Video
Ističe da postaje jasno da Crna Gora gubi sve šanse da vodi samostalnu politiku prema Briselu, naročito kad joj Vlada odluči da je dio regiona, a ne autonomni igrač na diplomatskoj mapi Evrope.
Evropska unija je preko svojih izaslanika – ministra vanjskih poslova Slovenije i Austrije – poslala upozorenje da bi EU mogla da razmotri zaustavljanje pregovaračkog procesa ako se ne uspostavi puna funkcionalnost demokratskih institucija, naročito Ustavnog suda. Da li nam prijeti blokada pregovora sa Unijom i je li neophodno aktivnije uključivanje Vašingtona u rješavanje ove krize?
Poruke koje su poslate nakon posjete ministarke Fajon su nedvosmisleno potvrdile da Crnoj Gori po prvi put prijeti potpuna blokada pregovora zbog manjka rezultata i posvećenosti evropskoj agendi trenutnih vlasti. To je rezultat višemjesečnog aktivnog antievropskog djelovanja nosilaca izvršne vlasti u Crnoj Gori, koji su u nizu ključnih trenutaka pokazali aktivni otpor svim porukama, preporukama i odlukama koje su dolazile iz Evropske unije. Dakle, ne radi se o tehničkim greškama ili pak o nečemu što bi se moglo podvesti pod ,,izgubljeno u prevodu“, već se radi o eksplicitnom opiranju svemu onome što bi vratilo Crnu Goru na evropski put. Samo par primjera je dovoljno navesti. Prije svega tu je niz manjkavosti i nedorečenosti u primjeni mjera kojima se Crna Gora usaglašava sa evropskim režimom sankcija prema Rusiji, kao što je zabrana djelovanja ruske propagandističke mašinerije Russia Today i Sputnika, zamrzavanje sredstava ruskih državljana koji su pogođeni sankcijama a koji imaju imovinu u Crnoj Gori ili pak veoma spora i neubjedljiva logistička pomoć koja je upućena Ukrajini nakon mjeseci odugovlačenja.
Kakvu očekujete konkretnu reakciju Brisela?
Sve je ovo dovelo do toga da Brisel već najavljuje kontrolu usklađenosti crnogorske vanjske politike sa politikama EU, što je uslov svih uslova za okončanje pregovora. Zatim, tu je niz odluka koje je donijela trenutna Vlada, a tiče se insistiranja na temama poput Temeljnog ugovora, za koji se iz Brisela u više navrata isticalo da je istrajnost da se takav ugovor potpiše u suprotnosti sa potrebama Crne Gore jer ta tema nedvosmisleno potkopava (u krajnjem uništava) većinu kojoj je data podrška da se Crna Gora vrati na evropski put. Slično se desilo i sa mišljenjima Venecijanske komisije u više navrata, koji su jednostavno ignorisani i odbijeni. Ovo su samo najočigledniji primjeri, a niz je još duži, od neumoljivog partijskog zapošljavanja uprkos upozorenjima iz Brisela, do imenovanja u pravosudnim organima koja su u direktnoj koliziji sa preporukama EU, pa sve do nepodnošljive ležernosti sa kojom se održava režim ekonomskog državljanstva kojem su ova i prethodna vlada dale takav zamah da je EU zaprijetila prekidom pregovora ako se ne ukine ova praksa. Ako se na sve to dodaju implicitne diplomatske poruke, poput nedolaska Fon der Lajen u Crnu Goru, otkazivanja POSP-a, kao i izostanka susreta Borelja sa Abazovićem krajem decembra, bez ikakve sumnje ukazuju da EU sa mnogo više rezerve gleda na dalji evropski put Crne Gore. Ono što čini ovu situaciju još tragičnijom je krajnje indiferentan stav premijera Abazovića prema svemu ovome i istrajnost da se fingira stvarnost insistirajući da problema nema uprkos jasnoj poruci Tanje Fajon da je Crna Gora u ozbiljnom problemu. Takav odnos sigurno neće naići na razumijevanje u Briselu, đe se već uveliko razmišlja kako odgovoriti na krajnje destruktivno djelovanje trenutne Vlade u tehničkom mandatu.
SAD su bile prilično jasne u stavu da bi neuspjeh u obnovi demokratskih institucija u Crnoj Gori doveo do eskalacije političkih i socijalnih tenzija, dalje unazadio proces pristupanja Evropskoj uniji i oslabio njene odnose sa saveznicima. Isto tako je poručeno da ne bi moglo biti saradnje sa vladom koja je formirana na neustavnom zakonu. Kakve bi bile posljedice po odnose SAD i Crne Gore ukoliko ova blokada potraje?
Nesumnjivo je da SAD, na nivou principa, doživljavaju Crnu Goru kao partnera i teže da se taj odnos održi uprkos trenutnoj krizi. Dovesti sebe u situaciju da vam partneri zaprijete hlađenjem odnosa ukoliko se odlučite na nešto što ste nesumnjivo namjerili, samo govori o kvalitetu i svrsi tih namjera. Imajući u vidu sve prethodno navedeno kada su u pitanju razlozi blokade evropskog puta Crne Gore, ne treba isključiti ni tezu da je za nosioce vlasti i trenutnu većinu u parlamentu odnos sa zapadnim partnerima zapravo od sekundarnog značaja, a da su prioriteti mnogo više usmjereni na jačanje odnosa i ostvarivanje ciljeva njihovih partnera iz Beograda. Otpor prema Zapadu se već uveliko praktikuje u Beogradu i taj recept se ubrzano prepisuje u Podgorici. Nedavno smo mogli svjedočiti tiradi uvreda koju je mogući kandidat za premijera iznio na račun američkog izaslanika za Balkan. Takav diskurs se užurbano normalizuje i ono što zabrinjava je nedostatak reakcije kako iz Vlade tako i od mnogih predstavnika parlamentarne većine koja je pregovarala da mu se udijeli mandat. To prećutno prihvatanje takvog narativa suštinski razotkriva karakter takvih partija i njihovih čelnika.
