Ruske propagandne televizije, kojima su godinama šireni govor mržnje prema Zapadu, NATO-u, zapadnim civilizacijskim vrijednostima, čak i prema samoj Crnoj Gori, nedostupni su u našoj zemlji već nekoliko dana.

Formalnu Odluku donijela je Vlada Crne Gore na 34. sjednici, održanoj 6. juna 2024. prihvatanjem restriktivnih mjera Evropske unije prema Rusiji zbog njene agresije na Ukrajinu. Uslijedili su objavljivanje Odluke Vlade u Službenom listu Crne Gore (br. 61, od 25. juna 2024.), i „Obavještenje“ Agencije za elektronske medije „o restriktivnim mjerama EU prema ruskim medijima“. Tako je Evropska unija odradila posao crnogorskih vlasti. Vlada je mogla komotno da se zakloni eufemističkim nazivom tačke dnevnog reda kojim samo donosi odluku da prihvati „međunarodne restriktivne mjere“ koje su već „utvrđene odlukama Savjeta Evropske unije“. Agencija za elektronske medije je otišla korak dalje objavivši „obavještenje“ o tome šta je i zašto učinila Vlada.

Nema se, naravno, što prigovoriti Vladi na temu usaglašavanja makar vanjske politike s politikom Evropske unije. Pitanje je, međutim, zašto Vlada Crne Gore i Agencija za elektronske medije nijesu smogle snage i daleko ranije same povukle ovakav potez, kako su to učinile brojne članice EU godinama prije nego što je ova politika usaglašena na nivou evropske dvadesetsedmorice.

Još početkom 2022. odluke o isključenju ruske TV propagande i blokadu proksi internet portala Kremlja donijele su Češka i Poljska – države koje su i te kako osjetile i rusku propagandu i rusku čizmu. Neposredno nakon toga adekvatne odluke donijete su u Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj, Francuskoj…

Što je to emituje ruska državna propaganda

Na velikim su mukama bili zapadnoevropski i američki mediji da pojasne građanima obim i dubinu ruske državne propagande, a regulatori da na vrijeme prepoznaju njene ciljeve i modus operandi. U Istočnoj Evropi je to već bilo lakše. Na Balkanu pogotovo. Rane su još svježe. U formalnom smislu je u kategorizovanju bila ključna činjenica da je riječ o direktnoj medijskoj transmisiji izvršne vlasti.

Rusija nije koristila ove kanale da emituje realnu ili makar projektuje poželjnu sliku o sebi, što bi u državnoj propagandi bilo uobičajeno i prihvatljivo. Ona svojim televizijama i Internet portalima širi dezinformacije, poluinformacije, manipulacije, u okviru trajne kampanje destabilizacije Evropske unije, što je strateški cilj Moskve. S druge, kako je to svojevremeno pojasnio berlinski dnevnik Velt, Rusija ovim medijima direktno transponuje svoju moć s ciljem povratka dominacije u područjima u kojima je izgubila uticaj iz Hladnog rata.

„Kako bi se razumjelo na koji način Rusija projektuje svoju moć, ekspert za bezbijednost iz trusta mozgova ‘Evropski savjet za inostrane odnose’, Gustav Gressel ukazuje na ‘dugački telegram’, koji je američki diplomata George Frost Kennan 1946. poslao iz Moskve, koji je pomogao u određivanju strategije obuzdavanja Vašingtona u Hladnom ratu: ‘Rusija svoje susjede vidi ili kao neprijatelje ili kao vazale. Vazale morate da kontrolišete, a neprijatelje da zastrašite“, rekao je Gresel. „I jedno i drugo zahtijeva projekcije vojne sposobnosti“, objasnio je tada Velt dodajući kako Rusija drugim zemljama prenosi sliku o sebi da je „uvijek i svuda spremna da krene u ofanzivu”. „Kremlj to naziva ‘bezbjednosnim interesima'“, prenio je Velt.

I Zapad ima dio krivice za rusku propagandu

No, je li ovdje riječ samo o krivici Rusije? Naravno da nije.

