Posebno se osvrće na ulogu Beograda, Moskve i Tirane, unutrašnju dinamiku vlasti u Podgorici, te na to kako današnja vladajuća većina tretira manjine i nasljeđe ratova devedesetih.

EU ŽELI REZULTAT DO 2028/2029.

“U Evropskoj uniji postoji jasna želja da se do kraja 2028. godine stvore uslovi da se ratifikuje pristupni sporazum sa novom državom članicom. Cilj je da do kraja mandata ove Evropske komisije, koji praktično traje do izbora za Evropski parlament u junu 2029. godine, postoji rezultat koji se zove proširena EU. Poruke po tom pitanju su poprilično jasne”, kaže Vujović.

Međutim, ističe da se u Briselu i ključnim prijestonicama vrlo ozbiljno govori o fenomenu „trojanskog konja“.

“Evropska unija se boji ruskog trojanskog konja, i to nije nikakva imaginacija već realna i opipljiva opasnost. Ali tu postoji velika razlika između Crne Gore i, recimo, Srbije”, kaže Vujović i objašnjava zašto Crna Gora nije Srbija

“U Crnoj Gori postoji jasna proevropska većina, i u parlamentu i u javnosti. U Srbiji to jednostavno nije slučaj.

Kad biste danas u Srbiji pravili neku vrstu „švedskog stola“, pa da sa njega birate partije i pokušate da sastavite proevropsku većinu, ne biste uspjeli. Ne postoji proevropska većina ni u Skupštini Srbije, ni u srpskoj javnosti. Više od decenije Aleksandar Vučić vrlo pažljivo gradi prorusko, a razgrađuje proevropsko javno mnjenje.

Zato je izuzetno rizično pustiti Srbiju u EU bez ikakvih ograničenja i dati joj pravo veta kojim može da blokira sve što želi. To bi bila idealna pozicija za ruskog trojanskog konja unutar Evropske unije”, ocjenjuje Vujović.

Kod Crne Gore, kaže, stvari stoje drugačije.

“U slučaju Crne Gore situacija je drugačija. U našem parlamentu imate dovoljno proevropskih poslanika i u vlasti i u opoziciji. Zato se u EU procjenjuje da Crna Gora ne može biti ruski trojanski konj, za razliku od Srbije, ali i za razliku od nekih drugih država kandidata.

MOLDAVIJA KAO VELIKI RIZIK

Kao primjer „rizične zemlje“ navodi Moldaviju.

“Moldavija jeste napravila sjajne korake. Predsjednica Maia Sandu uradila je mnogo toga dobrog. Ali u samoj zemlji imate prorusku većinu ili barem vrlo snažan proruski blok. Proevropski kurs Moldavije drži dijaspora.

Ta dijaspora, u ogromnoj mjeri, odlučuje izbore. Za moldavske nacionalne izbore  omogućeno je glasanje dijaspori u velikom broju država, ali ako bi se otvorio veći broj biračkih mjesta u Rusiji, odnosno ako bi masovnije glasala moldavska dijaspora koja živi u Rusiji, dobili biste jednu klackalicu, i vjerovatno rezultat koji bi doveo na vlast proruske snage. Teško je procijeniti da li će vladajuća većina ostati proevropska, ili je moguće da, na talasu socijalnog i ekonomskog nezadovoljstva, tas prevagne na prorusku stranu.

Zato je Moldavija veliki rizik. U slučaju Srbije nema neizvjesnosti – to je danas jasno proruska politička teritorija, i to je teško promijeniti”, kaže Vujović.

Zapad toleriše proruske snage u vlasti zbog pregovora. Vraća se potom na Crnu Goru i aktuelnu vlast.

“U Crnoj Gori vidimo situaciju u kojoj, iako postoji jasna proevropska većina u društvu, značajan dio kolača vlasti drže proruske snage. Činjenica je da ta većina nije koheziona, nije organizovana, već je sve presloženo tako da proruske struje kontrolišu ključne poluge vlasti u ovom trenutku.

I mislim da se to, do izvjesne mjere, toleriše od dijela zapadnih partnera. Prije svega zato što bi svaki pokušaj da se sada insistira na nekoj drugoj većini u Crnoj Gori mogao da ugrozi proces završetka pregovora sa EU do kraja 2026. odnosno prve polovine 2027..

