Video
Do prošle jeseni, Crnom Gorom je tokom poslednjih 30 godina uglavnom upravljao Milo Đukanović, bilo kao predsjednik ili premijer. Još u predsjedništvu, bio je odlučni zagovornik nezavisnosti Crne Gore, postignute 2006. godine, i njene povezanosti sa SAD i Evropom. Crna Gora postala je predvodnik regate zapadnog Balkana za članstvo u Evropskoj uniji.
Đukanovićeva multietnička politička koalicija izgubila je parlamentarne izbore prošlog avgusta za jedno mjesto, od koalicije čija osnovna podrška dolazi od ljudi koji su se opirali crnogorskoj nezavisnosti od Srbije i ne identifikuju se kao Crnogorci, već kao Srbi. Do toga je došlo nakon višemjesečnih burnih uličnih demonstracija koje su podržale Srpska pravoslavna crkva (SPC), Srbija i Rusija, koje su sprovodile intenzivnu kampanju dezinformacija na konvencionalnim i društvenim medijima.
Sponzori sada dobijaju nadoknadu za uloženo.
Odbačen je pokušaj da se reguliše status Srpske pravoslavne crkve i njene imovine u Crnoj Gori. Zvaničnici bezbjednosnog sektora zamjenjeni su ljudima bliskim Rusiji. Ukinuta je osuđujuća presuda dvojici političara umješanih u zavjeru koju je podržala Rusija za atentat na Đukanovića 2016. godine. Čak je i rektor državnog univerziteta smijenjen rusofilom.
Beograd i Moskva se raduju. Predsjednik Srbije Vučić nada se da će ponovo priključiti Crnu Goru Srbiji kao dio šire ambicije da stvori ono što on naziva „Srpski svet“ koji bi obuhvatio djelove Kosova i Bosne. Njegov ministar odbrane, koji negira genocid u Srebrenici, zalaže se za veći srpski politički prostor, razlog zbog kojeg je počinjen genocid. Rusi koriste prijateljskije zvaničnike u crnogorskom odbrambenom sektoru, kako bi dobili pristup povjerljivim informacijama o NATO-u. Nasilje i vandalizam muče manjinske zajednice koje već dugo podržavaju Đukanovića.
Sam predsjednik Đukanović ostaje miran, tražeći vrijeme za preokret izbornog poraza. Iako je njegova koalicija izgubila opštinske izbore u njegovom rodnom gradu Nikšiću 14. marta, njegova stranka je dobro prošla i signalizirala da je i dalje sila na koju treba računati. Njegovi protivnici ulivaju novac i ruske dezinformacije u nastojanju da dodatno oslabe Đukanovića, pripremajući se za sledeće predsjedničke izbore 2023. godine.
Sjedinjene Države i Evropska unija do sada su se uzdržavale od izražavanja snažne zabrinutosti, uprkos dobro poznatom srpskom i ruskom miješanju tokom kampanje. Dan izbora bio je relativno slobodan i pošten, a naknadna tranzicija bila je ustavna i uglavnom mirna. Đukanovićeva koalicija bila je na vlasti već duže vreme i istrošila je svoj kredibilitet kod nekih ljudi u Vašingtonu i Briselu prikupljanjem ponovljenih i upornih optužbi za korupciju i organizovani kriminal. U početku je izgledalo kao vrsta smjenjivanja vlasti koja je normalna i poželjna u stvarnoj demokratiji.
Izbori u kojima dominiraju srpska i ruska dezinformacija, međutim, ne predstavljaju demokratsku alternativu. Problem Crne Gore je što nikada nije generisala prozapadnu opoziciju, sposobnu da se smjenjuje sa Đukanovićevom koalicijom. Trenutna vlada se obavezala da neće preokrenuti zapadni kurs spoljne politike zemlje, ali u praksi čini upravo to. NATO je bio dovoljno zabrinut da pošalje bezbjednosni tim da osigura da povjerljivi podaci ne zalutaju. Zamjenik premijera priznao je da je novonaimenovani zvaničnik Agencije za nacionalnu bezbjednost odao povjerljive podatke NATO-a. Evropska unija usprotivila se nekoliko zakonodavnih inicijativa, uključujući zatvaranje Specijalnog tužilaštva zaduženog za istragu zavjere o atentatu 2016. godine.
Vašington je ćutao. Ne bi trebalo da ostane tako. Predsjednik Bajden, kojeg je Crna Gora odlikovala 2018. godine, dobro poznaje zemlju i podržao je njene NATO težnje dok je bio potpredsjednik. To su učinili i istaknuti republikanci, poput državnog sekretara Pompea i senatora Lindzija Grejema. Američka administracija i Kongres trebalo bi da zazvone glasnim upozorenjem da trenutnoj crnogorskoj vladi neće biti dozvoljeno da podriva Alijansu iznutra.
Preporučeno
Crna Gora je zapažena višedecenijska priča o uspjehu. Ostala je van balkanskih ratova 1990-ih, oslobodila se autokratijeSlobodana Miloševića, mirno proglasila nezavisnost, pretvorila veći dio svoje ekonomije u tržišni sistem, otvorila pregovore o svim potrebnim „poglavljima“ za pristupanje EU i pridružila se NATO-u, gdje posebno doprinosi sajber-bezbjednosti. Taj dugačak niz uspjeha sada je u opasnosti. Ako predsjednik Bajden želi da ohrabri druge zemlje da pređu ovaj težak put, Vašington bi trebalo da pruži ruku pomoći Crnoj Gori.
