Video
“Preci su ipak bili izloženi vojničkom teroru i donekle ispunjeni nadom u realizaciju savezničkih obećanja da će zemlji biti vraćena silom i nepravdom joj oduzeta državnost, dok kod potomaka vlada beznađe kakvo jedino može da donese moć duhovnih otaca iz filijale strane crkve, koja u Crnoj Gori čak nije ni registrovana, da odlučuju kad će i kako ovu blokirati, a kad joj ,,puštanjem krvi“ vratiti bar neko pravo da jedva diše”, ocijenio je Radonjić.
On je uvjeren da recidivi prošlosti i dalje bitno opterećuju, pa i određuju našu sadašnjost, a kako izgleda i budućnost.
Kada pominjete budućnost, hoće li nesporno dobri rezultati u borbi protiv pandemije uticati da se, možda, drugačije postavimo prema prioritetima, državi, razvoju društva…?
Vijeme pandemije sam doživio kao podvig onih koji su vodili kampanju protiv te opake zaraze, zbog čega zaslužuju sve pohvale, ali i kao težak udes, koji je odnio živote jednog broja građana, prekinuo zemlju u zamahu da bez velikih novih teškoća i iskušenja nastavi trend privrednog rasta i razvoja.
Vrijeme pandemije vidim kao priliku da građani Crne Gore, na temelju pozitivnog iskustva stečenog ovom prilikom, okrenu novu stranicu u knjizi vlastitog života i od svaštare, kakva je u mnogom pogledu danas, naprave jasnu, ambicioznu i odgovornu agendu razvoja zemlje, optimalno usklađenu sa njenim realnim potencijalima;
U ovoj situaciji se ne smije podleći euforiji zbog impresivnog antivirus učinka i dozvoliti da ostane neprimijećeno da je on ostvaren dobrim dijelom zahvaljujući srećnim okolnostima. Crnogorska vlast je prvi put u posljednjih trideset godina, nakon kratke i efikasne konsultacije sa onima koji to znaju, učinila ono što je njen posao – utvrdila kurs plovidbe državnog broda i uzevši čvrsto u ruke njegovo kormilo prepustila posadi da u živom kontaktu s njom nesmetano odradi svoj dio posla. Tu posadu su činile dvije stvarno profesionalne strukture crnogorskog društva – zdravstvo i policija – koje i u redovnim okolnostima moraju da besprijekorno funkcionišu da bi država opstojala, a one zaradile svoj hljeb sa sedam kora.
Ostala mi je u sjećanju i izjava na Javnom servisu jedne od vodećih i veoma zaslužnih ličnosti u borbi protiv kovida-19: ,,Crna Gora može da uspješno uradi sve u čemu se njena Vlada angažuje u dovoljnoj mjeri i na pravi način“.
Kako u tom kontekstu komentarišete, na primjer, ćutanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, koja se nije oglasila, niti najavila bilo kakvu strategiju kojom bi pomogla saniranje aktuelne situacije, odnosno posljedica koje nosi pandemija kovid-19?
Prvo. Aktuelna Vlada Crne Gore je na početku svog mandata proglasila CANU za oficijelnog crnogorskog mislioca i preuzela obavezu da će raditi po onome, ili ono, što taj neupitni ,,kolektivni mozak“ (s)misli. Tamo je (s)mišljen i (u)rađen Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, koji je veoma brzo povučen iz prodaje, mada je bio proglašen za djelo koje valja više nego sve što je prije njega stvoreno u duhovnoj kulturi od nastanka ove države. Slično su prošli i projekti stigli iz “Hrama mudrosti“ o mogućim varijantama budućeg društvenog uređenja Crne Gore. Nijedan od njih nije imao logičku potku, niti je korespondirao s istorijskim nasljeđem i realnom potrebom Crne Gore. To daje osnova za pretpostavku da Vlada ovoga puta od CANU ništa nije tražila, uvjerna da ionako ne bi dobila ništa. Da je CANU to što joj naslov sugeriše – u smislu naučna ustanova koja makar i malo poštuje svoju državu, umjesto grupe sinekurista koji s njenih leđa uživaja debele apanaže – kazali bi prije neki dan jednom od jemaca svoje tako ugodne pozicije da u rasplitanju crnogorskog crkvenog čvora nije potrebno nikakvo formiranje ,,crkve nacionalnih Crnogoraca“. Ovo ne zato što nacionalni Crnogorci nemaju pravo na svoju crkvu, već zato što su oni tu crkvu obnovili prije skoro tri decenije i to kao najautokefalniju što biti može, tako da nikakvo angažovanje crnogorske diplomatije na pribavljanju njenog međunarodnog priznanja i autokefalije nije potrebno. To što CANU i država neće za to da znaju – njihova je stvar. Ali je i naša stvar da o tome više ne ćutimo. Jer, i mi trpimo puno toga lošeg i ružnog iz repertoara čisto idiotskih ,,pošalica“ tobožnjih ,,kanonista“ na račun crnogorskog mitropolita i ,,njegove sekte“. Jer da je u Crnoj Gori bilo pameti tamo gdje je, kako izgleda, ni danas nema, ne bi se ljuljala onako kako se poglavar neregistrovane filijale strane crkve u njoj nagne.
