Vujović navodi da ne postoje ozbiljni stručni i tehnički razlozi zbog kojih Crna Gora ne bi mogla primijeniti taj model glasanja. Prema njegovim riječima, suštinska opstrukcija leži u političkom otporu i strahu partijskih rukovodstava od gubitka monopola nad određivanjem ko će dobiti poslanički mandat.

U razgovoru ističe da bi odustajanje od profesionalizacije i depolitizacije Centralne izborne komisije (CIK) predstavljalo opasan korak unazad u izbornoj reformi, i otkriva da su pojedini predstavnici partija kod zapadnih partnera već tražili podršku za reaktiviranje Državne izborne komisije pod potpunom partijskom kontrolom što bi, kako kaže, bio direktan udar na pretpristupni put i reformski proces. 

POBJEDA: Nedavnim izmjenama izbornog zakonodavstva tema otvorenih lista ponovo je zaobiđena, iako se gotovo sve političke partije u Crnoj Gori pred svake izbore deklarativno zalažu za njih. Zbog čega partije već deceniju izbjegavaju ovaj korak i koga zapravo zavaravaju tom pričom ako čim uđu u parlament glasaju za zadržavanje blokiranih, zatvorenih lista?

VUJOVIĆ: Otvorene liste nijesu izostavljene slučajno. Nažalost, među najvećim brojem političkih partija postignuta je neka vrsta konsenzusa, nekada javnog, a mnogo češće prećutnog, da se to pitanje ostavi po strani. Razlog je prilično jednostavan. Dio partijskih rukovodstava otvorene liste doživljava kao prijetnju sopstvenoj kontroli nad partijom. Otvaranjem lista građani više ne odlučuju samo kojoj će partiji dati glas, već dobijaju mogućnost da utiču i na to koji će kandidati te partije biti izabrani. Upravo taj drugi dio izaziva otpor. Partijsko rukovodstvo gubi monopol nad određivanjem ko će od njegovih kandidata dobiti mandat. To je posebno izraženo tamo gdje se rukovodstva osjećaju nedovoljno stabilno ili sigurno unutar sopstvenih partija. Zato je otpor prema otvorenim listama bio snažan, nekada otvoreno, a mnogo češće van očiju javnosti. To smatram propuštenom prilikom.

Postojala su i kompromisna rješenja. Jedan od argumenata protiv uvođenja otvorenih lista bio je da nema dovoljno vremena da se izborna administracija pripremi za njihovu primjenu. Međutim, zakon je mogao biti usvojen uz odloženu primjenu – da se novi model ne primijeni na prvim, nego na narednim parlamentarnim izborima. Time bi institucije imale dovoljno vremena da se tehnički pripreme, a političke partije i građani da se prilagode novom sistemu. Problem je, dakle, mnogo manje tehnički, a mnogo više politički. Izborna pravila u Crnoj Gori dominantno kreiraju političke partije, a one prirodno imaju tendenciju da preferiraju pravila koja čuvaju njihovu kontrolu. Građani, čiji bi interes morao biti jedan od ključnih kriterijuma pri oblikovanju izbornog sistema, u tom procesu imaju mnogo manji uticaj.

POBJEDA: Često se od političara može čuti opravdanje da su otvorene liste „tehnički komplikovane“ za sprovođenje ili da društvo nije spremno. Koliko su ti argumenti utemeljeni u struci, a koliko služe samo kao pogodan izgovor za očuvanje unutarpartijskog monopolizma i lojalnosti poslanika lideru, a ne građanima?

