Video
Sa distance od 20 godina i značajnih političkih i državnih događaja koji su se u tom periodu desili, kako danas posmatrate populizam?
RUTOVIĆ: Datumsko razmeđe o kom govorite, kako u generalnim tokovima tako i u pojedinačnim događajima nije ostalo imuno na retrogradne ideološke paradigme i tipove socijalne i političke svijesti u čijoj osnovi stanuje populizam. Analitička pažnja u osnovnim obilježjima, manifestacijama i ponašanju aktera u nizu političkih događaja pomenutog vremenskog razdoblja vjerodostojno će ukazati na karakter i suštinu te populističke konzervativne ideologije, te samim tim i njezinih negativnih posljedica iz ugla političke kulture i prakse
Kakva je ideologija u Crnoj Gori izvedena iz tog populizma?
RUTOVIĆ: U osnovi riječ je o replikama i reciklažama istorijskih parapolitičkih ideja i interesa retrogradne, antidemokratske, antizapadne, anticivilizacijske i anticrnogorske paradigme, kao transmisije svetosavlja i politike neočetništva. Sve to sjedinjeno u političkim organizacijama, konkretnim akcijama i praksama jeste populizam žilav i održivu pretpolitičkoj društvenoj svijesti sa liderskim ambicijama konzervacije populizma kao metoda borbe i političke doktrine kao sredstva za postizanje konkretnog, klerikalnog velikosrpskog cilja.
Na čemu se zasniva ta populistička održivost, kako i uče, tako očito i danas?
RUTOVIĆ: U sukobu političke kulture i prakse i njenih pojavnih oblika na polovima između demokratskog i proevropskog s jedne, odnosno populističko-hibridnog modela s druge strane, populistička tehnologija bazira se na psihologiji gomile kao kolektivističkom utočištu destrukcije mita, vjerskog svetosavskog folklora, manipulacije, ksenofobije i demagogije kao strukturne matrice zamjene teza u provociranju najnižih nacionalističko-šovinističkih strasti oličenih u mržnji, netoleranciji, klerikalizmu i revanšizmu, a u svrhu grubog nametanja velilconacionalne i vjerske superiornosti jedne crkve i jednog naroda.
Kako do demontiranja takvih populističkih modela?
RUTOVIĆ: Početak milenijuma obilježen je fenomenom populizma, ne štedeći gotovo nijednu zemlju u različitim kontekstima i pojavnim oblicima, te otuda ne mali broj autora smatra početak 21. vijeka zlatnim dobom populizma. Istraživanja pokazuju da su populističke partije u Evropi utrostručile podršku u posljednjih dvadeset godina. Doduše, karakter tog populističkog sadržaja različit je od populizma na prostoru Crne Gore. Sociopolitički kontekst, a i populizam varira od zemlje do zemlje. Kao prilagodljiv organizam, današnji populizam se ne može objasniti uobičajenim shvatanjem, svugdje je drugačiji, pa se tako specifičnost ovdašnjeg ispoljava u radikalnim formama velikonacionalnosti, vjerske, kolektivne psihologije sabornog litijaškog mita kao platforme socijalne mobilizacije i političke manipulacije.
U šta se pretvaraju populistički stavovi?
RUTOVIĆ: Populizam, njegov rječnik, instrumentarij, način obrade, izbor tematske agende i distribucije, svakako i nažalost, da je “atraktivniji” i prijemčiviji za jedan politički milje i širi populus u odnosu na emancipatorsko-prosvjetiteljske politike, političku racionalnost, građansko osvješćivanje, kritičku sumnju, savremenu političku kulturu i civilizacijsko-demokratske vrijednosti. Takve okolnosti pogoduju prevođenju populističkih stavova u populističke glasove.
Bez obzira da li je u pitanju neopopulizam, autoritarni, ili beralni ili hibridni populizam, koji bez razlike podrivaju demokratiju, odgovor i brana od posljedica grubog populizma moraju biti podjednako u obrazovnim institucijama, građanskom, medijskom i političkom osvješćivanju, aktivnošću istinskog civilnog društva, neprofitnih i javnih medija na planu promocije demokratske kritičke svijesti i razložne upitanosti o uzrocima i negativnim posledicama populizma. Opštepoznato je da populistička psihologija gomile u nedostatku samodefinisanog identiteta, nekritički poseže i neupitano prihvata nametnuti populizam kao pribježište, kao “toplije mjesto” svoje sigurnosti i “svoje istine”.
Kome se to ovdašnji populista obraća?
RUTOVIĆ: Ciljane i jasno profilisane podložne socijalne grupe (npr. ljudi nižeg obrazovnog nivoa) mjerljive su sociološke formule kojima se populizam uvijek obraćao. Zašto bi se ta dobitna kombinacija, alati, standard i metode danas mijenjali. Provociranje, podilaženje i buđenje najnižeg političkog, bolje rečeno pretpolitičkog bića, sa čitavim arsenalom nuđenja neupitnih “istina” u čijem temelju su mržnja, projiciranje socijalno-duhovno-mentalitetske istosti, sistem nekritičkih vrijednosti sa arhetipima “izabranih nebeskih naroda”, “odbrane svetinja” i raznih teorija zavjere u liku globalista i skrivenih centara moći, politički je meni populističkog duha koji u Crnoj Gori preovladava mišlju iz glave jedne svetosavske kašike. I to uvijek u “ime naroda” kao njegov pravi i jedini predstavnik, u kreiranoj atmosferi u kojoj populistički lideri misle da im je sve posao, i da pritom, sve znaju.
