“Mnogi misle da se veličanje tog zla primarno tiče Bošnjaka. Zbog toga, što četnička ideologija nije sakrivala zločine počinjene nad “Turcima”. Zato je nepotrebno bilo šta istraživati u vezi sa tim, dovoljno je citirati samo ono čime se četnici hvale. U tom smislu, Pavle Djurišić ne laže kada obavještava koliko je i gdje pobio i protjerao “Turaka”. Uradio je to svugdje gdje nije bilo organizovanog otpora, poput sela u Donjem Bihoru, Foči, Čajniču i brojnim drugim stratištima.. Tamo,gdje su ljudi odbili da budu pobijeni uzevši oružje u ruke ,tamo četnici nijesu mogli vršiti zločine. Istorija ima svoju analogiju, koja nije ponavljanje, nego služi za pouku. “Ništa nijesmo izgubili što smo organizovano branili “. I to se ne tiče samo Bošnjaka, nego i Crnogoraca, antifašista, jer se njemački okupator zgražavao nad četnjičkim zlodjelima (slučaj u Bjelopavlićima) i opominjali ih da su pretjerali u revnosti prema antifašistima..”, rekao je Rastoder.

Dakle, kaže sagovornik Standarda, nakon svega je “partizanska” (1941) potom “četnička” (1942-1943) Crna Gora, i na kraju “partizanska” (1943-1945) Crna Gora ”detektovala promjenu ideološke paradigme na ovom području, koja je očigledno “ukorijenjena“ u narodu”.

STANDARD: Kako se oduprijeti reviziji istorije?

RASTODER: Ako bi se tako posmatrao proces onda bi period od 1989-1997 bio period “ rehabilitacije “četničke” Crne Gore, period od 2006-2020 “ partizanske” Crne Gore i nakon tzv “ tridestoavgustovskog oslobodjenja” ponovo imamo rehabilitaciju “ četničke” Crne Gore. Jednostavno, ovo je pitanje za čitavu Crnu Goru. Ne mogu da vjerujem da je njena partizanska i antifašistička tradicija poražena od retrogradne, nazadne i profašističke ideologije, ali uočavam da se partizanska Crna Gora ućutala. Možda neko ponovo očekuje da će četnici, poput onoga iz septembra 1944, ponovo masovno preći u “partizane,” uzeti boračke penzije i privilegije, ali to ne znači da su promijenili i ideologiju.

Ideologija se nažalost, ne može poraziti, ali njeno pojačano prisutstvo u javnom prostoru, ne znači da je na sceni revizija istorije, nego samo da je promijenjena ideološka paradigma njenog tumačenja. Jer istorija se ne može promijeniti (ono što je bilo, je nepromjenljivo) moguće je samo mijenjati mišljenje o njoj. Ako je slavljenje zločina i zločinaca nova politička kultura političkih i duhovnih ellita, samo je pitanje vremena ,kada će njihovi nosioci preći na stranu pobjednika (antifašizma i demokratije). Za razliku od mnogih, za mene je jedino iznenadjujući ideološki transfer tzv “lažnih partizana”, koji ne misle da ovo nije prolazno i da je pitanje vremena, kada će se ponovo desiti ideološka konverzija “četnika“ u “partizane”.

Umješnost je znati to preživjeti i odoljeti raznim iskušenjima i provokacijama. Četnička ideologija je autistična, objektivno poraŽena u ratovima devedesetih, intelektualno svedena na tvorce bajki koji misle da se danas od toga može živjeti, bez saveznika i u regionu i u svijetu, te je pitanje dana kada će ponovo zapjevati – “Mi za kralja, oni za Tita, šta je ovo,Bog te pita”. Uostalom, niko drugi do glavni ideolog četničkog pokreta dr Stevan Moljević, član Centralnog komiteta četničkog pokreta Jugoslavije, novembra 1944. kaže: “ Što smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu? Svoje kame, brade i pijane komandante koji štipaju snaše. Krv, seks i gibanice, to je bio naš program, to je bila naša zastava…Rulje koje zaudaraju na rakiju, to smo bili i ostali”!

Kada govorimo o karakteru četničkog pokreta, dovoljno je samo citirati ono što oni kažu o sebi. Ako je to nekome na čast i ponos, to je već problem za medicinu. Treba biti strpljiv i shvatiti da ni četnici, a ni partizani nijesu bili “andjeli“ u istoriji, te da je skrivanje njihovih “grijehova“, bez obzira što ih ne možemo izjednačavati, dovelo do ideološke konfuzije, koja se dnevnopolitički ekspolatiše na najprimitivniji način unutar tzv “kulture pamćenja“ koju treba ostaviti istoriji.

STANDARD:U posljednjih par godina raste netrpeljivost prema drugačijem, a usta vladajućih struktura puna su priče o pomirenju. Što više pričaju o tome sve je dublji jaz. Komentar?