VUJOVIĆ: Kao neko ko se profesionalno i akademski dugo bavi izbornim sistemima, ne vidim ozbiljno stručno utemeljenje za tvrdnju da je model otvorenih lista toliko komplikovan da ga Crna Gora ne može primijeniti. Postoje različiti modeli preferencijalnog glasanja, uključujući veoma jednostavna rješenja koja se mogu prilagoditi našem izbornom sistemu. Kosovo je veoma interesantan komparativni primjer. Tamo birač glasa za politički subjekt, ali istovremeno ima mogućnost da preferencijalnim glasovima bira kandidate unutar liste tog političkog subjekta. Broj mogućih preferencija se kroz vrijeme mijenjao, a danas birači mogu koristiti do deset preferencijalnih glasova. Iskustvo pokazuje da građani veoma intenzivno koriste mogućnost da odlučuju ne samo koja će partija dobiti njihov glas nego i koji će kandidati sa njene liste biti izabrani. To je posebno važan primjer zato što pokazuje da argument kako građani nijesu spremni za takav sistem nema ozbiljno uporište. Ako građanima ponudite mogućnost da neposredno utiču na izbor kandidata, oni tu mogućnost koriste. Tačno je da je brojanje preferencijalnih glasova nešto složenije od brojanja glasova kod potpuno zatvorenih lista. Ali govorimo o tehničkom pitanju koje je odavno rješivo. Postoje različiti modeli organizacije brojanja, kao i mogućnosti tehnološkog unapređenja procesa. Upravo zato nam je potrebna snažna, profesionalna i tehnički osposobljena Centralna izborna komisija.

CIK bi trebalo da bude institucija od koje građani dobijaju prve pouzdane i sveobuhvatne informacije o rezultatima izbora. Danas imamo situaciju u kojoj CeMI obrađuje i objavljuje projekcije rezultata dramatično brže nego izborna administracija. To nije model kojem treba težiti. To možda nama u CeMI-ju imponuje ali to nije dobro za Crnu Goru. To je posao institucija. Potrebno je ulaganje u informacioni sistem i tehničke kapacitete CIK-a kako bi ona mogla brzo i precizno obrađivati podatke, uključujući i preferencijalne glasove. Zato tehničku složenost ne prihvatam kao ozbiljan argument protiv otvorenih lista. Tehnički problemi se rješavaju organizacijom, tehnologijom i adekvatnom pripremom. Suštinski problem je politička spremnost da se dio moći sa partijskih rukovodstava prenese na birače.

POBJEDA: Sistemi zatvorenih lista u Crnoj Gori proizveli su politički ambijent u kojem poslanici odgovaraju isključivo partijskoj centrali koja ih je postavila na visoko mjesto na listi. Koliko ovakav izborni model direktno guši demokratiju unutar samih stranaka i sprečava razvoj nezavisnog i kvalitetnog parlamentarizma?

VUJOVIĆ: Zatvorene liste stvaraju ono što u teoriji možemo nazvati „sigurnim mandatima“. Ako istraživanja javnog mnjenja i prethodni izborni rezultati pokazuju da će određena partija gotovo izvjesno osvojiti, recimo, deset mandata, onda je vrlo vjerovatno da će prvih deset kandidata koje partijsko rukovodstvo postavi na listu postati poslanici. Birač praktično nema mogućnost da promijeni njihov međusobni redosljed. To partijskom rukovodstvu daje izuzetno snažan instrument kontrole. Ono ne kontroliše samo kandidovanje, već u velikoj mjeri unaprijed određuje i ko će biti izabran, odnosno selekcija kandidata je jednaka njihovom izboru. Posljedica je promjena pravca političke odgovornosti. Poslanik zna da njegova politička budućnost i mogućnost da ponovo dobije mandat prvenstveno zavise od toga da li će ga partijsko rukovodstvo ponovo postaviti dovoljno visoko na izbornoj listi. Zato je njegov racionalni politički interes da prvenstveno bude lojalan partijskom lideru i partijskom vrhu. Kod otvorenih lista ta računica se mijenja.

Kandidat zna da mu nije dovoljno da dobije povjerenje partijskog rukovodstva kako bi bio stavljen na listu – mora dobiti i povjerenje birača da bi unutar te liste bio izabran. To ima direktne posljedice i po unutarpartijsku demokratiju. Nama nijesu potrebni poslanički klubovi sastavljeni prvenstveno od ljudi koji uživaju najveće povjerenje partijskog lidera. Potrebni su nam poslanici koji imaju profesionalni integritet, znanje i politički kapacitet, ali i neposredno povjerenje birača. Ne tvrdim da otvorene liste same po sebi rješavaju sve probleme parlamentarizma ili unutarpartijske demokratije. Ali one mijenjaju veoma važan odnos moći: dio kontrole nad političkom karijerom kandidata oduzimaju partijskom vrhu i daju građanima. Upravo zato je otpor njihovom uvođenju toliko snažan.