CRVENU LINIJU PREŠAO SAMO KNEŽEVIĆ

Sada, godinu dana pred očekivani datum završetka pregovora, praviti bilo kakve eksperimente po modelu Moldavije – ja mislim da nije ni racionalno ni vremenski pametno. Većina njih razmišlja – hajde da završimo tehnički dio, osim ako taj proces ne bude direktno ugrožen”, objašnjava Vujović.

Problem je, međutim, što dio vlasti, kako kaže, „taktički sabotira“ pregovarački proces.

“Vidimo taktiziranje onih političkih aktera u vlasti koji su proruski i prosrpski postavljeni. Oni pokušavaju da sabotiraju proces, ali paze da nikada ne pređu crvenu liniju do kraja, kako bi se mogli braniti da nijesu oni problem i da se ne traži njihovo isključivanje iz vlasti.

Jedini ko je, po mišljenju dijela zapadnih partnera, prešao tu liniju je Milan Knežević. Sa slučajem oko kolektora otišao je toliko daleko da je teško zamisliti da, ako istraje i dodatno radikalizuje svoje pozicije, može ostati dio vlasti. Ne treba zaboraviti ni otvorenu podršku predsjednika Vučića, koji kaže da jedino Knežević i njegova partija rade ono što je „potrebno Crnoj Gori“ – a to, prevedeno, znači da blokiraju pregovore”, kaže Vujović.

BEOGRAD HOĆE DA ZAUSTAVI, TIRANA DA USPORI

Vujović naglašava da interes da Crna Gora ne uđe brzo u EU nemaju samo Beograd i Moskva.

“Naravno da je u interesu zvaničnog Beograda i zvanične Moskve da spriječe scenario brzog učlanjenja Crne Gore. Ali nije samo to. Zvanična Tirana ima drugačiji interes – ne da potpuno zaustavi, već da uspori crnogorsko članstvo kako bi Albanija ušla u EU u istom paketu sa Crnom Gorom.

Motivacija je jasna. Prema istraživanjima javnog mnjenja u državama članicama, članstvo Albanije ne može lako da prođe u svim parlamentima. Posebno je problematično u nekim državama u kojima je Albanija percipirana kao zemlja kojom dominira mafija, organizovani kriminal, šverc… I uz to je znatno veća od Crne Gore.

Za razliku od toga, Crnu Goru su mnoge članice EU već „prihvatile“ kao najmanjeg i politički najjednostavnijeg kandidata”. navodi on.

U tom kontekstu, kaže, ne treba potcjenjivati uticaj zvanične Tirane na pojedine političke aktere u Podgorici.

“Očekivano je da i u Crnoj Gori snage pod jakim uticajem albanskog premijera i zvanične Tirane pokušaju dodatno da uspore proces, kako bi Albanija i Crna Gora eventualno tražile članstvo zajedno. I dio tih uticaja već vidimo u praksi”, smatra Vujović.

RIZIK OD VETA HRVATSKE

Po njemu, sljedeći parlamentarni izbori biće ključni za konačno članstvo Crne Gore u Uniji.

“Sve se glasnije čuju glasovi iz Hrvatske da oni nijesu spremni da 2027. godine podrže ulazak Crne Gore u EU ako vlast nastavi da vode snage koje danas dominantno upravljaju državom. Teško je zamisliti da Hrvatski sabor, u ovakvoj atmosferi, velikom većinom glasa za ratifikaciju pristupnog sporazuma Crne Gore.

Ne treba zaboraviti da je ova vlast, po nalogu Beograda, napravila nekoliko ozbiljnih provokacija prema Hrvatskoj i “probudila” Zagreb, koji godinama nije pokazivao naročito interesovanje za Crnu Goru. Danas to više nije samo pažnja – sada je to reakcija na provokacije, i u Hrvatskoj se ponovo javlja strah od stvaranja jedne antihrvatske, antizapadne Crne Gore.

Ako Hrvatska digne ruku protiv ratifikacije, gotovo je sigurno da neće biti sama. Neke druge države neće inicirati blokadu, ali će se vrlo rado pridružiti”, upozorava Vujović.

U takvim okolnostima, kaže, postoji ozbiljan rizik da, čak i ako Crna Gora formalno završi pregovore do 2027. godine, dođe do blokade ratifikacije, odnosno odlaganja njenog okončanja.