Nastavlja se urušavanje teško stečene međunarodne pozicije i gubi se epitet promotera regionalne saradnje. Vlada šalje ministre na proslavu tzv. „dana Republike Srpske“ na kojoj je odlikovan Putin. Tehnički premijer nema problem sa tim što se ovom odlukom vrijeđaju i srebreničke i ukrajinske žrtve. Diplomatija već mjesecima ne postoji – da li nestajemo kao država?
Diplomatska prisutnost i aktivnost od 2020. godine neumoljivo slabe, dovodeći Crnu Goru u krajnje podređen položaj kako regionalno tako i šire. U tom periodu se odomaćio jedan krajnje autodestruktivni pristup da je prioritet Crne Gore da se oblikuje prema regionu, umjesto da vodi autonomnu i principijelnu vanjsku politiku. Time se Crna Gora odriče principa regate, kojeg je samostalno plasirala uprkos svim otporima iz drugih zemalja Zapadnog Balkana i uspijevala da animira Brisel da to bude primarni pristup proširenju. Sada, krajnje nejasno i veoma kontraproduktivno, crnogorska vlada kao da se utrkuje da Brisel odustane od regate i da cijeli region gleda u paketu. I umjesto da se bori za samostalno mjesto u EU, trenutna Vlada insistira na vanjskim politikama koje bi promovisale ideju da samo region u cjelini sa svim svojim problemima i krizama, kad uđe tad može i Crna Gora da uđe. Sukob koji je, na iznenađenje mnogih, kulminirao ostavkom ministarke Marović, jer se iz dugo čekane analize njenog ministarstva pokazalo upravo ovo da je inicijativa „Otvoreni Balkan“ loša po Crnu Goru, upravo govori da za premijera Abazovića i svih 41 poslanika, koji i dalje održavaju njegovu Vladu ne raspuštajući parlament, zapravo samostalan hod Crne Gore ka EU nije od primarnog značaja.
Ko profitira od takvog stava?
A od takvog stava najviše profitiraju antievropske snage u državi i regionu, jer se time obesmišljava sav dosadašnji rad i postignuto pod principom regate. Primjeri koje ste pomenuli u vašem pitanju su samo vrh ledenog brijega, i manifestacija upravo tih antievropskih praksi. Za njih je evropska agenda sredstvo a ne cilj, sredstvo koje se vrlo lako može razvodnjiti i obesmisliti ako je svrsishodno zadatom cilju, a to je da se sve politike i procesi vode iz Beograda. Već odavno je postojao problem manjka diplomatske aktivnosti sa zemljama koje pokrivaju Crnu Goru iz Beograda, koje svakodnevno dobijaju teze i informacije koje su nesumnjivo oblikovane tako da su na fonu dominantnog pogleda koji postoji u Beogradu prema Crnoj Gori. Kad na to dodate činjenicu da se i većina projekata nevladinog sektora oblikuje i procjenjuje iz Beograda, kada se stavi u taj kontekst agresivna medijska slika koja se plasira iz Beograda prema Crnoj Gori, onda postaje jasno da Crna Gora gubi sve šanse da vodi samostalnu politiku prema Briselu, naročito kad joj Vlada odluči da je dio regiona, a ne autonomni igrač na diplomatskoj mapi Evrope.
Da li smatrate da bi neki pokušaj međunarodne medijacije pomogao Crnoj Gori da izađe iz duboke političke krize i da li imate informacije da bi tako nešto moglo da se desi?
Preporučeno
Jedino što bi ih ponukalo da promijene stav je eventualni signal iz Beograda, ali o tako nečemu iluzorno je govoriti, pa samim tim se postavlja pitanje ko bi bio najbolji medijator i zapravo da li uopšte postoji zrelost za tako nešto. Međutim, pored formalne medijacije, postoji opcija pritiska i pomoći koji bi Zapad mogao da igra i time na srednji rok pomogne jačanje istinski evropskih snaga u Crnoj Gori. Trenutno to je izglednija i održivija opcija, jer krize u regionu su preuzele primat, pa ni narastajući broj specijalnih izaslanika za region i regionalne krize nije u stanju da riješi ni jednu od njih. Naprotiv, s obzirom da se ne radi dovoljno na stvaranju neophodnih uslova za medijaciju, prije svega stvaranje osjećaja hitnosti kod trenutnih vlasti u Podgorici da im je kompromis (politički) bolji od bilo čega što mogu ostvariti ako nastave ovim putem, procesi kojima svjedočimo postaju samo okviri za razgovore koji idu unedogled i koji dodatno zamrzavaju konflikte. Mogući izlaz su promjene konteksta kao što su održavanje prijevremenih izbora, koji bi moguće promijenili raspored snaga na terenu. Međutim, i potencijalni izbori nose sa sobom niz problema naročito ako se ima u vidu eksplicitno i agresivno uplitanje trećih strana u taj proces, prije svega Srbije i Rusije, što umanjuje njihov kredibilitet i legitimitet. Zapad je jednom zažmurio na takva uplitanja. Imajući u vidu u kakvoj je krizi sad Crna Gora, i znajući da je sve ovo posljedica upravo takvih flagrantnih uplitanja, ostaje nada da će partneri sa Zapada odigrati mnogo konstruktivniju i aktivniju ulogu ovog puta u suzbijanju takvog uticaja.