RASTODER: Netrpeljivost prema drugačijem je stvar opšte kulture i ne bih to politizovao. Medjutim, to postaje stvar politike onda kada ona to prepozna.
Priča o pomirenju je klasična politička priča. Zašto? Zato što ne moźeš pomiriti ono što je bilo. Dokaz tome su komunisti koji su skoro 50 godina mirili i na kraju doživjeli da ih protjeraju pomireni. Zašto? Zato što su mirili na ideologiji, a ne na istini. Pomirenje je moguće samo istinom, a to nije posao političara. Afirmacijom načela da je ubistvo svakog nevinog čovjeka zločin, da ne postoje moji i tvoji zločini, niti moji i tvoji zločinci. Da veličanjem zla i zločina, društvo ide ka animalizaciji kulture i negaciji civilizacije. Nije Vili Brant kleknuo ,pošto se predhodno sa nekim pomirio, nego je kleknuo shvativši da se samo istinom moźe doći do pomirenja. I najvažnije, politika nema interesa da miri ljude, jer bi za mnoge izgubila smisao, politika u biti teži proizvodnji razlika i kao takva je vid društvene destrukcije. Pomirenje je moguće samo afirmacijom istine i principa koji su superiorni u odnosu na političku svijest koja se proizvodi na suprotnom od toga.

STANDARD: Zašto država ćuti na ove pojave i smatra ih izolovanim incidentima?

RASTODER: Prvo, država i treba da ćuti. Ali je država dužna da prepozna govor mržnje kao krivično djelo koje vodi destrukciji društva. U komunističkoj Jugoslaviji imali ste sličan zakon, koji je sankcionisao nacionalnu i vjersku netrpeljivost ali je odbijanje države u primjeni tog zakona na kraju završilo u brlogu ratova, kojih se danas stide ili bi bar trebali da se stide i njegovi akteri.

STANDARD: Da li su to uopšte izolovani incidenti ili Crna Gora trasira put ka krajnjoj destruktivnoj desnici?

RASTODER: Prvo incidenti ne mogu biti izolovani, jer je njena ideološka matrica regionalno prisutna. Drugo, desnica jača širom Evrope. Ali ne zato, što nudi prosperitet i nešto bolje, nego zbog toga što je ljevica pokazala brojne slabosti u kriznim situacijama i otvorila put desnici. Desnica ne mora a priori biti destruktivna iako je njena istorijska percepcija takva, ali mora imati na umu istorijsko iskustvo o tome, kuda su vodili pojedini procesi.

STANDARD: Ima li CG snage da se odupre tome?

RASTODER: Ne da ima snage, nego je iznenadjući njen potencijal. Trenutno vidljivi defetizam nije samo njena prolazna slabost, nego je nužan intermeco u promišljanju smisla. Dakle, duboko vjerujem da se antifašistička, multietnička, demokratska i tolerantna Crna Gora mora probuditi, a ko će biti njen budilnik to ne mogu da predvidim, osim što sam siguran da je u pitanju i nova ideologija i nova politička elita.

STANDARD: Čini se da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori neko ko u najmanju ruku ima veliki doprinos u razijanju netrpeljivosti?

RASTODER: I crkva i politika se bore za duše glasača (vjernika). Nekada je to u savezu nekada u rovovima. Dok postoji saglasnost, društvo je u opasnosti (tako govori istorija). Ali nije ni pravo rješenje u nesaglasnosti. Rješenje je kada svako radi svoj posao. Crkva, da se zanima, duhovnim angažmanom i vjerom, politika političkom stranom źivota. Ako u tome nema konflikta onda i jedni i drugi izvorno imaju interes da se bore za sve ono, suprotno od netrpeljivosti. U protivnom, niti je to vjera, niti politika.

STANDARD: U Vašem Baru djevojci sa hidžabom zabranjeno je da se kupa tamo gdje i ostali. Nedavno je, takodje u Baru pretučen maloljetnik iz BiH, a čule su se i najšovinističkije izjave na društvenim mreŽama od visokopozicioniranih javnih radnika. Šta se dešava, zašto Bar?

RASTODER: U jednom ste u pravu. Da Bar je moj. Crnogorska prestolnica multikulture, jedina opština u bivšoj Jugoslaviji kojom nije mogao da ovlada Milošević, jedina opština u kojoj su mlade, lijepe i pametne satrape Miloševića, pobijedili reformisti i ako hoćete jedino slobodno crnogorsko intelektualno ostrvo u Crnoj Gori početkom devedesetih. Takav je Bar i danas, u to sam čvrsto uvjeren. Nijesam siguran da takvu sliku o Baru, mogu narušiti incidenti koje pominjete. Prvo, mislim da je priča o devojčici s hidžabom malo pretjerana, jer lično poznajem tu porodicu (vlasnika bazena) više od 50 godina i siguran sam da navodno izgovorene riječi Meda Đurovića nijesu onakve (u kontekstu) kakvim su prikazane. Drugo, veoma je bilo uvredljivo čitati u medijima, zamjerke na reagovanje reisa IZ, usporedbom sa popovima i topovima, a posebno optužbom da nikada nije reagovao na slične stvari dok je neko drugi bio na vlasti.