“Zato kažem da će izbori 2027. godine biti ključni. Oni će faktički odlučiti da li će Crna Gora zaista postati članica EU”, poručuje on.

MANDIĆ KAO CRNOGORSKI DODIK

Govoreći o Andriji Mandiću, Vujović kaže da je očigledno njegova ambicija da u Crnoj Gori izgradi poziciju sličnu onoj koju Milorad Dodik ima u Republici Srpskoj.

“Mandić želi da kontrolišući poluge vlasti u Crnoj Gori bude neka vrsta crnogorskog Dodika – političar koji ima dovoljno resursa i moći da nekad kaže „da“, nekad „ne“ Vučiću, da vuče neke, uslovno rečeno, autonomne poteze. Međutim, za razliku od Dodika, on za to nema realnu osnovu.

Prosrpsko biračko tijelo u Crnoj Gori nije većinsko. NSD ne može da dobije apsolutnu vlast, čak ni sa saveznicima, na način na koji SNSD to može u Republici Srpskoj. U RS-u nema identitetske polarizacije – svi su Srbi, a proevropske i prozapadne snage su manjina. Kod nas, Mandića podržava najradikalniji dio biračkog tijela, apsolutno lojalan Srpskoj pravoslavnoj crkvi i sa ogromnim simpatijama prema Vučiću.

U takvoj situaciji on može da pravi ozbiljne taktičke poteze, da šalje signale Zapadu. Vidjeli smo da je za mnoge bilo neshvatljivo da Nova srpska demokratija podržava slanje crnogorskih vojnika u NATO misije koje imaju cilj da pomognu Ukrajini. To jeste jedan vid neprijateljskog poteza prema Rusiji. Ali, dramatičnu promjenu kursa Mandić teško da može da sprovede, čak i kad bi htio”, objašnjava Vujović.

Za razliku od njega, Knežević, smatra on, bira otvorenu konfrontaciju:

“Knežević je izabrao drugi model – on ide ka tome da pređe granicu. Pod ogromnim je pritiskom Beograda, obećanja koja je tamo dao su očigledno velika. Vidimo „copy-paste“ strategiju – pokušaj pravljenja „Ćačilenda“, radikalizacija retorike… Sve to jasno govori odakle dolaze savjeti”,  kaže on. Treba imati u vidu da ovo nijesu naivni potezi nego pažljivo osmišljenja strategija koja bi trebala omogućiti Kneževiću da postane najmoćniji srpski političar u Crnoj Gori nakon izbora 2027. godine.

KRHKA VLADA

Vujović posebno kritikuje način na koji funkcioniše crnogorska vlada.

“Imamo vladu zakrpljenu sa milion zakrpa, nefunkcionalnu i nedjelotvornu, koju guraju vjetrovi iz EU. Kao jedro koje je poderano na više mjesta, ali još uvijek hvata vjetar zahvaljujući evropskom kursu države.

Spajić, međutim, očigledno nema ozbiljan politički tim. Nijedan premijer nije napravio toliko pogrešnih političkih poteza koji nijesu morali da se dese. To nijesu potezi koje je morala da diktira neka teška ekonomska ili politička situacija – to su amaterski, nepotrebni, loše pripremljeni potezi.

Kada ste premijer, imate ogromne resurse da izgradite poziciju, da se posavjetujete, da unaprijed predvidite krizne situacije. Ništa od toga nije urađeno. Jedini opipljiv rezultat vlasti jeste program „Evropa sad“, odnosno rast zarada – što jeste dobro za Crnu Goru, ali realno, i to je više rezultat jedne ranije političke ideje nego rada ove konkretne vlade u kontinuitetu. Da nije tog projekta, ne bismo imali o čemu da govorimo kada su u pitanju učinci kabineta”, smatra Vujović.

VUČIĆ VIŠE NEMA SNAGU NI PROSTOR KAO RANIJE

Govoreći o uticaju Beograda, Vujović podsjeća na ulogu koju je Vučić odigrao na Kosovu.

“Vučić je pokazao da je spreman i na oružane sukobe – vidjeli smo djelovanje naoružanih srpskih paravojnih jedinica na sjeveru Kosova. On bi, da može, rado destabilizovao Crnu Goru.

Međutim, njegovi resursi su danas iscrpljeni. On koristi sve što ima da bi politički preživio u Srbiji. Nema više značajne resurse da alocira na Crnu Goru, a ujedno je potpuno ogoljen pred Zapadom. Svaki novi pokušaj da frontalno blokira plan Zapada u Crnoj Gori nosio bi rizik dodatnih sankcija i pritisaka.

