Video
Kad neko na posve krivi način i na pogrešnom mjestu pokušava staviti na dnevni red Europske unije pitanje proširenja, kao što je to nedavno u Bratislavi napravila slovenska ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon, time sigurno ne čini uslugu procesu proširenja niti klimi koja bi bila poticajna za proširenje – kako unutar EU, tako i među zemljama obuhvaćenima procesom proširenja.
Odabrati Slovačku za mjesto zagovaranja koncepta napuštanja načela suglasnosti u nekim fazama pristupnih pregovora čini se paradoksalnim, jer je upravo Slovačka sa sadašnjom administracijom Roberta Fica, jedna od država koja otežava usvajanje zajedničkim europskih politika, na primjer onih vezanih uz sankcioniranje Rusije i zajedničke europske napore o pomoći obrani Ukrajine od opšte agresije Putinova totalitarnog režima na tu državu.
Ipak, daleko veća greška slovenske šefice diplomacije od odabira mjesta s kojeg je odlučila zagovarati svoju koncepciju prelaska s načela konsenzusa na načelo dvostruke većine, kojim se i inače donose neke odluke unutar Europskog vijeća, njena je „dijagnoza problema”. Naime, iz njenih riječi proizlazi da je blokada procesa proširenja uzrokovana problemom uspostavljanja suglasnosti o tom procesu unutar Europskog vijeća. Istina je, to je vrijedilo za problem blokade pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije, koja je s prethodnom administracijom bila snažno fokusirana na pretpristupne pregovore, no ta je država jedina među zemljama koje su obuhvaćene procesom proširenja na Balkanu dokazala da je sposobna oblikovati javne politike u skladu s europskim vrijednostima. Najveći makedonski iskorak je bio Ohridski sporazum iz augusta 2001. godine, kojim su razriješene nacionalne napetosti između dviju zajednica, makedonske i albanske, i to sukladno europskom načelu da se takvi problemi ne rješavaju diobom teritorija, nego podjelom vlasti i društvenog utjecaja. Uspostavljena je donekle složena podjela društvene moći, koja objema zajednicama garantira ravnopravnost, a ta dioba moći je funkcionalna i sprečava međunacionalne napetosti. Na taj je način najbolje uveden princip europskog mirovnog poretka na balkanski prostor, a Makedonija je provođenjem Ohridskog sporazuma još daleke 2005. godine osigurala status kandidata za članstvo u Uniji. No, njen pregovarački proces najprije je blokirala Grčka – zbog problema imena, koje je razriješenom Prespanskim sporazumom 2018, da bi nakon toga uslijedila bugarska blokada pregovora – zbog pitanja jezika.
Nažalost, danas je veliko pitanje bi li promjenom načina odlučivanja o pregovaračkom procesu donijela onu korist što bi je sigurno donijela u vrijeme mandata Zorana Zaeva, dakle od 2017. do 2022. Zaev, koji je imao kapacitet vođe reformskih procesa u zemlji, uspio je prevladati nesretno razdoblje što ga je ovoj državi donio Nikola Gruevski, svojom politikom kvazihelenizma, koji je trebao biti izraz inata prema Grčkoj, jer je imao jasnu europsku viziju i snagu da zbog nje trpi i teške političke udarce. Deset godina vladavine Nikole Gruevskog u Makedoniji je izazvalo bujanja populizma, korupcije i euroskepticizma, što uvijek na Balkanu čini opasnu „eksplozivnu smjesu”. Bugarska blokada, nakon golemog truda proeuropske vlade Sjeverne Makedonije, ponovno je ojačala euroskepticizam i populizam, i veliko je pitanje ima li trenutna vladajuća garnitura u Sjevernoj Makedoniji i želje i kapacitete da pokrene svoju zemlju, kad bi za to imala priliku.
Zastoj u pregovorima sa Srbijom
Niti jedna druga država na Balkanu nije „žrtva problema donošenja odluka” unutar Europskog vijeća. Za razliku od Sjeverne Makedonije, koja je blokirana zbog nečega što nema veze s acquisom i što nije drugo negoli bilateralno pitanje dviju država (Sjeverne Makedonije i Bugarske), otvaranje jednog jedinog pregovaračkog klastera (klastera 3) sa Srbijom stoji zbog toga što službeni Beograd nije ispunio preduvjete za njegovo otvaranje. Ako do kraja narednog mjeseca, kao što to najavljuje unutarnji krug Aleksandra Vučića, obave „domaću zadaću” i usvoje reforme u izbornom sustavu i medijskom zakonodavstvu, što je definirano kao preduvjet za otvaranje pristupnih pregovora, još uvijek ne znači da će Srbija ispuniti političke obveze koje bi opravdale otvaranje skupine pregovaračkih poglavlja. Naime, ostaje pitanje neusklađenosti politike Srbije sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, ali i činjenica da je suprotno zajedničkom europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici autoritarni vladar Srbije prisustvovao vojnoj paradi totalitarnog vladara Vladimira Putina, koja je više slavila invaziju Rusije na Ukrajinu, negoli ruski doprinos pobjedi nad fašističkim režimom prije 80 godina.
