Važno je odmah reći dvije stvari koje su istovremeno tačne, a koje se u javnosti često namjerno suprotstavljaju, kao da jedna mora poništiti drugu. Prva: strah građana Botuna i Zete je razumljiv, racionalan i zasnovan na iskustvu. Druga: kolektor i novo postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda moraju se graditi – ne “zbog EU”, nego zato što je ekološki rizik realan i jer sistem ne može izdržati dalje odlaganje bez mogućnosti teškog incidenta. Problem, dakle, nije dilema “da li nam treba kolektor”, nego “kako i gdje, uz koje garancije, i ko snosi rizik i odgovornost”.

ZAŠTO JE OTPOR U BOTUNU IZNAD PARTIJA

U Botunu i Zeti se nije glasalo protiv ekologije, nego protiv osjećaja da se rizik prelama preko njihovih leđa, bez društvene dozvole i bez pristojnog razgovora od početka. Lokacija Botun nosi specifičnu težinu jer se u kolektivnom pamćenju vezuje za industrijsku zonu, istoriju zagađenja i priče koje su godinama hranile nepovjerenje. Kad je jednom stvoren utisak da se odluke donose negdje drugo, a posljedice ostaju ovdje, svaki tehnički argument postaje slabiji od jedne rečenice – ne vjerujemo vam. U takvoj atmosferi i članovi i simpatizeri opozicionih partija sasvim logično glasaju isto kao i svi ostali – jer miris, zdravlje, zemlja i voda nisu ideologija.

DRŽAVA POD PRITISKOM: EKOLOGIJA NIJE “EU FOLKLOR”

Država, s druge strane, nije u lagodnoj poziciji. Staro postrojenje i postojeći sistem odavno su premali i preslabi za realne potrebe, a svako dalje odugovlačenje povećava vjerovatnoću incidenta koji se ne bi završio u jednoj mjesnoj zajednici, nego bi bio udar na Moraču i sve nizvodno. Zato pritisak da se projekat realizuje nije samo birokratski EU uslov, već elementarno pitanje zaštite voda i javnog zdravlja.

FOTO/VIDEO STANDARD U POGONU KOD KRIVOG MOSTA: Morača prima dvije trećine otpadnih voda, stari digestori u kritičnom stanju – prijeti ekološka katastrofa

Međutim, kad se taj pritisak komunicira prijetnjama, rokovima i frazama o “standardima”, a ne jasnim dokazima i kontrolama, on u očima građana izgleda kao ucjena – ili pristajte ili ćete vi biti krivi za katastrofu. Takav okvir je poguban jer ljude gura u rovove, umjesto da ih uključuje kao partnere.

KLJUČNA GREŠKA: LOŠA KOMUNIKACIJA I KASNI USTUPCI

Tu dolazimo do tačke u kojoj se priča prelomila i dovela do usijanja. Loša komunikacija i kasni ustupci. Ako je tačno da se tek pred referendum ozbiljnije izašlo sa pričom o priključenju dijela domaćinstava Zete na novu kanalizaciju, i to u obimu koji zvuči skromno u odnosu na teret koji Zeta nosi kao “domaćin” lokacije, onda građani taj potez ne čitaju kao plan, nego kao improvizaciju.

Kad nešto obećaš u posljednjem trenutku, to ne popravlja odnos – to ga dodatno kvari, jer potvrđuje sumnju da ih prvobitno niko nije ni računao.

KAD POLITIKA UĐE PROBLEM POSTAJE VEĆI

U tu pukotinu odmah ulaze partije i priča se prebacuje na teren dosljednosti i odgovornosti. Ko je kad šta glasao, ko je podržao planske dokumente, ko je ranije ćutao, a ko se sad “sjetio naroda”. Takve izjave i nadmudrivanja će se pojačati, jer je tema savršena za političku štetu protivniku.

Knežević: Botunjani su istinski heroji istorijske pobjede – kolektor neće graditi u Botunu

Ali opasnost je što se sva ta borba vodi nad realnim ekološkim problemom koji ne čeka izborni ciklus. Ako se sve svede na “ko je kriv”, izgubiće se jedino bitno pitanje: kako da se spriječi katastrofa, a da se ne pregazi volja građana i ne izazove trajni lom između države i lokalne zajednice.

Država jeste dovedena u tešku situaciju jer postoje ugovori, finansijeri, rokovi i rizik troškova ako se projekat stopira, ali država je sama sebi napravila ovu situaciju jer je pokušala da tehničko pitanje riješi političkom prečicom. Projekti ovakvog tipa ne dobijaju se samo na papiru, nego u javnosti. Bez društvene licence, svaka lopata postaje politički događaj.

