Crna Gora jeste pred važnim evropskim ispitom. Ali taj ispit ne može se polagati tako što se procedura, propisana Ustavom, pretvara u politički letak za dnevnu upotrebu.

Ambasador Evropske unije Johan Satler pozvao je proevropske političke snage da prije ljetnje pauze obezbijede dvotrećinsku većinu za ustavne amandmane, izbor preostalih sudija Ustavnog suda, imenovanje članova Sudskog savjeta i usvajanje preostalog izbornog zakonodavstva. Poruka Brisela je jasna – vrijeme ističe, a Crna Gora ima istorijsku šansu koju ne bi smjela da prokocka.

Međutim, između političkog poziva i ustavne procedure postoji razlika koju vlast ovih dana pokušava da zamagli.

NAREDNE SEDMICE NE MOŽE SE MIJENJATI USTAV

Ako se u Skupštini naredne sedmice bude glasalo o ustavnim promjenama, to ne znači da se glasa o konačnim amandmanima. Glasa se samo o tome da li Skupština prihvata da uopšte pristupi promjeni Ustava.

To je prvi prag. Za njega je potrebno najmanje 54 glasa, odnosno dvije trećine svih poslanika.

Tek nakon toga počinje pravi posao. Ustavni odbor treba da sačini nacrt akta o promjeni Ustava. Taj nacrt zatim razmatra Skupština. I tu je opet potrebna dvotrećinska većina. Nakon toga slijedi javna rasprava koja, prema proceduri, ne može trajati kraće od mjesec dana. Tek poslije javne rasprave Ustavni odbor utvrđuje predlog amandmana, a Skupština ponovo glasa dvotrećinskom većinom.

Zato je ključna stvar jednostavna, naredne sedmice može se otvoriti procedura, ali se ne mogu usvojiti ustavne izmjene.

Tako se ruši propagandna konstrukcija da opozicija jednim glasanjem „blokira Evropu”. Jedno glasanje sada ne završava posao. Ono ga tek počinje.

PROCEDURA KOJU NIKO NE MOŽE PRESKOČITI

Ustav Crne Gore ne ostavlja prostor za političku improvizaciju. Predlog za promjenu Ustava mogu podnijeti predsjednik države, Vlada ili najmanje 25 poslanika. Predlog se smatra usvojenim samo ako za njega glasa dvije trećine svih poslanika. Ako ne bude usvojen, isti predlog ne može se ponoviti prije isteka jedne godine.

Nakon toga ne ide nikakav „skraćeni put”, niti ustavna prečica. Nacrt amandmana ne piše Vlada na konferenciji za medije, niti ga predsjednik Skupštine može politički proglasiti završenim. Sačinjava ga nadležno radno tijelo Skupštine, odnosno Ustavni odbor.

Zatim se nacrt stavlja na javnu raspravu koja ne može trajati kraće od mjesec dana. To je proceduralni zid koji ne može srušiti nijedna izjava, nijedan apel, nijedna evropska poruka i nijedan pokušaj vlasti da sopstveno kašnjenje pretvori u krivicu opozicije.

Profesorica Gordana Đurović upravo je na to upozorila, o ustavnim izmjenama se, kako je kazala, glasa tri puta, a između drugog i trećeg glasanja mora biti javna rasprava od najmanje 30 dana, što cijeli proces realno uvodi u septembar.

VLAST JE ZAKASNILA, A SADA TRAŽI KRIVCA

Zato je pravo pitanje – zašto se ova priča reaktivira tek sada, u završnici zasjedanja, pod pritiskom Brisela i rokova?

Vlada je još 17. aprila 2025. objavila Predlog za promjenu Ustava u dijelu koji se odnosi na Amandmane VIII i IX, odnosno sastav Sudskog savjeta i odlučivanje ministra pravde u postupcima disciplinske odgovornosti sudija.

Dakle, nije problem nastao juče. Niti je procedura pala s neba. Niti je opozicija upravljala kalendarom Skupštine.

Problem je što je vlast mjesecima politički kapital trošila na druge teme, uključujući zakone o unutrašnjim poslovima i ANB-u, koji su dodatno urušili povjerenje između vlasti i opozicije. Ti zakoni su u martu usvojeni u Skupštini, a opozicija ih je od početka tretirala kao politički okidač i dokaz da vlast evropske standarde primjenjuje selektivno.

Sada se od iste opozicije traži dvotrećinska podrška za Ustav. Ali dvotrećinska većina se ne dobija pritiskom. Ona se pravi dogovorom. A dogovor ne nastaje tako što vlast prvo izgura sporne zakone, ignoriše upozorenja, zakasni s procedurom, pa onda u finišu optuži sve druge da ruše evropski put.

PLATFORMA OPOZICIJE NIJE UKRAS, NEGO TEST ZA VLAST

Upravo zato opoziciona platforma ne može biti tretirana kao fusnota. Ona je sada politički okvir u kojem se mjeri da li vlast zaista želi dogovor ili samo traži alibi.

Dio opozicije poručuje da ustavne promjene u pravosuđu nijesu sporne same po sebi, ali da ne može biti blanko podrške u ambijentu u kojem se, paralelno sa evropskim reformama, guraju zakoni koji otvaraju prostor za političku kontrolu bezbjednosnog sektora.

To je suština platforme, reforme da, ali ne selektivno, Evropa da, ali ne kao smokvin list za partijsko preuzimanje institucija. ustavne promjene da, ali ne u atmosferi u kojoj vlast očekuje od opozicije da bude samo broj do 54.

Zato Plenum može biti važan, ali samo ako ne bude još jedna scena za međusobno optuživanje. Ako vlast dođe da traži podršku bez spremnosti da otvori pitanje opozicione platforme, onda ne traži dogovor, nego unaprijed priprema optužnicu za neuspjeh.

BRISEL TRAŽI REZULTAT, ALI I PROCEDURU

Evropska unija traži rezultat. To nije sporno. Satlerova poruka nije nevažna, naprotiv. Ona pokazuje da Brisel vidi da je Crna Gora u kratkom prozoru u kojem može ubrzati pregovore. Ali evropski rezultat ne može se proizvoditi kršenjem domaće procedure.

Ako su ustavne promjene evropski posao, onda i put do njih mora biti evropski – transparentan, pravno čist i politički dogovoren.

Zato je opasno kada se javnosti servira utisak da je dovoljno da se poslanici naredne sedmice „pojave i glasaju”. Nije dovoljno. Čak i kada bi za otvaranje postupka glasalo svih 81 poslanika, to bi i dalje bio samo početak. Poslije toga slijedi Ustavni odbor, nacrt, novo glasanje, javna rasprava i konačno usvajanje.

Drugim riječima, vlast može naredne sedmice pokazati da ima 54 glasa za početak procedure. Ne može pokazati da je završila ustavne promjene, jer ih po Ustavu ne može završiti u tom roku.