Jedan stranački prvak i poslanik u Skupštini Crne Gore je ovih dana pokazao da ćutanje u Crnoj Gori može biti rječitije od bilo koje rezolucije, izjave ili zakletve u odanost zakonima, ravnopravnosti ljudi i njihovoj slobodi. To su akademici odavno znali i isprobali mnogo prije njega.
CANU, u vrijeme pandemije kovid-19 nije bila sasvim bez glasa. Naprotiv, jedan njen član se glasnuo ispred novosagrađene krstionice SPC na Prevlaci i javno, jasno i veoma uvjereno poručio da je upravo na tom mjestu Sava Nemanjić postavio temelje svekolikoj crnogorkoj kulturi. Da je to bila obznana Crnoj Gori da joj je i u pandemiji za vratom crna ruka čiji je ubitačni stisak na kraju svakako čeka, suvišna je svaka priča. Zato valjda nije bilo reakcije ni od strane njegove CANU, ni od strane njenog sponzora, ni od bilo koga drugog u slobodnoj nam, suverenoj i demokratskoj državi.
A, crnogorska inteligencija van CANU, gdje je ona i zašto ćuti o tome i o svemu drugome?
Svi crnogorski intelektualci su tamo gdje treba i gdje jedino mogu da budu. Da ovo malo pojasnim.
Prema nekim naučnim izvorima, inteligencija se, kao naziv za jedan pomalo specifičan društveni sloj prvi put javlja sredinom XIX stoljeća, u Rusiji, u kojoj se tim imenom nazivaju tamošnji ,,nihilisti“, mladi školovani ljudi, opoziciono nastrojeni prema vlasti. Kao pojam u psihologiji (lat. intelligentia) pominje se znatno ranije i upotrebljava za lica koja posjeduju ,,sposobnost otkrivanja zakonitosti odnosa među činjenicama“, odnosno za lica u djelatnostima koje traže inventivnost, znanje, kritičnost i sposobnost racionalnog i svrsishodnog korišćenja stečenog učenjem i iskustvom. Kod nas je, međutim, uobičajeno da se svako sa fakultetskom diplomom, ponekad i ponegdje i atestom nižeg ranga, naziva intelektualcem. No, da li svi ispunjavaju kriterijume za to zvanje? Koje god istraživanje uradili da dobijete odgovor na to pitanje, on će uvijek biti isti: ,,Veoma malo njih“. Takvi, po pravilu, svakako ne bez razloga, misle da su znanjem i stvaralačkim dometima znatno iznad politike i političkog. Da nevolja bude veća, političari im se, kao što su to vazda radili, i sada obraćaju ne da bi nešto dobro i pametno od njih čuli, već da bi pred javnošću sebe predstavili kao ljude demokratski nastrojene i spremne da samo u dogovoru sa onima koji znaju i mogu da pomognu donose odluke. Tu je, naravno, i stara navika moćnih da intelektualce imaju ,,pri ruci“ da bi im, za svaki slučaj, saopštili što i kako treba da misle i govore. Moćni se intelektualcima veoma često okreću i s ciljem da bi njihovu naklonost kupili podmićivanjem (,,dodacima“ poput akademijskog ili drugim sinekurama), odnosno da bi ćutali o njihovim neprimjerenim i nezakonitim radnjama.
Da li je moguće da naučne institucije nijesu prepoznale mnoge opasnosti sa kojima će se Crna Gora poslije pandemije sresti na različitim poljima razvoja, od političkog i ekonomskog do duhovnog?