Kakvi su tipični znaci političkog populizma?
Rutović: Široka i “inovativna” je lepeza retorike i tehnike populizma. Da se ta energija i upornost kanališu u pravcu kreativnog razvoja, političke stabilnosti i ekonomskog progresa, pitanje je gdje bi bio kraj. Uzmimo za primjer dva, prominentna populistička lidera, dojučerašnjeg predsjednika SAD Donalda Trampa i prvog čovjeka Brazila Žaira Bolsonara i njihovo ponašanje u toku pandemije COVID-19 čije su zemlje tokom 2020. godine prednjačile u broju preminulih od virusa, da bi obojica na početku tvrdili da je virus bezopasan, te da će isti brzo proći.
Šta želite da kažete, da ima analogije…
RUTOVIĆ: Upravo. Obojica su oklijevali kada je trebalo donijeti oštre odluke, i jedan i drugi znali su da kažu da će korona virus nekom magijom nestati isto onako brzo kako se i pojavio, protiveći se mjerama zaštite, prije svega kada je riječ o karantinu i društvenom distanciranju, prebacujući krivicu na Kinu ili SZO, ne noseći masku, ponoseći se čak time…
Prepoznajemo li analogiju sa ovdašnjom tužnom zbiljom i populističkim obraćanjem “braći i sestrama”, “mom narodu” od strane nove apostolsko-teokratske vlasti po kojoj takođe virus nije postajao, da je isti plod svjetskih centara moći, da korona ne može ništa vjernicima, te da se liječi mirisom tamjana, božjom vakcinom, zvukom crkvenih zvona i pričešćem iz jedne kašike stotina i stotina ljudi, sve prkoseći nenošenjem maski i cjelivanjem svako malo mrtvačkog kovčega.
Dodamo li ovome od strane samoproglašenih eksperata svakodnevne trivije pretpolitičkog patosa za “borbu svog naroda” čiji se “krst nosi” a odluke donose “teška srca” sve za “svetinje naših duša”, u paketu sa pozivanjem na mudrost baba i socijalnim populizmom rasprodaje majbaha, dolaska premijera na posao taksijem, smanjenjem u cilju “racionalizacije” broja ministarstava, predlaganje komisija za pomirenje i si. dovoljno nam govori o sadržaju, karakteru i duhu jeftine populističke ponude i političkog pogleda od strane samozvanih “oslobodilaca” Crne Gore.
Kakva je uloga medija u svemu tome, pothranjuju li ili ne populizam?
RUTOVIĆ: Danas živimo promijenjenu ulogu i odgovornost medija u demokratijama. Živimo u eri u kojoj istina nije važna, živimo medijski svijet postistine, lažnih vijesti, alternativnih činjenica, i medijski iracionalnog, umjesto kritičko-emancipatorskog odnosa. Generalno, mediji su danas dramatično odstupili od nazora tradicionalne objektivne uloge, priklanjajući se i služeći interesima političko-ekonomsko-obavještajnih centara posredstvom “zlatnih” alata kao što su populizam, laž, demagogija, predrasude, manipulacija, selektovani konteksti, zamjena teza i provociranje mržnje prema ciljanom neprijatelju.
Umjesto informacionog i društva znanja, ubrzano se izgrađuje umreženo društvo nekonvencionalnih manipulativno hibridnih formi ponašanja medija u odnosu prema stvarnosti koja sve više pogoduje generisanju populističkih politika.
Dodamo li ovome da je savremeni populizam obogaćen novim mogućnostima propagande i manipulacija koje omogućavaju novi mediji i nove tehnologije, kroz npr. više nego karikaturalne forme spinova i horde botova, onda populistička funkcija medija postaje isplativi okvir funkcionalnih jednačina moći mita, zavjere, odabranih naroda i “svetih istina”.
Uostalom, u dužem periodu u Crnoj Gori imamo priliku da pratimo ponašanje dijela medija, posebno tzv. nezavisnih, koji na krajnje pervertiran, kontekstovan, manipulativan, propagandno navijački način, zavisno od konjukture trenutnog političkog dresa, tabloidno karikiraju sferu javnosti, pri tom sve to populistički gromoglasno pojašnjavajući “višim ciljevima” demokratije, ljudskih prava, slobode izražavanja, pluralizma, evropskih standarda, iza čega se kriju mnogostruki interesi maskirani paradno-tabloidno-populističkom sferom kao mamcem za lako-vjerne, mržnjom i predrasudama zavedene socijalne grupe, inače dugo politički “opismenjavane” po principu “reče mi jedan čoek”.
Preporučeno
Sumarno, u strukturno dubljem procesu, a operativno u tabloidnom smislu, danas se mijenja uloga medija koji sve više postaju institucija za generisanje populizma medijatizovane politike. Takvi mediji po teoretičarima, za populiste postaju “kiseonik publiciteta”.
