Video
Sagovornik Vikend novina, profesor na UCG, predsjednik Odbora za istoriju CANU, osnivač DANU, u intervjuu ističe da je “desant na Cetinje bruka savremene Crne Gore”, ali da se „uspavana Crna Gora budi, samo treba smanjiti nivo arbitriranja u tome “ko je gdje” nego treba gledati šta ko radi da joj bude bolje.
Dešavanja na Cetinju 5. septembra još izazivaju gorak osjećaj kod velikog broja crnogorskih građana. Cetinjani poručuju da ga nikad neće zaboraviti, da će ostati upisan crnim slovom u crnogorskoj istoriji, regionalni analitičari da se ponavljaju devedesete, i da je Crna Gora već sasvim izvjesno žrtva Vučićeve politike i projekta “srpski svet”. Kako ste Vi doživjeli 5. septembar?
RASTODER: Mislim da je sve što ste naveli uglavnom tačno. Desant na Cetinje je bruka savremene Crne Gore. Ali je po meni osnovno sljedeće: Tamo gdje svi slave navodnu “pobjedu”, poražena je Crna Gora. U svemu ovome, bez obzira s kojih pozicija analizirate izgubila je Crna Gora, njeno građansko društvo, evropska perspektiva i potreba da konačno postane zajednica civilizovanih ljudi, u kojoj neće svako političko nadmetanje ličiti na bojište, niti će se par exelance politička pitanja svoditi na pitanja “vjerskih sloboda”.
Dakle, ja 5. septembar posmatram kao simbiozu sudara dva politička koncepta “lažnih branilaca” nekakvih vrijednosti koje se kriju iza gole borbe za vlast. Ono što je zabrinjavajuće je prethodno iskustvo po kojem pamtimo, da prvo idu “popovi”, onda” topovi” i na kraju “lopovi” ! Gubitnik je narod koji naivno vjeruje da su u pitanju “viši” ciljevi. Nema većeg interesa od zajednice slobodnih ljudi i očuvanja njihovih različitosti kao mjere demokratije koja garantuje mir i sigurnost svakom njenom građaninu.
Premijer kaže da je, vjerovali ili ne, tog dana napravljen još jedan iskorak ka pomirenju.
RASTODER: Naprotiv, postojeći jaz je dodatno produbljen. Društvo i država se ne vode “tvitovanjem” (neko kaže “dritovanjem” ili “trampovanjem)’.’ Pomirenje zasnovano na sili nije moguće, kao ni “utjerivanje vjere” političkim odlukama. Premijer je očigledno “vjernik” i meni to ne smeta. Ali vjernik je bio i Osama bin Laden? Da li to znači da samodefinicijom “vjernika” imaš pravo svima nametati svoja uvjerenja, pa makar ona bila kristalno čista. Ne, ako si istinski “vjernik” ti u svakom drugačijem moraš vidjeti brata i shvatiti da je crkva “institucija vjere” a ne sama vjera. Pogotovo u društvu, kakvo je Crna Gora u kojem stalno imate dilemu o tome, da li se radi o duhovnosti ili političkom folkloru? Tvrdim da se ovo iskrenim vjernicima nebi smjelo, niti moglo, dogoditi i da je osnov za pomirenje “povjerenje” a nedavni događaji su ubjedljivo pokazali da njega nema. Ogromna je razlika između potrebe vjernika da služe Bogu i vjernika koji služe instituciji. Ako neko instituciju ne smatra “svojom”, ne znači da je izdao Boga.
Kako dalje, nakon 5. septembra?
RASTODER: Sigurno je da se dalje može samo tako što će se duhovnost vratiti tamo gdje mu je mjesto (u institucije vjere), a politika u parlament. Potpuno je nebitno u kojoj se crkvi moliš ako je dogma ista. Čim izađeš na ulicu sa “vjerom” izgubio si duhovnost i postao “homo politicus”, a tu vrhovni arbitar nije Bog, nego narod. Zato su svi protiv novih parlamentarnih izbora. Neki će reći, kako oni nijesu, ali im niko ne brani da postave pitanje povjerenja vladi i da se kriza razriješi tako da “narod” odluči ko ima pravo da ga zastupa. Potpuno je nebitno pri tome čijim će se, ili neće, glasovima oboriti Vlada. U krajnjem, to je stvar statistike, a ne politike.