POBJEDA: Da li će Crna Gora ikada imati izborni sistem sa otvorenim listama?

VUJOVIĆ: Mislim da hoće, ali je očigledno da političke partije za sada nijesu pokazale dovoljno spremnosti da naprave taj korak. Mnoge su se javno zalagale za otvorene liste, ali kada je postojala realna mogućnost da one budu uvedene, traženi su različiti načini da se odgovornost za odustajanje prebaci na nekog drugog. To je jedan od problema dosadašnje debate: deklarativno podržavate otvorene liste, ali kada dođe trenutak da se takvo rješenje ugradi u zakon, ono nestane iz dogovora. Na kraju građani nemaju otvorene liste, a gotovo niko od političkih aktera ne želi da preuzme odgovornost i kaže da ih nije želio. Ipak, mislim da će pritisak građana za većim uticajem na izbor konkretnih predstavnika vremenom rasti. Ne vidim uvjerljiv demokratski argument zbog kojeg bi birač morao biti ograničen samo na izbor partije, dok bi partijsko rukovodstvo zadržalo ekskluzivno pravo da praktično odlučuje ko će iz te partije sjedjeti u parlamentu.

Zato bih pozvao one političke partije i njihove lidere koji su se javno izjasnili za otvorene liste da stanu iza obećanja i pokrenu taj proces. Ako postoji problem sa neposrednom primjenom, postoji jednostavno rješenje: možemo sada usvojiti pravila i predvidjeti dovoljno dug period za pripremu, tako da se otvorene liste primjenjuju od narednog odgovarajućeg izbornog ciklusa. Time bismo konačno provjerili ko otvorene liste zaista podržava, a kome su one bile samo zgodno predizborno obećanje. Suština je vrlo jednostavna: ako želimo dalju demokratizaciju crnogorskog društva i političkih partija, moramo građanima dati veći uticaj na to ko ih predstavlja, a ne samo na to koja će partija dobiti njihove glasove.

Odustajanje od depolitizacije CIK-a i povratak na stari model bio bi ozbiljan korak unazad

POBJEDA: Najnovije izborne izmjene Zakona o izboru odbornika i poslanika donesene su po hitnom postupku i prevashodno radi deblokade izbora Centralne izborne komisije (CIK). Da li se time ko zna koji put potvrdilo da u Crnoj Gori nema volje za obuhvatnu, suštinsku reformu, već se izborni zakoni prekrajaju parcijalno i isključivo onda kada partije treba da podijele funkcije ili ispune briselsku formu?

VUJOVIĆ: Ne bih ove posljednje izmjene posmatrao na taj način. Ove posljednje promjene su uključile ispunjavanje najvećeg broja preporuka OSCE ODIHR, što je bilo obaveza Crne Gore u procesu pristupanja EU. Da nije bilo pritiska EU ni prvih, ni ovih posljednjih izmjena izbornih zakona ne bi bilo. Kada je riječ o CIK-u, izmjene su bile potrebne prije svega zbog problema koji su se pojavili prilikom pokušaja da se proces izbora njenog predsjednika i članova sprovede do kraja. Određene zakonske norme su pogrešno primijenjene tako da selekciona komisija nije uspjela da vrednuje kandidate koji ispunjavaju zakonske uslove u skladu sa propisanim kriterijumima. Kada je riječ o izboru članova CIK-a, važno je napraviti razliku između uslova koje kandidat mora ispuniti da bi uopšte mogao biti izabran, odnosno da bude kandidat i kriterijuma na osnovu kojih se utvrđuje prednost između više kandidata koji te uslove ispunjavaju. Na primjer, viši nivo obrazovanja od zakonom propisanog minimuma, dodatno relevantno iskustvo, učešće u radnim grupama, koje su se bavile izbornim zakonodavstvom, stručni i naučni radovi, javna prepoznatljivost, učešće u međunarodnim i domaćim posmatračkim misijama, i slične reference ne mogu biti eliminatorni uslovi, ali jesu nužni kriterijumi za rangiranje kandidata, da bi se smanjilo na minimum partijski uticaj na izbor članova tog organa. 

