Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je u petak mjere za poništavanje nezavisnosti Kosova. On se više ne zadovoljava time što odbija da prizna Kosovo, već želi da uzme barem dio njega.

U međuvremenu, američka ambasada u Beogradu i dalje propovijeda uvjerenje da on pomjera Srbiju ka Zapadu, ukazuje u najnovojoj analizi Danijel Server, američki profesor na Univerzitetu Džons Hopkins..

Server ukazuje na tvit politikologa Jasmina Mujanovića od pretprošle nedjelje u kojem stoji:

„Američka politika na Zapadnom Balkanu je jasna kao blato. SAD podržavaju Vučića uprkos njegovim proruskim stavovima, dok se protive Kurtiju uprkos njegovim prozapadnim stavovima. U Bosni se SAD protive Vučićevim opunomoćenicima, čijim su kolegama u Crnoj Gori pomogle da se svrgne pro-NATO vlada“.

Sve ovo je istina, ukazuje Server. Stejt department je izgubio kompas. Vrijeme je da ga ponovo pronađemo, dodaje američki profesor.

Dugoročni ciljevi

„Ciljevi SAD na Balkanu treba da budu jasni i trebalo bi da se primenjuju odvojeno na sve države u regionu, uz uvažavanje da interakcije među njima mogu uticati na napredak“.

Server iznosi dugoročne ciljeve za one zemlje koje žele dobre odnose sa SAD:

– Demokratsko upravljanje zasnovano na jednakim pravima, sa razumnim garancijama za manjine;

– Obezbijediti suverenitet i teritorijalni integritet bez upotrebe sile ili prijetnje silom.

Ovi ciljevi su u skladu sa članstvom u NATO i EU za svaku državu koja želi da se pridruži tim institucijama.

Gdje su sada Bosna i Srbija?

Stvari idu u pogrešnom pravcu, navodi Server.

„U Bosni i Hercegovini, srpski i hrvatski nacionalisti poništavaju napredak postignut u prvoj deceniji nakon Dejtonskog sporazuma iz 1995.

Dejton je okončao rat, ali ostavio zaraćene strane na vlasti. Deceniju nakon toga, hrabra međunarodna intervencija primorala je etničke nacionaliste da prihvate reforme koje su upućivale na suverenitet i teritorijalni integritet, kao i na jednaka prava.

Međutim, od 2006. etnički nacionalisti razvodnjavaju prethodni napredak. Amerikanci su izbacili vodeću bošnjačku stranku sa vlasti, tvrdeći da je neprijateljska za izgradnju države.

Ironično, ta stranka je podržavala demokratsko upravljanje i teritorijalni integritet. Glavni hrvatski i srpski protivnici suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne sa pozicije moći i dalje vode borbu za svoje ciljeve.

U Srbiji je predsjednik Vučić preuzeo slab demokratski režim i pretvorio ga u de fakto poluautokratiju.

On ima većinu u parlamentu, ali što je još važnije, ima koncentrisanu moć u predsjedništvu.

Odatle, Vučić vodi policiju i druge bezbjednosne snage protiv slabe i fragmentirane opozicije. On je takođe postrojio Srbiju uz Rusiju imajući u vidu da se opire sankcijama Ukrajini i povukao se da privuče kineske investicije u osjetljivim oblastima kao što su telekomunikacije i bezbjednosna tehnologija.

Zapadne kritike poravnjava snabdijevanjem Ukrajine municijom, kupovinom francuskih ratnih aviona i prodajom litijuma Njemačkoj“.

Gdje su Kosovo, Crna Gora i Sjeverna Makedonija?

„Kosovo, gdje je nekoliko puta došlo do smjene vlasti, ima popularnog premijera koji vrši suverenu vlast na sjeveru Kosova sa većinskim srpskim stanovništvom na način koji izaziva zabrinutost Amerikanaca i Evrope.

Oni žele da se za bilo šta što bi uznemirilo kosovske Srbe ili Beograd konsultuje i dobije dozvolu. On nije bio voljan da to radi. Ali premijer Kurti se ipak nedvosmisleno slaže sa Zapadom. On nema alternativu.

Prijatelji Putina sada vode Crnu Goru, koja je postala članica NATO-a 2017.

Sjeverna Makedonija, koja je članica NATO-a je, mirno smijenila političke partije na vlasti ranije ove godine. Neki u sadašnjoj većini naginju ka Rusiji, ali su albanski partneri u koaliciji zapadno orijentisani. To, međutim, nije garancija, pa Sjeverna Makedonija zahtijeva pažljivo praćenje“.

Prijetnja

„Nijedno od ovih mjesta nije prioritet u svijetu u kojem je Rusija napala Ukrajinu, Kina prijeti Tajvanu…ali ako nešto krene po zlu na Balkanu, brzo će se proširiti na druga mjesta.