Rekli ste da je epohalno dostignuće da je vlast u Crnoj Gori promijenjena na izborima bez sukoba i osporavanja i da je u tom kontekstu manje bitno je li došla “bolja” ili “gora” vlast koliko je važno da je promjenjiva glasanjem. S obzirom na sastav nove vlasti, mentore, vjerujete li da bi na novim izborima sadašnja većina mirno priznala poraz ukoliko bi se on desio?
RASTODER: Naravno, i dalje ostajem pri tom stavu. Pri tome, onaj ko unaprijed zna “kakva će biti buduća vlast”, taj “ne bira” nego simulira izbor. Sama ta činjenica je obezbijedila da svaka naredna smjena vlasti postane normalna pojava kao svugdje, gdje se vlast konstituiše voljom naroda.To što nova vlast ima “mentore” za mene nije sporno, koliko mi je sporno koliko ne uvažava i degradira samu sebe. Već smo zaboravili šta se obećavalo i da ništa od toga nije ispunjeno. Koliko sam bio za to da se svaka vlast mijenja, ako nije po volji birača, jednako sam i dalje za to da je “smjenljivost” vlasti osnov demokratije. Nezrelost ove vlade se najviše prepoznaje u denunciranju same sebe: ona se bavi time šta je ko rekao (uradio, mislio) u 6 ili 6.15 sati, ko je bio “za ovo ili ono” i govori o stvarima o kojima ne govori niti jedna ozbiljna vlast na svijetu, ali zanemaruje suštinska pitanja društva. A ona su mnogo ozbiljnija i složenija. Ako ti treba Molotov da opravdaš nasilje, onda je kratak put do Staljina da ga učiniš “normalnim.”
Kako objašnjavate dosta mlake reakcije stranih ambasada povodom 5. septembra. Takav je barem bio utisak?
RASTODER: Prvo, nijesam siguran da su reakcije bile “mlake” koliko su bile diplomatski uvijene tako da se ne shvate kao direktno miješanje u unutrašnje stvari jedne suverene zemlje. Drugo, navika da se “mentori” traže u stranim ambasadama je iz vremena strateškog pozicioniranja stranog faktora na ovim prostorima. Suštinsko pitanje je, dakle, da li se tu nešto promijenilo? Bojim se da jeste, a da mi to ne vidimo. Pri tome, suštinska stvar je u tome kako izbjeći da Crna Gora opet ne bude predmetom trgovine “velikih”. U smislu “priznajte Kosovo daćemo vam Crnu Goru” ili taj vaš “srpski svet nam je prihvatljiv ako ne ugrožava naše strateške interese” ili….? Suština je sljedeća. Da bi Crna Gora opstala mora biti bolja od drugih, a po mišljenju stranog faktora to bar nije teško, jer ovako mala zemlja se može urediti tako da svi budu zadovoljni.
Što strani partneri previđaju?
RASTODER: Ono što ne zna strani faktor je činjenica koliki se otrov “krije u maloj bočici” i da se taj otrov može razliti, ne samo na čitav region, nego i šire. Jer ovdje se radi o sudarima principa i različitih koncepata društva, a ne o pozicioniranju sila moći. To bi trebalo najbolje da znaju Amerikanci, čija je prva intervencija nakon odustajanja od Monroove doktrine i izlaska iz politike izolacionizma bila upravo na “crnogorskom pitanju”. No, u svakom slučaju, svi će vam diplomatski saopštiti: “Na Vama je da riješite unutrašnja pitanja da se sljedećih decenija ne biste valjali u blatu”. Nekom se to ne mora svidjeti, ali je to realnost.
Za dešavanja u državi nakon 30. avgusta najviše se proziva GP URA koju ste, sa dijelom članstva, napustili prije nekoliko mjeseci. Posebno se proziva njen lider Dritan Abazović. Sto je najveći grijeh URA-e? Da li ovoj partiji slijedi dalje osipanje?
RASTODER: Da, istina je da se URA optužuje za sve i svašta. Bilo s razlogom ili ne, po meni ne može se optužiti za to što je inicirala promjene. Pobogu, to je smisao političkog angažmana. Dio nas koji smo tvrdili da te promjene nijesu u saglasnosti sa osnovnim programskim načelima je napustio URA. Jedni tvrde “prerano”, drugi “kasno”, a mi odgovaramo “časno”. Jer, dijeliti odgovornost sa nečim sa čime se ne slažeš je veće licemjerje od bilo čega.
