Govor kandidata za potpredsjednika DPS-a Ivana Vukovića prenosimo integralno:

Ja sam onaj kojega ste, posljednjih godina, srijetali na Belvederu i na Bogetićima, i na Nikšićkom Trgu slobode i na Podgoričkom Trgu nezavisnosti.

Ja sam onaj među vama koji je imao 100 razloga da, nakon avgusta 2020-te, ne ostane u Demokratskoj partiji socijalista. I da večeras ne bude u ovoj sali, ali je ostao, i večeras je tu i biće tu jer je Crna Gora iznad svega i jer je sloboda, kako to pjeva Miladin Šobić kojega smo sinoć često pominjali u Nikšiću, ono “za što se bori, a ne prosi”.

Ja sam i onaj koji sjedi pored njega, onaj kome je proradio inat i koji, posebno onima kojima je Demokratska partija socijalista dala mnogo, a koji su joj okrenuli leđa kada je bilo najteže, želi da pokaže da nijesmo isti, niti smo to ikada bili.

Ja sam onaj Kolašinac koji, nakon pet teških operacija, bez da je ikada išta dobio od dps-a, sjedi na partijskom sastanku u poluzagrijanoj prostoriji jer želi da da doprinos našoj zajedničkoj borbi.

Ja sam onaj Petnjičanin koji živi u Luksemburgu od 1988. godine, đe je zaradio kuću i penziju, ali je 10. januara bio sa nama jer i on želi da da doprinos.

Ja sam bjelopoljski profesor u penziji koji je, na našu tribinu došao iz 40 kilometara udaljenog sela, putem kojim gotovo da se ne može proći, jer i on želi da da doprinos.

Ja sam onaj član Savjeta mladih DPS-a u Gusinju koji ne propušta nijedan skup đe se brani dostojanstvo Crne Gore.

I ona gospođa iz Herceg Novog koja, nakon što je izgubila posao samo zato jer pripada Demokratskoj partiji socijalista, dođe na našu tribinu i gotovo kroz suze, govori o tome kako osjeća novu nadu i kako i ona želi da da doprinos.

Ja sam i onaj Nikšićanin koji nas, radeći kao zaštitar u Ulcinju sa svoje 54 godine, bodri uoči konvencije i kaže kako je djecu vaspitao tako da u životu postoje dvije svetinje – familija i
država.

Ja sam jedan od onih 300 Beranaca koji, kao 300 Spartanaca, one noći ponosno stoje uz našu partiju i slave našu Crnu Goru.

Ja sam dični Šavničanin koji se nikada ne predaje i ja sam čestiti Andrijevčanin koji nikada ne odustaje.

Ja sam i onaj Mojkovčanin koji druge, na primjeru, uči šta znači partijska sloga.

Ja sam Cetinjanin koji je, sve do 1997. godine, pripadao jednoj drugoj partiji, osnovanoj na današnji dan, i sa crnogorskih trgova klicao da će “Crna Gora postojati dok je Lovćena nad nama, i sunca i Grahovca”, a od tada ponosno pripada Demokratskoj partiji socijalista.

Ja sam Milo Đukanović kada, u referendumskoj noći, kaže ono istorijsko “dobili smo državu”, i kada, 15 godina kasnije, kaže ono zavjetno da ćemo je, ako bude trebalo, braniti “i iz
šume”.

Ja sam Filip Vujanović, jer je Demokratska partija socijalista vazda bila i ostala partija pristojnih ljudi.

Ja sam onaj koji je godine i decenije života pokonio ovoj partiji i koji nas večeras posmatra neđe sa neba.

Ja sam Aleksandra Vuković Kuč kada, u devetom mjesecu trudnoće, dodje na sjednicu Skupštine da andriji Mandiću kaže ono što mu svako od nas misli.

Ja sam Jevto Eraković i Elvir Zvrko kada, tokom pandemije koronavirusa, rizikuju svoje da bi spašavali tuđe živote.

Ja sam Dušan Raičević dok se kao lav bori za interes njegovog i našeg Bara, a dok Vlada pokušava da taj grad baci na koljena.

Ja sam Abaz Dizdarević kada na mržnju i neznanje odgovora plemenitošću i mudrošću.

Ja sam Danijel Živković koji, kada je najteže, partijskim rugovima ne govori “naprijed”, nego “za mnom”.

Ja sam Demokratska partija socijalista.

Dame i gospodo, dragi prijatelji, ja sam Ivan Vuković. I ja sam Demokratska partija socijalista.

Mi smo, svi mi, Demokratska partija socijalista.

Mi smo temelj multietničke i građanske Crne Gore, mi smo ponosni sinovi njenog stijenja, mi smo čuvari njene slavne istorije i mi smo garant njene evropske budućnosti.

Da je vječna.