Najveća prijetnja je sve veća privrženost Beograda onome što naziva srpski svet. To je zapravo Velika Srbija, de facto ako ne i de jure. Vučić želi da kontroliše Srbe u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori.

Njegove službe bezbjednosti aktivno i agresivno slijede ovaj cilj, uz podršku Moskve.

U Crnoj Gori je bio uspješan de facto. Na Kosovu, mnogi Srbi nijesu odani Vučiću, jer je pokazao malo brige za njih. Ali on održava kontrolu kroz finansije i zastrašivanje.

U Bosni, Vučić je postepeno sticao sve više uticaja na glavnog srpskog lidera Milorada Dodika, koji je sankcionisan od strane Vašingtona i koji vodi entitet Republika Srpska u dugove prema Moskvi, podržavajući secesionističke namjere.

Podjela Bosne i Kosova poslužila bi Vučićevim iredentističkim ciljevima. To bi uveliko razveselilo Moskvu i oživjelo njene ambicije u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji, ako ne i u Kazahstanu.

Suverenitet i teritorijalni integritet država Zapadnog Balkana suprotstavlja se onome što Putin traži negdje drugdje.

To ga je ohrabrilo da koristi Srbiju kao zastupnika. Prošle godine, Beograd je kidnapovao dvojicu kosovskih policajaca, izazvao pobunu protiv mirovnih snaga NATO-a i sponzorisao teroristički incident na sjeveru Kosova.

Srbija je namjeravala da taj incident Beogradu pruži povod da svoju vojsku prebaci na sjever. To bi razveselilo Moskvu i ohrabrilo njene napore da zauzme cio Donjeck“.

Trenutni pristup ne funkcioniše

„Bajdenova administracija je pokušala da umiri Srbiju, da spriječi Beograd da djeluje u skladu sa svojim iredentističkim ciljevima i da je pridobije za Zapad.

Hvali Vučića, daju mu novac, dok je to uskratila Kurtiju, i osudila i sankcionisala Dodika. Ovo je nekoherentno.

Vučić i Dodik su povezani sa Moskvom i dijele velikosrpski cilj. Kurtijeva posvećenost suverenitetu i teritorijalnom integritetu Kosova glavna je prepreka njihovim ambicijama.

Džim O’Brajen, pomoćnik sekretara Stejt departmenta za Evropu, priznao je da su sjever Kosova i Dodikove secesionističke prijetnje glavne bezbjednosne prijetnje na Balkanu.

Ipak, evropske snage (EUFOR) u Bosni su slabe i raspoređene na načine koji im onemogućava da pravovremeno reaguju na odlučni secesionistički potez.

Snage predvođene NATO-om na Kosovu su jače i bolje pozicionirane, ali da li bi bile u stanju ili voljne da spriječe namjere Srbije da zauzme sjever Kosova?

Navršava se 25 godina od NATO rata koji je oslobodio Kosovo od srpske vlasti. Krajnje je vrijeme da Kosovo – kao i svaka druga suverena država – bude u stanju da odbrani sopstveni teritorijalni integritet“.

Potrebno je resetovanje

„Umirivanje Srbije ne funkcioniše. Ni kažnjavanje Kosova ne funkcioniše. Crna Gora je za sada izgubljena. Bosna i Makedonija su u opasnosti.

Vašington treba da resetuje svoju politiku prema Balkanu u koherentnijim pravcima:

• Trebalo bi da podrži napore Prištine da ravnopravno vlada na sjeveru Kosova i da pomogne u planiranju narednih poteza u tom pravcu;
• Trebalo bi okončati politiku smirivanja Srbije, javno kritikovati Vučićeve iredentističke i antidemokratske namjere i okončati hvalospjeve i sipanje novca Beogradu;
• SAD bi trebalo da podstaknu preraspoređivanje EUFOR-a u grad Brčko na sjeveroistoku Bosne, gdje bi to predstavljalo ozbiljnu prepreku od secesionizma;
• Vašington treba da insistira na tome da vlasti u Bosni sprovedu odluke Evropskog suda za ljudska prava koje bi okončale etnički zasnovanu politiku u zemlji;
• Vašington treba da predvodi napore da izoluje crnogorske rusofile od osjetljivih informacija NATO-a;
• Takođe bi trebalo da upozori Sjevernu Makedoniju da će biti sljedeća ako tamošnji rusofili ostanu na vlasti.

Suprotstavljanje Putinu na Balkanu diplomatskim putem ne bi bilo ni približno tako skupo ili teško.

To bi oslabilo Moskvu i ojačalo NATO po relativno niskoj cijeni. Došlo je vrijeme da se to uradi“, zaključuje Server.