Demokratije u Crnoj Gori ne može biti ako nema demokratije u njenim političkim subjektima. Mi smo bili dio pokreta, a ne vojske. Naše stanovište je postalo manjinsko u strukturama tog pokreta koji se (de)stabilizovao na Kongresu. Neki su se tome radovali i ja ih ne osuđujem, tvrdeći da je našim odlaskom “osvježilo.” Moguće i da su u pravu i nijesam srećan što se svakog dana potvrđuje da smo Mi “bili u pravu”. Grijehovi URE se ne mogu sažeti u jednom intervjuu, njih ćemo ukoliko dobijemo priliku saopštiti direktno “našoj djeci” kao svaki roditelj koji je svjestan da mu je dijete “grešno”, ali ne bih da se zbog toga raduju komšije. Suština je, po meni, u sljedećem: URA je značajno izgubila kapacitet centralne poluge građanske, multietničke i proevropske Crne Gore koketiranjem sa onim snagama koje su bile na suprotnim pozicijama. Drugo je pitanje da li je tome bilo alternative?
Pominje se i koncept manjinske vlade…
RASTODER: Oni koji naknadno pominju koncept manjinske vlade, zaboravljaju da bi u tom scenariju URA bila samo”trojanski konj” te otuda shvatanje koje tvrdi da smo ga mi zajahali bi bila manja “šteta”. Pri tome, ne razumiju da je URU “opredijelio” kompleks “Pozitivne”, kojem je kumovao bivši režim, te je proces recikliranja njenih kadrova, pokret odveo udesno. To nije moglo spriječiti ni “zeleno” pozicioniranje pokreta jer se i to pokazalo dekorativnom mantrom, kojoj nedostaje sadržaj.
Zbog razočarenja u prethodnu vlast, dio javnosti se i dalje drži po strani, pa se stiče utisak da se građanska Crna Gora povlači pred “jačim neprijateljem”. Da li je zaista tako? Gdje vidite izlaz iz sadašnje krize? Može li se sačuvati Cma Gora ako se sve njene snage koje baštine evropske, civilizacijske, građanske vrijednosti ne ujedine?
RASTODER: Ne mislim da je tako. Jednostavno, nedostatak povjerenja je uslovio potrebu vještačke proizvodnje “neprijatelja” takve Crne Gore. Svi pokušaj i da se takav jaz premosti su propali u interesnoj kalkulaciji dijela “procrnogorske elite”. To se dugo prodaje kao ” patriotizam koji se ne primjećuje i koji se pravda time da je za “to”, ali nije za “ove ili ovoga”. Ali ta “uspavana” Crna Gora razočarana klijentelizmom je tu i ona će se sigurno probuditi.
Samo treba smanjiti nivo arbitriranja u tome “ko je gdje” nego treba gledati šta ko radi, da Crnoj Gori bude bolje. Ti ljudi su tu i oni ne mijenjaju svoja uvjerenja poput stranačkih štrebera koji mijenjaju nacionalna i partijska uvjerenja zavisno od toga koje na vlasti. Nije mi bilo simpatično gledati izbliza koliko “interesnih patriota” čeka u redu “pred vratima novih vlasti. “Res, non verba”, rekli bi Latini. “Domovina se ne voli zato što je velika ili mala”, rekli bi razumni građani Crne Gore, koji ne postavljaju pitanje “čija je naša Crna Gora?” nego uglas odgovaraju “svih nas, jer druge i ljepše nemamo”. Vjerujte, takvih je najviše među ovim “uspavanim”, a najmanje među ovim, navodno, “budnim”
CRNOGORSTVO KOJE JE OSNOV DRŽAVE NIKADA U POLITIČKOM SMISLU NIJE BILO JAČE NEGO DANAS
Popis stanovništva je novo pitanje “biti ili ne biti”. Tako ga tretira Srbija. I ovdje ću podsjetiti na Vaše riječi: “Suštinsko pitanje nije: što rade oni, nego ono šta mi radimo?