KO SU AKTERI I ŠTA IM JE INTERES

Vlada će u narednim danima željeti da pokaže upravljačku sposobnost i da izbjegne finansijski i politički udarac od odlaganja. Zato će pokušati da održi projekat “živim” i da istovremeno smiri teren.

EU i finansijeri žele da novac i projekat daju rezultat i da Poglavlje 27 ne pretvori u simbol nemoći države. Njima je važna predvidljivost i poštovanje procedura, ali su često slabi u razumijevanju lokalne emocionalne dinamike.

Glavni grad želi rješenje za svoje vode i političko rasterećenje, ali mu je interes da trošak sukoba ne padne na njega.

Opština Zeta i lokalne strukture imaju interes da odbrane volju birača i izbjegnu utisak da su “prodali” Botun, jer to može politički da ih košta.

DPS i ostale opozicione partije imaju interes da pokažu da vlast upravlja loše i nedosljedno, ali ako pretjeraju i ispadne da im je važniji haos od rješenja, to se može vratiti kao bumerang.

Građanski aktivisti i mještani Botuna imaju najdirektniji interes: zdravlje, kvalitet života i sigurnost imovine. Njima je ključna stvar garancija – ne u formi obećanja, nego u formi kontrole, odgovornosti i mogućnosti da kažu “stop” ako se rizik pokaže većim nego što je predstavljeno. Njihov stav je, suštinski, zahtjev za poštovanjem – da ne budu tretirani kao “lokacija”, nego kao zajednica.

DIJALOG JE ZAKASNIO, ALI JOŠ NIJE NESTAO

Sastanak predstavnika Zete sa predstavnikom Evropske komisije/Delegacije EU pokazuje dvije važne stvari.

Botunjani nakon razgovora sa Satlerom: Širi krug razgovora za deset dana, ne odustaju od izmještanja lokacije za kolektor

Prvo da međunarodni partneri sve jasnije vide da je problem prerastao u pitanje povjerenja i legitimiteta, ne samo “projektnu stavku”. To je pomak, jer se do juče tema gurala u okvir “mora se, nema alternative, rokovi su tu”. U tom okviru građani su unaprijed gubitnici, a država unaprijed “u pravu”, što je recept za konflikt.

Drugo, sastanak sam po sebi ne rješava ništa ako ostane protokolarna poruka da projekat “mora”. Ako nakon ovog razgovora ne uslijede konkretni koraci (otvaranje kompletne dokumentacije, nezavisna provjera rizika, jasne garancije i obaveze), lokalna zajednica će ga doživjeti kao dodatni pritisak – a pritisak poslije referenduma samo učvršćuje otpor.

Ovaj susret je, dakle, šansa da se promijeni ton i proces. Ali i test – da li je neko spreman da prizna da referendum nije “problem koji treba zaobići”, nego signal da je proces bio pogrešan.

ŠTA JE REALAN IZLAZ

Ako se želi rješenje koje neće ostaviti trajne posljedice, okvir mora biti obrnut: prvo povjerenje i garancije, pa onda radovi. To znači nekoliko vrlo konkretnih poteza.

Nezavisna ekspertiza i javno suočavanje argumenata, ne “prezentacija investitora”, nego nezavisna analiza (sa mjerljivim parametrima) i javna rasprava u kojoj se odgovara na neprijatna pitanja, bez patroniziranja.

Model nadzora u kojem je lokalna zajednica unutra, ne vani.

Ako Botun i Zeta nemaju stvarni uvid i kontrolu nad monitoringom, dozvolama, incidentnim planom i sankcijama – nema društvene licence.

Takođe su potrebne jasne garancije i odgovornost, ko potpisuje, ko plaća, ko odgovara.

Ako postoji alternativa lokacije ili tehnološkog rješenja, mora se staviti na sto na način koji nije alibi. Ako ne postoji, onda se mora dokazati zašto – dokumentima, brojkama i rizicima, a ne autoritetom.

I na kraju, jasno je da ovo nije izbor između evropskog projekta i lokalnog hira, niti između ekologije i narodne volje. Ovo je sukob između dvije realnosti – ekološke potrebe da se sistem otpadnih voda riješi odmah i demokratske potrebe da se zajednica ne pretvori u žrtvenu zonu bez pristanka.

Ako država i partneri nastave po starom – biće radova, ali i dugoročnog konflikta, blokada i gorkog osjećaja nepravde. Ako, međutim, prihvate da je referendum upozorenje i prilika da se popravi proces, moguće je doći do rješenja koje će spriječiti ekološku katastrofu, a da ne pregazi volju građana.

U suprotnom, Botun neće biti samo lokacija postrojenja – postaće simbol kako se u Crnoj Gori gubi povjerenje. A taj gubitak je skuplji od svakog projekta.