Video
Da bi sporazum koji je prekjuče potpisan između predstavnika opozicije i Vlade Crne Gore kao formalni akt bio održiv, Uljarević navodi da mora doći do promjene pristupa i promjene političke klime.
Trenutno, kako kaže, cijela situacija više liči na igru za međunarodnu zajednicu, gdje obje strane kalkulišu sporazumima bez istinske spremnosti da uđu u ozbiljan dijalog u javnom interesu, što bi značilo stavljanje partikularnih interesa po strani. Komentarišući ponašanje predstavnika opozicije kazala je da je njihov problem u tome što „i dalje žive u iluziji da će na nacionalnom nivou postati poželjan ili neophodan partner dijelu vladajuće većine“.
Dok se sa druge strane, prema riječima Uljarević, „parlamentarna većina ponaša kao da je sama sebi dovoljna, ne razumijevajući suštinu parlamentarnog rada koji bi morao biti inkluzivan“.
POBJEDA: Kako komentarišete aktuelnu političku situaciju u zemlji i odnose unutar vladajuće većine? Da li su za Vas očekivane stalne ucjene o napuštanju izvršne vlasti ukoliko se ne povuku određeni prijedlozi ili odluke pojedinih partija ili predstavljaju samo predstavu za narod?
ULJAREVIĆ: Sve na političkoj sceni ukazuje da Crna Gora i dalje nema stabilnu i funkcionalnu vlast, već da se političke odluke donose pod pritiscima, ucjenama i partijskim kalkulacijama, a programi i predizborna obećanja, kao i interesi građana i građanki ostaju na marginama.
Vladajuća većina nije koherentna, što rezultira kontinuiranom napetošću i kontrolisanim haosom među njenim članicama. Povremene eskalacije sukoba se zatvaraju kompromisima kada se procijeni da je isplativije zadržati kontrolu nad državnim resursima zbog partijskih i ličnih interesa nego raskinuti koaliciju i to obesmišljava bilo kakvu priču o principima.
Umjesto da se bavi reformama i ključnim pitanjima iz procesa pristupanja EU, vlast je fokusirana na unutrašnje borbe i raspodjelu moći. Prijetnje o izlasku iz Vlade više su instrumenti političke trgovine i pozicioniranja nego ozbiljne namjere. Model „opozicije unutar vlasti“ postaje dominantan način političkog djelovanja, ali se akteri takmiče samo za uticaj i svoj udio u „kolaču moći“, a ne za vrijednosti, principe ili standarde koji mijenjaju državu nabolje. Važno je napomenuti da svi izbjegavaju odgovornost, što je dodatno opasno za čitav sistem.
Ukratko, građani i građanke svjedoče političkom teatru u kojem je haos postao osnovna strategija opstanka na toj sceni, dok država funkcioniše na auto-pilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Građani i građanke to osjećaju, pa ne čudi da je zabrinutost posljednjih mjeseci njihovo dominantno osjećanje. Većina smatra da država ide u pogrešnom pravcu i da je situacija u zemlji negativna i nestabilna, na što opominju empirijski podaci iz posljednjeg izdanja CG pulsa, zajedničke inicijative CGO-a i Instituta Damar.
POBJEDA: Kako komentarišete najavu opozicije da će se vratiti u Skupštinu uz očekivanja da prethodno sa vlastima potpišu sporazum koji su predložili?
ULJAREVIĆ: Skupština je već ozbiljno oslabljena kao institucija, a njena kontrolna uloga u ovom sazivu praktično ne postoji, što dodatno urušava njen kredibilitet i značaj u političkom sistemu. Bojkot je, kao političko sredstvo, ograničenog dometa i dugoročno ne donosi rezultate, pa je u interesu i vlasti i opozicije da se to stanje prevaziđe. Sporazum može biti korak ka povratku opozicije u Skupštinu, ali ostaje pitanje njegove realne političke održivosti.
Naime, problem opozicije je što i dalje živi u iluziji da će na nacionalnom nivou postati poželjan ili neophodan partner dijelu vladajuće većine. Dok ne shvati da od toga, barem u kratkoročnom i srednjoročnom periodu, nema ništa – iz različitih objektivnih i subjektivnih razloga – ovakve političke krize neće biti doživljene ozbiljno u javnosti, niti će značajnije popraviti njenu poziciju.
S druge strane, parlamentarna većina se ponaša kao da je sama sebi dovoljna, ne razumije suštinu parlamentarnog rada koji bi morao biti inkluzivan i ne shvata da se kvalitetna demokratska konsolidacija ne gradi pukim preglasavanjem, već kroz konsenzus o ključnim pitanjima.