Privatnih naučnih institucija u zemlji nema, a i da ima tamo dominira pamet i interes njihovih vlasnika. Van toga sve je pod kontrolom korupcionaških stranačkih hobotnica koje po svojim kriterijumima, ili saobrazno nalozima njihovih stranih sponzora, određuju ko, kada i što smije da vidi, kaže i uradi. Njima je takva funkcija utoliko lagodnija što smo društvo bez srednjih slojeva, sa relativno velikim brojem visokoškolovanih arivista koji nemaju što da pokažu bilo kome osim pukih diploma, nerijetko problematično stečenih. A onda, što može da sagleda, i koga i čime da uvjeri u nešto što je dobro za Crnu Goru osoba koja, na primjer, nije u stanju da osjeti njeno bilo ili je doživi i prihvati kao svoju državu? Tu je, konačno, i rezrevni ešalon ,,intelektalnih“ arivista uvijek spremnih da, ne pitajući za cijenu (ličnu i društvenu), pokriju funkcionerska i druga radna mjesta u svim, pa i naučnim, institucijama. Ispod debele skrame njihovog dembelisanja, spletkarenja i (uglavnom kladioničarske) dokolice dešava se ono isto što i ispod žabokrečine u barama – umire ne samo kreativni nego i svaki život uopšte. Jedino što tamo sigurno opstaje jeste Berkov zakon politike, po kome ,,kad oni iz elite svaku pomisao na dostojanstvo žrtvuju ambiciji bez jasne svrhe, te se niskim sredstvima služe za niske ciljeve, i cijeli poredak postaje podlim i uniženim“.
Zašto se ćuti o istoriji, crkvi i svemu onome što dijeli crnogorsko društvo?
Ne ćuti se toliko koliko se mnogo netačnosti i krivotvorina saopšti u svakom doticanju tih tema. Nekompetentni autori i njihovi još nekompetentniji sponzori, koji čak ni elementarno ne poznaju nacionalnu istoriju, istoriju i teoriju države i prava, istoriju religija i sadržaje njihovih svetih knjiga i kanona, a uz to su još i nespremni da izađu iz već odavno farsičnih šančeva dvorske istoriografije i tupavog mita o crnogorskoj teokratiji, ni subjektivno ni objektivno ne mogu da urade ništa više od onoga što s punim pravom nazvaste ćutanjem i podjelama crnogorskog društva.
Povodom toga ste prije godinu ili dvije, u Pobjedi objavili autorski tekst pod naslovom: ,,Bolje je kad ne pišu“. Znači li ovo što ste rekli da nijeste promijenili mišljenje?
Ne. Sada o tome mislim još gore nego u vrijeme kad sam pisao pomenuti tekst!
Na osnovu čega ste postali strožiji, tj. što vam u tom pisanju toliko smeta?
Nije prilika za potpuniji odgovor na Vaše pitanje. Stoga ću navesti samo jedan primjer.
U Pobjedi od 4. maja objavljen je tekst, čiji je (potpisani) autor visoki funkcioner vladajuće partije u kome se s razlogom osuđuje nedopustivo pisanje nekog stranog istoričara povodom konstatacije predsjednika Crne Gore, gospodina Mila Đukanovića, da je Crna Gora 2006. obnovila svoju državnost. Na kraju tog teksta piše još i ovo: ,,Suština državnosti Kraljevine Crne Gore i politike dinastije Petrović Njegoš bile su u slobodi, toleranciji i nezavisnosti. Predsjednik Crne Gore i ostali državni zvaničnici s pravom koriste tezu o obnovljenoj državnosti i nezavisnosti, jer je 2006. godine ostvarena posljednja politička ideja kralja Nikole I Petrovića Njegoša iz 1918. godine – obnova nezavisne Crne Gore“.