Ideja da bi se pristupni pregovori Srbije mogli „ubrzati” i to upravo u vrijeme kad režim u Beogradu prelazi u fazu sve otvorenije represije prema svakom unutarnjem otporu, kad je pritisak autoritarnog vladara na sudbenu vlast i blijede tragove autonomije pravosuđa sve snažniji, kad režim lomi univerzitete i ismijava akademske slobode i koncept autonomije univerziteta, čini se posve besmislenom. Nije u pitanju koliko je država koje jasno izražavaju svoju rezervu prema otvaranju pregovaračkog klastera, dakle je li za otvaranje pregovora 55 posto članica, koje ujedno čine i 65 posto stanovništva (dvostruka većina) ili je tih država 72 posto (20 od 27), koje ponovno moraju činiti 65 posto stanovništva (pojačana većina), nego je pitanje je li rezerva članica u skladu sa zajedničkom pravnom stečevinom EU, dakle s acquisom, ili se rado o blokadi zbog bilateralnog pitanja.
Ako neka od država zloupotrebljava blokadu zbog bilateralnog interesa, uvijek postoji mogućnost aktiviranja amsterdamskih mehanizama i uskraćivanja prava glasa takvoj članici. To se, doduše, nikad nije činilo, niti u vrijeme kad je Slovenija zbog pitanja razgraničenja blokirala pristupni proces Hrvatske, niti kad su najprije Grčka, pa onda Bugarska blokirale pristupanje Makedonije odnosno Sjeverne Makedonije.
Rješenje otvorenih pitanja
Teško je govoriti i o tome da bi Crna Gora bila zaustavljena u napretku na putu prema članstvu zbog odluka Europskoga vijeća i nekakve blokade pregovora. Istina je, Hrvatska je zaustavila zatvaranje pregovaračkog poglavlja o zajedničkoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, zbog jasno definiranih razloga, koje možda netko može tumačiti kao bilateralna pitanja, ali koja jesu zasnovana na acquisu. Ideja da bi se Crnoj Gori promjenom modela odlučivanja omogućilo da zatvori to jedno nezatvoreno poglavlje i da izbjegne rješavanje otvorenih pitanja s Hrvatskom, toj bi se državi vratila kao bumerang. Naime, bez rješenja tih otvorenih pitanja, jasno je da na kraju pregovaračkog procesa Hrvatska ne bi dala pristanak za pristupanje Crne Gore Uniji, a tada bi to bila i za EU i za Hrvatsku i za Crnu Goru izrazito neugodna situacija.
Prijedlog Tanje Fajon ograničen je na to da bi napuštanje modela suglasnosti vrijedilo samo za neke faze pristupnog procesa, ali ga je nemoguće primijeniti kad dođe na red ratifikacija pristupnog ugovora u svim parlamentima država članica, što znači da postizanje punopravnog članstva jednostavno mora u cijelom procesu biti vođeno načelom suglasnosti. Za balkanski politički mentalitet napuštanje načela suglasnosti u pristupnom procesu bilo bi naročito opasno, jer već i u sadašnjim okolnostima vladajuće elite u nekim od država na Uniju gledaju „segmentirano” različitim odnosom prema „prvorazrednim” i „drugorazrednim” članicama. U takvom obrascu pregovora bi se u Uniju unosio razarajući mentalitet, suprotan konceptu Unije kao matrične organizacije ravnopravnih država članica. Istovremeno, poticalo bi se koruptivno rješavanje problema, kakvom su sklone neke od vladajućih elita na Balkanu, umjesto da se ustraje na kriterijima za članstvo, a da se svako unošenje bilateralnih problema u proces, od država članica, sankcionira ograničavanjem prava na blokadu koja nije u skladu sa zajedničkim europskom politikama.
Na Balkanu već cvatu teorije o tome kako bi Unija, ako već želi ograničiti utjecaj Rusije i Kine na Balkanu, trebala širom otvoriti vrata za članstvo državama na ovom prostoru, bez obzira na to u kojoj su se mjeri one prilagodile zajedničkoj pravnoj baštini, i zagovaraju „brzu liniju” kakva je već jednom, 2007. godine, zbog geopolitičkih motiva, bila „otvorena” za Bugarsku i Rumunjsku. To se pokazalo najvećom greškom u procesu proširenja, a tek nedavno je Unija uspjela napustiti primjenu Mehanizma suradnje i verifikacije, osmišljenog za kontrolu načina korištenja europskih fondova u ovim dvjema državama. Isto tako, tek su nedavno ove dvije države, nakon zamalo punoljetnosti u Uniji, ispunile kriterije za pristupanje šengenskoj zoni.
Preporučeno