Zbog toga smo insistirali da zakon mnogo preciznije uredi proces selekcije: da selekciona komisija unaprijed utvrdi metodologiju bodovanja i rangiranja, da ona bude javno objavljena već prilikom raspisivanja konkursa, kako bi svaki kandidat unaprijed znao na koji način će biti vrednovani njegovo obrazovanje, iskustvo i znanje, te da na kraju procesa bude objavljena rang-lista sa obrazloženjem. Time se značajno smanjuje prostor za arbitrarnost, različita tumačenja i spekulacije u javnosti. Istovremeno smo željeli da proširimo bazu kvalitetnih ljudi koji mogu konkurisati za CIK. Zato je otvorena mogućnost da, pored pravnika, određeni broj članova budu i lica koja su završila fakultet političkih nauka. To nije slučajan izbor. Političke nauke su oblast u okviru koje se sistematski izučavaju izborni sistemi, politički sistemi i druga pitanja neposredno povezana sa radom izborne administracije. Bilo je prijedloga da se krug proširi i na informatičare, ekonomiste i druge profesije, ali smo tražili da se takvi prijedlozi potkrijepe relevantnim komparativnim primjerima. Sa druge strane, sačuvali smo pravnički karakter većine CIK-a. Većinu i dalje treba da čine ljudi sa pravnim obrazovanjem i iskustvom, upravo zbog prirode postupaka koje CIK vodi i odluka koje donosi. Mislim da je time napravljen dobar balans: proširen je krug ljudi koji mogu konkurisati, ali je očuvana potrebna pravna ekspertiza institucije.

Mnogo više od ovih izmjena, međutim, brinu pokušaji pojedinih političkih krugova da se sada, pod obrazloženjem da navodno nema dovoljno kvalitetnih kandidata, odustane od profesionalizacije i depolitizacije CIK-a i praktično vratimo na stari model partijskog upravljanja izbornom administracijom.

Preporučeno

LAKOVIĆ: Ljubljene ruke sveštenom licu dok je osoba u uniformi može negativno uticati na povjerenje u službu

ZBOG SMRTI FUDBALERA NA ,,SAVINOM KUKU 2”: Od države traže odštetu od pet miliona eura?

VUKOVIĆ NAKON BRONZE: Vjerovala sam u sebe, osjećaj je fenomenalan

(VIDEO) TUČA NAKON KONCERTA U SPUŽU: Napadnut policajac, uhapšene dvije osobe

NUTRICIONISTA UPOZORAVA: Pijete kafu čim ustanete? Evo zašto bi trebalo da sačekate doručak

UHAPŠEN 67-godišnjak: Naoružan i bez odjeće naredio gošći iz Srbije da sjedne na krevet

Takve argumente smatram veoma opasnim. Već smo mogli imati izabran CIK, a sada imamo još preciznije zakonske norme i znatno manje prostora za proizvoljno tumačenje. Odustajanje od profesionalizacije CIK-a predstavljalo bi ozbiljan korak unazad u izbornoj reformi. Upravo je depolitizacija izborne administracije jedan od najvažnijih rezultata reformskog procesa i zato je veoma važno spriječiti pokušaje da se, nakon prvih problema u primjeni novog modela, jednostavno proglasi da on ne može funkcionisati i da se izborni proces ponovo vrati pod direktnu kontrolu političkih partija, odnosno reaktivira dosadašnja Državna izborna komisija koja je pod punom kontrolom političkih partija, što su neki predstavnici političkih partija otvoreno lobirali kod naših zapadnih partnera, tražeći podršku i razumijevanje.