Zato pokušava da stvara, kako on to prikazuje, „legitimne“ krize u Crnoj Gori, koje bi eskalirale iznutra, a ne direktnom njegovom rukom. Ali, s obzirom na raspored snaga, mislim da taj plan nema onoliko potencijala koliko je imao 2020. godine”, kaže on.

INFLACIJA POJELA “EVROPU SAD”

Osvrnuo se i na socio-ekonomski aspekt priče.

“Najveći dio vlasti danas nema se čime da pohvali, osim pričom o platama. Dok su trajali efekti povećanja, svi su govorili o „Evropi sad“. Međutim, sada je već svima jasno da je realna kupovna moć manja nego prije.

Ljudi ne pamte nominalnu cifru plate, već šta za nju mogu da kupe. Imali smo sličnu situaciju i devedesetih – plate su rasle enormno za vrijeme Slobodana Miloševića, ali nijeste mogli ništa da kupite zbog inflacije. Danas je ista priča u blažoj formi – plata na papiru jeste veća, ali ono što građanin može da kupi je manje nego prije par godina”,  naglašava Vujović.

RAZLIKA IZMEĐU DPS I DANAŠNJIH “ČETNIČKIH” PARTNERA MANJINA

Vujović pravi jasnu distinkciju između politike bivše vlasti DPS-a i današnje koalicije u odnosu na manjine i ratno nasljeđe.

“DPS-u se može prigovoriti povezanosti sa korupcijskim praksama, partijsko zapošljavanje, zloupotreba državnih resursa, sve to stoji. Ali im se ne može prigovoriti odnos prema manjinama. Od 1997. godine, od tzv. sporazuma o razumijevanju koji je Đukanović potpisao sa tadašnjim opozicionim partijama, uključujući sve albanske partije, Narodnu stranku, Liberalni savez, postala je praksa da manjinske partije budu dio vlasti. I onda kad su im numerički bile potrebne za većinu, i onda kad nijesu.

Uz to, DPS je priznao i osudio učešće Crne Gore u ratu u Hrvatskoj i izvinio se za napad na Dubrovnik. To je ogromna razlika u odnosu na partije koje danas baštine četnički pokret. One se nijesu izvinile za ratne zločine, nijesu osudile Srebrenicu kao genocid.

Naprotiv, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom veličaju ratne zločince. Dovoljno je pročitati govor mitropolita Metodija na otkrivanju spomenika Pavlu Đurišiću – on u suštini poručuje vjernicima da treba da budu kao Pavle Đurišić. A Đurišić je sprovodio genocid nad muslimanskim stanovništvom. To je, gledano iz današnje perspektive, ništa drugo do poziv na genocid kao vrijednost”,  kaže Vujović.

Manjinske partije, po njemu, danas ulaze u koalicije sa tim strankama isključivo iz pragmatičnih razloga.

“To je jedva prihvatljivo „nužno zlo“, nikakvo istinsko pomirenje ili saglasnost oko vrednosnih pitanja. Zato je pogrešno to upakovati kao neki veliki projekat pomirenja”,  zaključuje on.

ALBANCI I ISKUSTVO SA ČETNIŠTVOM

Na kraju, osvrće se i na percepciju koju Albanci imaju prema četničkom pokretu.

“Možda ćete i u albanskim partijama naći pojedince koji imaju porodično nasljeđe balističkog pokreta, i tu se može praviti paralela – ali za većinu Albanaca, četnici su istorijski neprijatelj. To nije bilo samo između 1941. i 1945, već i kasnije – tokom devedesetih, bombardovanja, dešavanja na Kosovu.

Kao što je Ratko Mladić bio sljedbenik četničke ideologije – bez obzira na formalni komunizam u jednom periodu – tako i danas imate političke snage u regionu koje otvoreno ili prikriveno baštine tu matricu, etničko čišćenje i nasilje nad pripadnicima drugih naroda i vjera.

U tom svjetlu, teško je očekivati da će Albanci lako prihvatiti partnerstvo sa onima koji veličaju takve vrijednosti. Ako to i rade, rade iz nužde, a ne iz uvjerenja”, poručuje dr Zlatko Vujović u razgovoru za Standard.