Navedeni sadržaj donekle sintetizuje i miri pogađanja autora sa iste adrese o pitanju koji je Petrović-Njegoš ,,preveo“ Crnu Goru iz mračnog Srednjeg vijeka u svijetlo i moderno Novo doba, iskazanu u vrijeme proslave desetogodišnjice obnovljene crnogorske državnosti. Da podsjetimo, riječ je o stanovištima:
„Prije nego što je knjaz Danilo došao na vlast, Crna Gora je imala državni program i državnu ideologiju. Državni program sadržao je ono što Crna Gora kao politička tvorevina treba da čini i čemu treba da teži, a državna ideologija je tim činjenjima i težnjama davala utemeljenje. Prema tom državnom programu, Crna Gora je trebalo da bude vojnički logor, sve dok ne dođe do opšteg ustanka protiv Osmanskog carstva, a onda bi, nakon njegovog istjerivanja sa Balkana, postala dio obnovljenog Dušanovog carstva. Njegoš je vjerovao da balkansku istoriju čine ciklusi smjenjivanja carstava, i da Crna Gora, koja je, kako kaže, samo ćošak od razvalina Dušanove carevine, ne može postojati izvan tog poretka. Čitava Njegoševa ideologija podupirala je ovo političko vjerovanje. Danilovim dolaskom na čelo Crne Gore, gurnuta je u stranu i ova ideologija i državni program koji je ona podupirala“.
,,Utemeljitelj moderne države Crne Gore bio je kralj Nikola I Petrović-Njegoš“.
„Petar Drugi Petrović-Njegoš bio je na prijestolu Crne Gore u vrijeme plemenske podijeljenosti, siromaštva, nerazvijenih državnih instituta. Svojim reformatorskim i vizionarskim duhom, uspio je da svoj narod izvede iz mraka Srednjeg vijeka i uspostavi temelje moderne crnogorske države“.
Pogledajmo li što nam kažu ovakve politčke poruke s vrha države, primijetićemo:
Da Crna Gora, ipak, nije hiljadugodišnja država iako je prije pet godina slavila taj jubilej svog nastanka, već tvorevina odnosno djelo ,,svetorodne porodice“ Petrović Njegoš, kako nas uči i agresivna velikosrpska propaganda.
Da je “svetorodna porodica“ Petrović-Njegoš vladala Crnom Gorom više od dvije stotine godina, iako to nije tačno već i zbog toga što nijedan od pet mitropolita iz te porodice nikada nije mogao biti, niti je bio na čelu crnogorske političke vlasti (tamo je, dobro se zna, bio neko drugi), ali veoma korisno za Srpsku pravoslavnu crkvu, koja s obzirom na to da su Petrović-Njegoši porijeklom Srbi uporno tvrdi da je ona stvorila Crnu Goru.
Da su Petrovići-Njegoši bili “četvrta crnogorska dinastija“, što takođe nije tačno budući da, kako je već rečeno, iz njihove porodice prije knjaza Danila niko nije imao političku vlast u Crnoj Gori, odnosno da su svi crnogorski svjetovni vladari do 1918. godine, osim posljednjeg od dvojice knjaževa iz porodice Petrović-Njegoš, bili birani od strane Opšteg crnogorskog (narodnog) zbora.
Da veliku prevaru predstavlja i pokušaj da se krajnje odani plaćenički angažman većine od sedam čelnika ,,četvrte dinastije“ u korist ruskih velikosilskih interesa na Balkanu (uključujući i rad na sprečavanju učvršćivanja centralne političke i državne vlasti u Crnoj Gori), prikaže kao spasonosna formula za očuvanje crnogorske slobode i nezavisnosti.
Da obnova crnogorske nezavisnosti nije bila ispunjavanje neprekinutog zavjeta predaka iz vremena prije i poslije doseljavanja Petrovića-Njegoša iz okoline Zenice u Njeguše, već posljednje želje kralja Nikole, iako je dobro poznato:
da je prva i posljednja (tj. konstantna) želja te ličnosti glasila, kako sama priznaje u svojim Memoarima, da mu je ,,cjelokupno srpstvo oko sebe okupiti i prigrliti“;
da kralj u egzil nije otišao kao odbačen od svog naroda, već tri godine prije odluke dijela tog naroda na Podgoričkoj skupštini da ga detronizira, tj. onda kada je saznao i shvatio da se ruski car i srpski predsjednik vlade, kojima je svojim neutaživim srbovanjem u funkciji vlastite fiks ideje da mu je ,,istorijska sudbina“ predodredila da zasjedne na svesrpski prijesto legitimisao isto pravo prema Crnoj Gori;
da su njegov “porodični prijatelj“, ruski car Nikolaj II Aleksandrovič Romanov i predsjednik Vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić crnogorskog kralja otpratili na ,,zli put“, zajedničkom procjenom usaglašenom prilikom njihovog ,,tajnog sastanka“ u Petrogradu, 31. janura 1914. godine, da ovaj više nije nikome potreban, da crnogorsku vojsku treba staviti pod komandu srpskog vrhovnog štaba, odnosno da Crnu Goru treba ,,bez talasanja“ pripojiti Srbiji, budući da je funkciju ,,vojnog logora“ završila, a da za samostalni državni život nema nijednu referencu;
da je stari kralj svoju “posljednju želju“, nad kojom lamentira DPS, izrekao nakon punih pet i po decenija upornog nastojanja da Crnu Goru uporedno sa ličnim zaposijedanjem svesrpskog prijestola sjedini sa Srbijom, usljed čega ona, čak i da to stvarno bila, zvuči prilično licemjerno;
da je kraljeva “posljednja“ želja, koju je daleko od svoje domovine, saopštio sinu bila to kako bi, kada bi bilo moguće, najradije pošao u Ameriku da se tamo odmori.
