i oni ubrzano rade na denacionalizaciji Crne Gore. Služe se raznim sredstvima, vidljivim i nevidljivom, korupcijom, pritiscima i diskriminacijom, tako da su danas nacionalni Crnogorci koji ne pristaju na kohabitaciju i služenje velikosrpskim interesima najugroženija nacionalna zajednica u Europi. Crnogorac koji nije saradnik velikosrpske ideologije ne može biti ni portir u bilo kojem državnom sektoru. To se nedovoljno potencira i od strane naše opozicije, a u međunarodnom se kontekstu ne vidi niti je tema za razgovor, iako se EU i zapadna demokratija temelji na ljudskim pravima.
Kreće li sve na neki način u smjeru poništavanja članstva Crne Gore u NATO savezu i odustajanje od članstva u EU?
To je njihov plan. Dakle, velikosrpski je plan Crnu Goru iznutra devastirati, sa svim potencijalima, kako bi pokazali da Crna Gora nije sposobna funkcionisati kao suverena država. Istovremeno se nadaju, budući da ništa nije vječno, da bi u nekom novom preslaganju snaga Crna Gora mogla biti moneta za potkusurivanje. Podsjetio bih da se to već dogodilo početkom 21. vijeka, kada je Crna Gora imala cenzus za referendum 55 posto, jer su tada u EU smatrali da Crna Gora treba biti kompenzacija Srbiji, zbog gubitka Kosova. Velikosrpske i ruske struje koje imaju vjekovni san izlaska na toplo more i Mediteran, računaju da potpunim političkim devastiranjem Crne Gore, minoriziranjem nacionalnih snaga i pridobijanjem manjina, koje bi im dale legitimitet, naprave neku srpsku federaciju, gdje bi Crna Gora u konačnici izgubila svoj subjektivitet, a prije toga plan im je da Crna Gora iziđe iz NATO-a. Jer da nismo u tom savezu, već bi se odlučili za neku vrstu plebiscita i pripajanja Crne Gore Srbiji.
Proteklih dana poznati američki profesor Daniel Serwer izjavio je da se odnos Amerike prema Srbiji „svodi na politiku popuštanja“, što se ne će, kako smatra, mijenjati dok je u Srbiji aktualna američka diplomatska postava. Kako gledate na tu ocjenu?
To je jedna klasika, koju smo 90-ih preživjeli. Miloševića su nakon Dejtona proglašavali jamcem stabilnosti, da bi poslije dvije-tri godine izdali potjernicu i uhvatili ga. Imperiji u odnosu na sukobe u regijama, koje imaju manje značenje, najčešće smatraju da mogu riješiti problem s najjačom strankom. Ta inercija čini se da je i sada na djelu, međutim ona se uvijek pokazivala kratkoročnom. Naravno da ona nikada nije imala posljedice za velikoga partnera, ali nikada zapravo nije pridonosila stabilnosti tog prostora. Jer, sukobi se mogu jedino riješiti ako se suzbije generator krize koji permanentno nasrće na susjedne entitete. U politici velikih zemalja autonomija diplomata i diplomatskih predstavnika mnogo je veća nego kad je riječ o odnosima s velikima, na primjer s Rusijom ili Kinom.
Ima li novosti u vezi s popisom stanovništva Crne Gore?
Pretpostavljam da su ih omeli parlamentarni izbori i događaji u svezi s konstituisanjem Vlade Crne Gore, ali to im je jedna od strateških nakana za nastavak desubjektivizacije Crne Gore. U posljednjih 30 godina broj Crnogoraca u Srbiji sa 156 thiljada pao je na 38 hiljada. Dakle, gotovo 70 posto Crnogoraca nestalo je u Srbiji, a u Crnoj Gori pao je sa 400 hiljada na 280, oko 30 posto. Proces asimilacije latentan je i vrlo drastičan. Ključni je cilj obezdržavljenje Crne Gore i uništenje crnogorske nacije i svake njene posebnosti.
Što je s Crnogorskom pravoslavnom Crkvom?
Od svoje obnove pod najtežim je pritiscima Beograda, ne samo iz duhovnih nego i iz vlasničkih razloga, jer od 1920. Srpska pravoslavna Crkva preuzela je cjelokupnu imovinu Crnogorske pravoslavne Crkve (CPC). Nakon preuzimanja vlasti 2020. godine, iznutra se rade razne destrukcije pod agenturnim srpskim vodstvom. Sada su u toku unutrašnji sukobi u CPC, koje treba posmatrati u kontekstu napada na Crnu Goru i crnogorsku naciju. Raskol u CPC treba razumjeti i kao posljedicu duboke krize crnogorskoga suverenizma: u političkom, duhovnom i kulturnom pogledu.
Kakvu biste poruku u ovom trenutku uputili Crnogorcima?
Preporučeno
U ovom času bez obzira na strančarenje, impresionističke pristupe i dnevno-političke pristupe lišene šire strateške slike i jasnoga uvida u naše komparativne prednosti, usprkos tome što su naše snage neuporedivo manje od rusko-srpskih imperijalista, svi se relevantnipolitički i društveni subjekti koji se odupiru svjetonazorski velikosrpstvu moraju ujediniti u najširi kulturno-politički pokret. Taj pokret mora uključiti dijasporu zbog internacionalizacije crnogorskog pitanja. Jer, ako se nastavi dosadašnja praksa sitnih taktika i oportunizma, nestaće crnogorska nacija i država, ustavno proklamovani multinacionalni sklad Crne Gore, to jest, i manjinske nacionalne zajednice; Bošnjaci, Albanci, Hrvati, ostaće zamorčad velikosrpskoga imperijalizma.
Video