Zato sporazumu, kao formalnom aktu, mora prethoditi ili ga pratiti promjena političke klime i pristupa kako bi on bio održivo rješenje. Trenutno, cijela situacija više liči na igru za međunarodnu zajednicu, gdje obje strane kalkulišu sporazumima bez istinske spremnosti da uđu u ozbiljan dijalog u javnom interesu, što bi uključivalo i stavljanje partikularnih interesa po strani. Uostalom, još ranije se uticajan dio stranaka iz vladajuće većine – NSD i DNP – odredio prema „Barometru 26“ naglašavajući da ne prihvataju dio koji se odnosi na privremeno stavljanje po strani identitetskih pitanja na kojima oni grade svoju političku poziciju. Zato Milojko Spajić ne može, iako je premijer, ništa u njihovo ime garantovati, a još manje može garantovati elementarno uvažavanje opozicije u Skupštini, što je presudno važno za brojne odluke na putu ka EU koji zahtijeva širu i raznovrsniju političku i društvenu podršku.
POBJEDA: Kako komentarišete što će nova evropska kancelarija biti otvorena u Tirani, a ne u Podgorici, ko je odgovoran za to?
ULJAREVIĆ: Odluka da se nova kancelarija Evropskog parlamenta otvori u Tirani, a ne u Podgorici primarno odražava odnos prema Skupštini Crne Gore, ali istovremeno razotkriva i ograničene kapacitete vlasti da iskoriste prednosti trenutnog političkog konteksta.
Za otvaranje kancelarije EP u Podgorici bilo je neophodno ozbiljno lobirati, ali nema ni naznaka da su institucije i oni koji ih vode uopšte razmatrali ovu mogućnost, što samo potvrđuje nedostatak proaktivne evropske politike, ali i neophodnog znanja, vještina i vizije.
Dodatno, u vladajućoj strukturi postoji previše signala da se reforme samo simuliraju, pri čemu se neki akteri više ni ne trude da ih pokriju „evropskom retorikom“. Pri ovim promjenljivim geopolitičkim prilikama, takav pristup može ozbiljno ugroziti evropski put Crne Gore.
POBJEDA: Kako tumačite nedavni odlazak predsjednika Skupštine Andrije Mandića u Republiku Srpsku kod Milorada Dodika i to što se premijer Crne Gore nije oglasio tim povodom, kao ni po pitanja Ukrajine, zbog čega se ne zna spoljna politika koju Vlada vodi?
ULJAREVIĆ: Ovo nije iznenađenje, već očekivano političko pozicioniranje Andrije Mandića. Takođe, nije iznenađenje ni to što premijer Spajić, kao i većina ministara, izbjegava da se jasno odredi prema Mandićevim postupcima. Time se učvršćuje percepcija da Vlada nema jasnu spoljnu politiku i da se njeni članovi ne usuđuju zauzeti stav po ključnim pitanjima iz međunarodnih odnosa.
Crna Gora, kao država koja teži članstvu u EU i koja je članica NATO, morala bi imati jasnu i nedvosmislenu poziciju o regionalnim i globalnim izazovima. Međutim, izostanak reakcije vlasti u ovom slučaju otvara prostor za različite interpretacije i dodatno slabi međunarodni kredibilitet zemlje. A, nije ovo ni jedini primjer…
U konačnici, spoljna politika je odraz unutrašnje politike. Andrija Mandić nije samo lider Nove srpske demokratije, već treći čovjek države, i njegov javni nastup uz Dodika – uz ćutanje premijera – može se spolja tumačiti i kao zvaničan stav Crne Gore. Ovo nije prvi put da iz Crne Gore dolaze kontradiktorne poruke prema susjedima i međunarodnoj zajednici, što šteti ugledu zemlje i njenoj poziciji u evropskim integracijama.
POBJEDA: Koliko takav odnos prema spoljnoj politici utiče na evropske integracije sada kada se EU ujedinjuje oko podrške Kijevu?
ULJAREVIĆ: EU je jasno postavila podršku Ukrajini kao ključni politički prioritet i od svih zemalja kandidata minimum koji se očekuje jeste usklađenost s tom politikom. Crna Gora je do sada uglavnom bila usklađena s vanjskom politikom EU, ali upravo pod ovom Vladom došlo je do zastoja, što se reflektovalo i kroz propuštenu priliku da se zatvori Poglavlje 31 (Vanjska, bezbjednosna i odbrambena politika).
Očigledno je da problemi u toj oblasti rastu – s jedne strane, zbog političkog i ideološkog tereta koji znatan dio članova Vlade nosi, a s druge, zbog kalkulantskog pristupa prema novoj američkoj administraciji, čak i od onog dijela Vlade koji se ranije percipirao kao progresivniji.
Preporučeno
Takvo ponašanje ne može proći nezapaženo u evropskim institucijama i može imati ozbiljne posljedice po tempo pregovora, a varljivo je uvjerenje nekih koji misle da mogu sada iz Crne Gore izigravati nesvrstane. Ako Crna Gora želi zadržati reputaciju pouzdanog partnera EU – što je i bez pitanja Ukrajine već izazov – mora pokazati dosljednost i jasno opredjeljenje prema ključnim pitanjima vanjske politike. U suprotnom, rizikuje da završi u sivoj zoni, gdje će njeni evropski izgledi postati neizvjesni, a podrška iz EU sve slabija.
