U toj jednoj poruci sadržano je sve – i demanti, i dijagnoza, i politička presuda. Jer ono što je ministar Danilo Šaranović pokušao da u Skupštini predstavi kao hladnu, pregovaračku nužnost, danas zvuči kao zapisnik manipulacije. U plenarnoj sali je, bez ustezanja, povezao usvajanje zakona sa zatvaranjem poglavlja, izgovarajući rečenicu koja je trebalo da bude ultimatum: “Ukoliko ovaj zakon ne bude usvojen… Crna Gora… neće moći da zatvori pregovaračko poglavlje 24.” To nije bila usputna fraza, to je bila politička ucjena umotana u evropsku zastavu. Glasajte, ili ste krivi za “blokadu Evrope”. Ali kad EK kaže da poglavlje 24 ne traži izmjene ovih zakona, onda pitanje više nije ko koči integracije, nego ko je lagao javnost, i ko je računao da će laž proći, jer se izgovara u ime Brisela.
Sličan obrazac vidio se i u načinu na koji je rukovodstvo Skupštine branilo žurbu i preskakanje suštine. Potpredsjednica Skupštine Zdenka Popović je stvar svela na autoritet “obaviještena sam”, kao da je to dokaz, a ne izgovor.
“Ja sam obaviještena da su usaglašeni sa Evropskom komisijom. Ovi zakoni moraju biti usvojeni do 1. marta.” To je taj mentalitet – ne treba vam mišljenje na papiru, ne treba vam javna rasprava, ne treba vam vrijeme da poslanici pročitaju amandmane, treba vam samo “obavještenje” i rok. Rok u ovakvim pričama nikad nije tehnički detalj, već instrument pritiska, kratki fitilj koji treba da natjera javnost i poslanike da biraju između razuma i straha.
PES je, po običaju, pokušavao da ostane u zoni proceduralne samouvjerenosti, s porukom da se “ono što je stavljeno na dnevni red mora završiti” i da je sve “u proceduri”, kao da je procedura sama po sebi argument. Vasilije Čarapić je to sažeo rečenicom koja na prvi pogled djeluje neutralno, a u kontekstu ovakvog guranja postaje politički mehanizam.
“Ono što je stavljeno na dnevni red mora da se završi”. Kad se procedura koristi kao smokvin list za suštinu, onda više nije procedura, nego simulacija, formalno se ide kroz korake, a suštinski se javnosti govori da nema pravo na vrijeme, jer je vrijeme rezervisano za vlast.
Demokrate su bile najtvrđi štit te operacije, i najglasniji proizvođač moralne ucjene. Umjesto da brane konkretne odredbe i garantuju zaštitu prava i podataka, posegnuli su za starim receptom – ko postavlja pitanje, taj sabotira. Boris Bogdanović je u medijskim nastupima crtao sliku opozicije koja “galamom i sabotažom” navodno zaustavlja evropske integracije, postavljajući retoričko pitanje koje služi samo jednom – da delegitimiše svaku kritiku prije nego što progovori.
“Ima li… evropska zemlja u kojoj dio opozicije… zaustavi evropske integracije… opstrukcijom?” To je politička tehnika koja uvijek vonja na slabost. Kad nemaš odgovor na “šta piše u članu”, ti napadneš “ko pita”. Kad nemaš argument za usklađenost sa EU standardima, ti napišeš moralnu presudu protiv onoga ko traži usklađenost. A onda, kad EK kaže da izmjene nijesu usklađene, taj moralni napad se vraća kao bumerang. Ko je, zapravo, sabotirao, oni koji su tražili standarde ili oni koji su standarde glumili?
Šta je pravi cilj
I sad dolazimo do pitanja koje u ovoj priči sve objašnjava. Šta je bio stvarni cilj? Ako EK kaže da ovo nije uslov poglavlja 24, onda “Evropa” nije bila ni razlog ni opravdanje. Evropa je bila paravan. Cilj je bio domaći, a domaći cilj ovakvih zakona u ovakvom političkom trenutku ne može biti ništa drugo do pokušaj da se ono što se ionako godinama radi u praksi, partijska zloupotreba bezbjednosnog aparata, učini formalno prihvatljivom, “legalnom” navikom sistema. Službe su i sada često instrument moći, ali razlika je ogromna između zloupotrebe koja je skandal i zloupotrebe koja postaje norma, pokrivena zakonom. Kad jednom upišete u zakon dovoljno prostora za političko upravljanje kadrovima, dovoljno mehanizama da se “naši” rasporede, a “njihovi” uklone, dovoljno magle oko nadzora i obrade podataka, onda više ne morate da se pravdate, samo slegnete ramenima i kažete: “zakon je takav”.
Zato je čitava priča o Poglavlju 24 bila potrebna da se javnost ne bavi pitanjem ko dobija veća ovlašćenja i ko ga kontroliše, ko odlučuje o karijerama u bezbjednosnom sektoru i po kojim garancijama, šta se dešava sa privatnošću i zaštitom podataka, i ko je odgovoran ako se sistem pretvori u političku mašinu. Jer kad kažete “Brisel traži”, ne raspravlja se o članu, nego se broje ruke. Kad kažete “moramo do 1. marta”, ne pita se šta je usklađeno, nego se pita ko će preuzeti krivicu za “blokadu”.
Model vladanja
A onda dođe EK i kaže da nije usklađeno, i da poglavlje 24 ne traži izmjene ova dva zakona. U normalnoj demokratiji, poslije takvog sudara slijedi makar elementarna odgovornost. Izvinjenje javnosti, povlačenje spornog teksta, ili politička cijena za one koji su tvrdili suprotno. Kod nas postoji opasnost da će se desiti četvrto – da će isti ljudi samo pojačati ton, da će još glasnije uvjeravati da je crno bijelo, i da će, kao i uvijek, probati da istinu pregaze bukom.
Preporučeno
Zato ova priča nije samo priča o dva zakona. Ovo je priča o modelu vladanja. O vlasti koja misli da se Skupština može pretvoriti u pogon za ovjeravanje političkih ambicija, da se EU može koristiti kao potpis na domaćim partijskim potrebama, i da će svaki put proći ako dovoljno glasno viknete “Evropa”. Danas im je Evropa rekla ne. I u toj kratkoj riječi je ono što treba da zveči, ne zato što je zvuk lijep, nego zato što razotkriva. Ako poslije ovoga nastave, više nećemo govoriti o reformi bezbjednosnog sektora, nego o njegovom prepisivanju na većinu, uz pokušaj da se taj čin proda kao evropska obaveza. A to nije reforma. To je otmica države, ovjerena u plenarnoj sali, i pokrivena zastavom koja sa tim nema nikakve veze.
Video