Tajno savezništvo koje uništava
Zbog čega ovoliku pažnju poklanjate stvarima iz prošlosti?
Zbog uvjerenja da one, ili neki njihovi recidivi, i dalje bitno opterećuju, pa i određuju našu sadašnjost, a kako izgleda i budućnost. I zbog činjenice da se ova po Crnu Goru pogubna farsa sa pogađanjem ko ju je stvorio ponovila i prije dva dana prigodom proslave 14 godina od posljednjeg obnavljanja njene nezavisnosti.
O čemu je, konkretno, riječ?
O tome da aktuelno crnogorsko politčko rukovodstvo, uprkos setu nesumnjivih vanjskopolitičkih uspjeha i pozitivnih promjena u turizmu i nekim granama poljoprivrede, upravlja Crnom Gorom treće dekade XXI vijeka logikom iskompleksirane i zakašnjele apsolutne monarhije iz XIX vijeka, oslonjenje na “tajno“ savezništvo s vrhom organizacije za koju se, bez dvoumljenja, može reći da je promoter najnazadnije političke kulture i psihološko-etičke arhitekture Novog doba. Jer, kad se sve naprijed rečeno “skonta“, nije teško uočiti:
da Crna Gora rusko “pokroviteljstvo“ i politiku domicilnih supostata tog aranžmana nije preživjela zahvaljujući pomoći s njihove strane, već nasuprot ovoj;
da Crna Gora, lišena svoje autentične političke kulture i etičkog poretka, niti ima smisla, niti može opstati;
da je aktuelno crnogorsko političko rukovodstvo, želeći da tobože vrati neki dug “četvrtoj dinastiji“, svjesno ili nesvjesno, vratilo zemlju upravo tamo gdje ju je ta “dinastija“ ostavila;
da je sadašnja pozicija građana Crne Gore u političkom i etičkom smislu mnogo poraznija od one njihovih predaka 1918. godine, jer su preci ipak bili izloženi vojn(ičk)om teroru i donekle ispunjeni nadom u realizaciju savezničkih obećanja da će zemlji biti vraćena silom i nepravdom joj oduzeta državnost, dok kod potomaka vlada beznađe kakvo jedino može da donese moć duhovnih otaca iz filijale strane crkve, koja u Crnoj Gori čak nije ni registrovana, da odlučuju kad će i kako ovu blokirati, a kad joj ,,puštanjem krvi“ vratiti bar neko pravo da jedva diše.
Za građane ove zemlje, koji nju smatraju svojom domovinom je, osim toga, posebno porazno saznanje:
da oni koji je vode, niti poznaju njenu prošlost, niti se ustežu da to javno i svečano iznesu pred oči njenog građanstva i čitavog svijeta;
da aktuelna elita na vlasti očekuje nemoguće od Evropa i svijeta, s kojima hoće ravnopravan dijalog, a to je da ovu njenu retoriku, utemeljenu na devetnastovjekovnim mitovima i kultovima verifikuje kao zrelost za savremen prilaz evropskim asocijacijama i integracijama, radi čega se čak i prema njihovim nižim činovnicima i njihovim racionalizacijama odnose uvredljivo ponizno i snishodljivo;
Preporučeno
da Crnoj Gori strana, tuđim gospodarima privržena, sluganska svijest i savjest, onih u mantijama i onih postrojenih za mantijašima, hara njenim duhovnim prostorima, s dobrim izgledima da će, nastavi li se ovako do kraja sljedećeg mandata, čiji god on bio, ona gospodariti ovom zemljom.