Tu ima jedan mali, ali bitan detalj: reagovao je uvijek dok je ta vlast ličila na ovu danas, a istina je da se ćutalo kada se promijenila. No priča o djevojčici i hidžabu zaslužuje da se izvede iz prizemnih odaja politike i situira u sferu ozbiljnih pitanja kulture u jednom dijelu naroda. Da se reazumijemo, u startu, pitanje hidžaba spada u domen ličnih prava i sloboda i isključivo je pravo izbora. Ovo zbog toga, da mi neko ne bi spočitao da ne znam i ne štitim slobode vjere i ličnosti. Ali je za mene zaista ostala dilema, da li je pogrešno korišćenje slobode ili pravo na izbor djevojčice od 12 godine pravo izbora ili nametnuta obaveza?

Ovo zbog toga, što čitam da porodica živi u Belgiji slobodnoj zemlji, a da joj majka navodno nije pod hidžabom? Dakle, iz iskustva znam, a i bio sam u prilici da se mnogo puta uvjerim da pravo slobodnog izbora naših ljudi koji žive u zapadnoevropskim državama, nekada zna biti korišćeno, bar za mene, na vrlo sporan način. To ne znači da opravdavam, po meni prenagljeno reagovanje, vlasnika bazena, ali mislim da nikuda ne vodi, ni svodjenje ovog incidenta na medjunacionalni i vjerski problem. Drugi problem koji navodite, je takodje sociološki fenomen koji zahtijeva ozbiljniju raspravu. On je posljedica indoktrinacije najmladjeg uzrasta kulturom mržnje i zločina i za takav incident, pored djece, krivicu snose i promotori ovakvih vrijednosti iz redova duhovne i političke elite. Djeca samo kopiraju obrazac ponašanja, nas starijih, da li iz porodice ili javnog prostora, to je manje bitno.To što se to desilo u Baru, govori samo o tome, da to nijesu Barani pri tome ne mislim na mjesto rodjenja, nego na kulturni obrazac koji nije svojstven ovom gradu.

STANDARD: Veličanje četništva, ratnih zločinaca sa prosrpskih portala je postao meinstrim. Sloboda govora ili krivično djelo?

RASTODER: Mislim da nije ni jedno ni drugo. Posebno, nije sloboda govora koliko potraga za samim sobom u prošlom i izbora najgorega iz nje. To što se ljudima nudi ono najgore je politika, a oni koji to biraju nemaju potencijal da to prepoznaju kao problematičan izbor. Dok god to bude tako, politika će nuditi zločin, zločince, netrpeljivost kao izbor i uslov opstanka sebe, kao društveno bitnog činioca. Sloboda govora ne postoji u jednoumlju portala, koje pominjenete izuzev ambicije da političkom propagandom ubijede konzumente da su oni vlasnici istine. Ponavljam, taj govor, danas u regionu svi ozbiljni ljudi posmatraju kao politički folklor i ostatak taloga objektivno poražene ali ne i pobijedjene politike.

STANDARD: Gdje je bivša vlast pogriješila u periodu kada je vladao DPS jer su se klice ovih pojava rađale u tom periodu a činilo se da imamo tolerantno društvo?

RASTODER: Najveća greška bivše, a i svake vlasti je neshvatanje da je sve prolazno. U tom neshvatanju je odsutstvo neodgovornosti, bahatosti i mnogo toga o čemu se može raspravljati. Lično, najveća greška te vlasti je porazna činjenica da narodu nije ostavila ništa, što će je nadŽivjeti (ovdje ne mislim na materijalna dobra) u ideološkom smislu, što samo dokazuje da je ta vlast samo gradila sebe ali ne i institucije koje će svjedočiti o tome da je nekad postojala. Ako institucije nijesu osposobljene da brane pozitivne tekovine neke vlasti to je samo dokaz da jalove priče ne proizvode trajne vrijednosti.

STANDARD: Zašto ćute takozvane građanske partije, poput GP URA, Demokrate….

RASTODER:To vjerovatno, najbolje oni znaju i njih treba pitati. Ono što ja mogu reći je da ne ćute kada se njih tiče, iz čega izvodim zaključak da ih se ovo možda ne tiče ili smatraju perifernim pojavama. Ima jedan problematičan stav u tome, a to je onaj, po kome navodno donijeta “sloboda” je omogućila svakome da kaže ono što misli. To je u načelu dobar stav, ali za ova društva poguban, iz razloga što se zloupotreba tog stava brani demokratijom, a odsustvo reakcije potrebom odbrane slobode. Nevidjena glupost koju je Hitler iskoristio da dodje na vlast.