Video
Na 34. sesiji Ius Foruma Udruženja pravnika Crne Gore, održanoj na temu “Venecijanska komisija – uloga, iskustva i očekivanja”, prof. dr Branislav Radulović podsjetio je da je riječ o stručnom tijelu Savjeta Evrope, osnovanom 1990. godine, koje okuplja predstavnike 46 evropskih država – po dva eksperta iz svake, birana na osnovu znanja i nezavisnosti.
“Samo Vatikan, te Bjelorusija, koja nikada nije primljena i Rusija koja je nakon invazije na Ukrajnu 2022. godine isključena, nemaju svoje eksperte u VK koji su nezavisni i biraju se na osnovu njihove stručnosti posebno u oblasti ustavnog i međunarodnog prava. Njih imenuju države članice, ali oni djeluju u ličnom svojstvu, a ne kao predstavnici svojih vlada”, kazao je Radulović.
Radulović je podsjetio da je glavna uloga Venecijanske komisije pružanje pravne pomoći državama u oblasti ustavnog prava, vladavine prava, zaštite ljudskih prava i izbornog zakonodavstva.
“Preporuke ovog tijela, iako nijesu obavezujuće, imaju veliki autoritet i često presudno utiču, posebno kada u pojedinim državama, u okviru nacionalnih institucija ili usljed političkih kriza nije moguće doći do rješenja”, dodaje on.
Kako podsjeća, Crna Gora ima prilično bogato iskustvo saradnje sa VK, koja je imala ključnu ulogu u reformama pravosudnog sistema, izbornog zakonodavstva i ustavnih promjena u zemlji.
“VK je odigrala u predreferendumskom periodu (2005. godine) ključnu ulogu u određenju ko ima biračko pravo u Crnoj Gori. Od sticanja nezavisnosti 2006. godine, Crna Gora se u više navrata obraćala Venecijanskoj komisiji za dobijanje mišljenja i preporuka. Najznačajnija saradnja je bila oko ustavne reforme 2013 godine, kada je VK dala mišljenje na 16 ustavnih amandmana, među kojima sa izdvajaju oni koji su se odnosili na nezavisnost pravosuđa, sastav Sudskog savjeta, izbor sudija Ustavnog suda, imuniteta za članove Senata DRI itd”, istakao je Radulović.
Prof. dr Srđan Darmanović, raniji dekan Fakulteta političkih nauka UCG i član Venecijanske komisije govorio je o njenoj ulozi u stvaranju i učvršćivanju demokratskih institucija u Evropi i naročito se osvrnuo na nove demokratije Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope nakon Hladnog rata.
“VK u ovom periodu nije bila samo pouzdani savjetodavac evropskih zemalja u razvoju njihovih demokratskih institucija, nego je dala i teorijski doprinos kodifikovanju evropskih standarda u oblasti izbora, prava nacionalnih manjina, razvoju ustavne pravde, ustavnosti i drugim oblastima. Njen stručni, ekspertski i nepristrasni način rada i rezultati koje je ostvarila, učinili su Venecijansku komisiju veoma uglednom institucijom ne samo u Evropi, nego i u mnogim vanevropskim zemljama koje se oslanjaju na njena ekspertska mišljenja”, zaključio je Darmanović.
Prof. dr Miloš Vukčević, univerzitetski profesor, istakao je da djelovanje Venecijanske komisije je neophodno u vremenu kada su temeljne demokratske vrijednosti na iskušenju, kao sto je to trenutno slucaj sa Crnom Gorom.
“Iskustva pokazuju njen pozitivan doprinos, ali i potrebu da se ojača primjena njenih preporuka i osnaži njena uloga u izazovima savremenog društva. Njen značaj posebno dolazi do izražaja u državama u tranziciji, poput Crne Gore, koja već duži niz godina teži usklađivanju svog pravnog sistema sa evropskim standardima”, kazao je Vukčević.
Crna Gora često traži mišljenje Venecijanske komisije, ali implementacija preporuka zna da kasni ili se selektivno primjenjuje.
“Svakako VK ima važnu ulogu u razvoju pravnog poretka Crne Gore. Nacin na koji Crna Gora prihvata i primjenjuje misljenje VK govori o njenoj stvarnoj posvećenosti evropskim vrijednostima”, saopštio je on.
Predavač na Fakultetu pravnih nauka UDG-a doc. dr Nikola Šaranović podsjetio je na pravnu izreku “ugovor je zakon za strane”, koju je presložio u aforizam “zakon je ugovor za stranke”.
“U konkretnoj stvari, stranke su vlast i opozicija; njihov ugovor je zahtjev Venecijanskoj komisiji; njeno mišljenje imaće snagu zakona”, pojasnio je on.
Preporučeno
Šaranović je kazao da je zahtjev Venecijanskoj komisiji neka vrsta “lijeka iz alternativne pravne medicine”, jer, kako je zaključio: “Kad pravda oboli, ne pomažu pravni ljekovi”.