Prije gotovo dvije i po godine objasnio sam, pišući na ovu temu, kako je to Rusija ušla na prostor kojim je Zapad suvereno vladao decenijama. Zašto je uspjela? Zato što joj je Zapad taj prostor glupo i bespotrebno prepustio. Generacije su u Istočnoj Evropi odrastale slušajući naveče BBC ili Radio Slobodnu Evropu. Ali su krajem prošlog i početkom ovog stoljeća nadležne zapadne birokrate kratkovido i naivno zaključile da je padom Gvozdene zavjese Istočna Evropa „nepovratno krenula putem demokratije“ i da se treba fokusirati na Bliski i Srednji istok. Zbog promjene prioriteta su u deceniji 1995-2005. ukidani jedan za drugim popularni programi na jezicima istočnoevropskih država nekadašnjeg socijalzma koji su vezivali brojne lokalne medije i imali značajan auditorijum. U taj se prostor ušetala ruska propaganda. I plus se raširila dalje na Zapad. U Njemačku, Francusku, Englesku…

Prostor u koji su ušli Rusi nijesu popunile PR službe zapadnih država i vlada. Nijesu jer se one, logično, bave temama koje su relevantne u tim društvima poput zelene energije, slobode kretanja, ljudskih prava, biznisa, turizma, kulture, posebnosti regija, vulnerabilnih djelova populacije itd. Rusija se za to vrijeme bavi brutalnom velikodržavnom propagandom. I to radi uspješno. Zašto? Zato što to radi u organizaciji države koja je tu oblast prepoznala kao prioritet, sa strašću i jasnim ciljem, i, naravno sa pozamašnim budžetom. I, dok se svaka zapadna vlada dobro pazi da negdje ne učini nešto što bi moglo biti percipirano kao narušavanje slobode medija ili izražavanja, Kremlj radi bez skrupula. Ne postoji ništa što nije dozvoljeno. Naprotiv. Trebalo je da u Sjedinjenim Državama bude pokrenuta istraga o izborima kojima je na vlast došao Donald Tramp da bi bila razotkrivena unutrašnjost sanktpeterburške „fabrike trolova“, fiktivne firme koja je više puta mijenjala naziv da bi zametnula tragove, a zapravo radno mjesto stotina ljudi koji 24X7 pišu na sajtovima naručene komentare, šire lažne vijesti, fabrikuju afere, podmeću tekstualne i montirane foto i video sadržaje o targetiranim političarima, poslovnim ljudima, liderima opozicije, stranim državnicima, spinuju nametanjem populističkih tema i svim tim zapravo mijenjaju medijski diskurs. Zapadnim medijima nije posao da se nose s moskovskim Agitpropom, a mastodonti od nekadašnjih službenih zapadnih propagandnih sredstava se odavno guše u svojoj birokratizovanosti i irelevantnosti, dakle beskorisnosti.

Šta slijedi u Crnoj Gori

Ne treba velika pamet za zaključak da Kremlj već naveliko radi na zaobilaženju restrikcija kako god da je to moguće. Sputnik je još prije dvije godine instruirao čitaoce kako da iz zemalja gdje je taj „medij“ blokiran koriste VPN. Danas objavljuje kako da ih iz Crne Gore prate preko jedne platforme za komunikaciju. Imamo i slučaj iz 2021. kada su Rusi dobili od regulatornih vlasti Srbije dozvolu za emitovanje na njemačkom jeziku, na osnovu koje je, zahvaljujući Ugovoru o prekograničnoj televiziji zaključenim u okviru Savjeta Evrope davne 1989, imala pravo emitovanja i u Njemačkoj.

Sve ovo, i još podosta toga, biće materijal kojim bi trebalo da se pozabave Vlada i Agencija za elektronske medije ako zaista žele da spriječe prodor ruske propagande u Crnu Goru. Prije svega ovoga izazov će im biti neke televizije registrovane u Crnoj Gori koje su redovno prenosile pojeedine ruske medije sa liste sada zabranjenih ako tu praksu nastave uprkos zabrani. Istorijat neaktivnosti posttridesetoavgustovskih vlasti na ovom planu ne uliva nadu da će ubuduće nešto biti preduzimano kako bi se stalo na put potezima Moskve i njenih ovdašnjih ispostava. Bilo bi dobro kada bi se pokazalo da ovoga puta nijesam u pravu.