RASTODER: Popis je statistika. Kada statistika pređe u politiku, nastaje problem. Da, rekao sam da suštinsko pitanje nije što rade oni, nego ono što mi radimo. Koliko vidim, popis je posebno bitan za tri naroda u Crnoj Gori: Crnogorce, Srbe i Bošnjake. Stav da nema Crne Gore bez Crnogoraca bi trebao biti dovoljan za svakog razumnog pravoslavca u ovoj državi. I ne vidim da se on promoviše kao vrijednost, koliko izvire iz politike.
Za razliku od mnogih, siguran sam da “pritisak” na Crnogorce samo povećava njihov statistički udio, te sam više nego siguran da će njihov procenat prevazići cifru sa popisa od 1991. Naravno, da će ista retorika biti prisutna i od strane srpske političke elite, ali se zaboravlja, da potom slijedi sljedeće ključno pitanje, ukoliko preovlada: Čemu dvije srpske države? A to je početak i kraj srpsko-crnogorskog raskola i njegova reanimacija. Zašto? Zato, što je prethodno iskustvo pokazalo da je “crnogorstvo” najjače onda kada se “gazi”. Ali ono “crnogorstvo” koje je osnov države, a ne politike. Nikada u političkom smislu ono nije bilo jače, nego danas.
Pogledajte koji ga politički subjekti zagovaraju danas, a koji su ga zagovarali 1991? U čemu je problem? Samo u tome da se ovo pitanje odvoji od političkog u državno! Državnik se razlikuje od političara što problem ne situira u izborni ciklus nego u vertikalu iskustva.
Pitanje Bošnjaka je nešto drugačije i ono ima veze sa prethodnim samo u nerealnim očekivanjima da oni mogu biti “rezervaor” za statistički porast i jednih i drugih, a ne kao što su pokazali da ostanu noseći stub državnosti Crne Gore. Moram reći da je neprimjerno licemjerje broj Srba ili Crnogoraca dovoditi u vezu sa brojem Bošnjaka u Crnoj Gori, tim prije što je ova statistički podijeljena zajednica umjesto da za to ispostavi “dug” bivšoj vlasti, nekritički prihvatila njenu retoriku multietičnosti, koja je imala sve, osim sadržaja.
Rezolucijama o događajima iz II svjetskog rata zalazi se u klizav teren “izbora zločina” iz prošlosti
Komentarišući Rezoluciju o genocidu u Srebrenici rekli ste da je sreća da su ubjedljivo poraženi zagovornici zla i da se Crna Gora vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti. Međutim, uslijedio je prijedlog Demokrata o rezoluciji o genocidu u Pivi. Gdje nas to vodi?
RASTODER: Teško da bih mogao reći bilo što novo od onog što sam kazao. Svaki zločin je za osudu, posebno ako su žrtve nevini civili. U tom smislu, jedan od brojnih zločina na ovim prostorima je onaj u Pivi. Zaboravlja se da je to zločin iz Drugog svjetskog rata i daje zločincima suđeno, ne samo u Nirnbengu, već i pred domaćim sudovima. Dakle, na Nirnberškom sudu koji je sto puta bio gori od Haškog, u smislu organizacije i primjene prava, čije se presude osporavaju od navodnih pravnih perfekcionista.
Nedostaci suda u Nirnbergu su neuporedivi sa onima koji se pripisuju sudu u Hagu, ali je velika razlika u tome što je nacistička Njemačka bila vojno pregažena i poražena. Milioni “nevinih Njemaca” su platili ovaj ceh. Stotine hiljada Njemaca je deportovano i protjerano iz zemalja antifašističke koalicije. Samo iz Jugoslavije (Banat, Bačka, Srem oko 600.000). To ne znači da je to mjera “pravde”. Ali i ilustruje načine kako se do nje dolazilo.
Preporučeno
Mrtvima takva “pravda”ne znači ništa, ali je živima opomena. Rezolucija o Srebrenici je upravo potvrda toga i ja sam pozdravio takav čin. Međutim, izrazio sam sumnju u moguće “pranje ruku “od glasanja za taj čin, isticanjem drugih rezolucija. U tom smislu, Demokrate su zašle u klizav teren “izbora zločina”, iz prošlosti, njihove retroaktivne definicije, a po meni je to bespotrebna avantura koja ne vodi nikuda. Ne samo zbog toga što su zločini uporedivi samo kao akti ljudskog nedjela, nego zbog toga što neprincipijelno ulazimo u njegovo svojatanje, što je besmisleno.
