Video
Imate Demokrate koji su na ovim izborima bili u koaliciji sa Urom, istom Urom čiju su vladu oborili i sad bez Ure pregovaraju sa Spajićem. Nivo neprincipijelnosti i nedosljednosti se samo nastavlja. To sve govori da Crna Gora nije izašla iz političke opsjednutosti rezultatima iz 2020. godine –poručuje naš sagovornik.
Kako komentarišete proces sastavljanja vlade u kojem mandatar ne uspijeva da napravi dogovor ni na nivou svoje partije, a kamoli na nivou države. Može li nakon svega ovoga Crna Gora dobiti stabilnu vladu, uz ovakav direktan pritisak Beograda?
Ovi pregovori su pokazali suštinsku važnost ideoloških platformi koje partije u sebi moraju da imaju, ali i suštinsku manjkavost koju u sebi nose populističke partije koje pokušavaju da izbjegnu komplikovana pitanja koja se tiču ideološke profilacije. Vrlo je lako deklarativno se postavljati kao neki srednji put, kao neka amorfna, antiideološka pojava koja ne zna šta će, možda zna ono što neće, mada ni tu nije sigurna. U tom nedostatku te ideološke jasnoće ta populistička platforma je laka meta za one populističke pojave koje imaju jasno definisanu ideologiju. Pokret „Evropa sad“, koji se pozicionirao da objedinjuje jednu alternativu postojećim blokovima, se pokazao da to nije istinski bio već je samo umjerena manifestacija jedne od tih strana. Da budem precizan, nakon svih koaliranja na lokalnom nivou i činjenice da su ih direktnim pregovorima nedvosmisleno legitimisali, „Evropa sad“ se zapravo pokazala kao da je umjerena manifestacija DF-a, što je možda i bilo očekivanje dobrog dijela vođstva te stranke. Vi kad čitate izjave svih lidera koji su učestvovali u pregovorima jasno vidite da ta linija trećeg puta nikad nije ni postojala, uvijek je postojalo očekivanje i međusobno razumijevanje da će se na kraju dana oni dogovoriti i okupiti oko ideja koje su bliže DF-u. Razlog zbog kojeg se oni trenutno ne mogu dogovoriti je višeslojan, od ličnih animoziteta, preko unutar-partijskih previranja, do političkih apetita koji se očitavaju u raspodjeli resora. Istovremeno, sva ta priča, o nekoj izbornoj volji od 2020. godine, je samo dokaz da postoji nedostatak demokratskih kapaciteta da se izborni ciklusi sagledaju kao zasebni politički procesi. Demokratija podrazumijeva mogućnosti trenutnog stanja, a ne držanje određenih zadužbina od prije tri godine. U ovom slučaju mi svjedočimo diskursu koji je umnogome boljševički, kojim se traže istinski pravovjernici tekovina nekog prethodnog izbornog ciklusa, spočitavaju se odgovornosti za izdaje i narušavanje „volje naroda“. Sve to ukazuje da ovo nijesu u dovoljnoj mjeri autonomni procesi. Kao rezultat, do sada krajnje apolitična masa u PES-u je došla do toga da sada mora da se politički definiše, i zato se jako teško pozicionirati kao pobornik trećeg puta. Oni unutar sopstvene koalicije, imaju subjekte poput Ujedinjene Crne Gore, Alternative, Civisa, čime nedvosmisleno pokazuju da su oni već koalirali sa onima koji su bliži DF-u nego PES-u, što i pokazuju trenutni pregovori o vladi.
Unutar Pokreta, koji je jedna heterogena masa, nedostaje jasna politička platforma i ideologija. U takvom ideološkom vakuumu, za mnoge unutar PES-a dominantna ideološka odrednica ostajala je, u stvari, ta revolucionarna mantra iz 2020. godine koja razumije politiku samo pro i kontra DPS-a. Međutim, pokazuje se da ne gledaju svi u Pokretu politiku kroz prizmu 2020. godine, zato je i ovaj puzajući rascjep možda bio i neminovan.
Vlada se sastavlja bez agende i principa, bukvalno se sve svodi na očuvanje fotelja. Da li se išta može izgraditi na takvoj nedosljednosti?
Vi sad imate jednog mandatara u najavi koji je prije nepunu godinu i po, kada je obarana Vlada Zdravka Krivokapića, bio na ulici zajedno sa Vesnom Bratić, koja je širila etnonacionalističke i šovinističke optužbe i pridruživao se aplauzu u kojima je ona problematizovala, pominjući po imenu članove vlade iz redova manjinskih partija koji će da zamijene nju i Spajića. On ima sad tu jednu neprincipijelnu ulogu, od nekog ko je bio strašno rezigniran kako to neko iz Bošnjačke stranke može da obori njegovu vladu i bude na vlasti, da sada razmatra opcije đe su mu oni ključni partneri. Osim ovoga, imate niz takvih paradoksa. Vi imate Demokrate koji su na ovim izborima bili u koaliciji sa Urom, istom Urom čiju su vladu oborili i sad bez Ure pregovaraju sa Spajićem. Nivo neprincipijelnosti i nedosljednosti se samo nastavlja. To sve govori da Crna Gora nije izašla iz političke opsjednutosti rezultatima iz 2020. godine. To govori o jednom politički nezrelom društvu, baziranom na samo-reklamerstvu političkih lidera, koje političko djelovanje poistovjećuju sa upornim ponavljanjem suštinski ispraznih fraza i opštih mjesta o evropskom putu i evropskim praksama, dok djelima čine suprotno, što je u nedavnom intervjuu implicitno priznao i predsjednik Milatović. Istovremeno, radi se i o jednom demokratski manjkavom društvu, politički neiskrenom društvu, đe je jako politički rizično imati sopstveni stav, već se po političke stavove ide neđe drugo. Stranim partnerima se govori ono što ti strani partneri žele da čuju, i po obrascu koji postoji kod vlasti u Beogradu, time se kupuje vrijeme kojim se zapravo blokira istinska prozapadna agenda Crne Gore. Kroz taj eksterni legitimitet se traži opravdanje za neke formalne političke odluke, poput odnosa sa Kosovom ili sankcija prema Rusiji, i time se kupuje strpljenje za manjak rezultata u promovisanju prozapadnih politika. Samim tim, niti su te političke partije autonomne, niti su politički jasno profilisane i to je ono što je najveći problem cijele ove situacije. Ovo je jedna politički infantilna faza demokratskog razvoja u Crnoj Gori u kojoj je očigledno sve moguće i u kojem postoji strah od koaliranja sa onima koji su vam možda ideološki i bliži u odnosu na one prema kojima imate neku vrstu političkog duga. I zato sada vidite da se PES-u najviše zamjera što Milojko Spajić ne vraća dugove podrške Jakovu Milatoviću za vrijeme predsjedničke kampanje. Na taj način PES-u nije dozvoljeno da donese politički autonomnu odluku već mora da traži odobrenje od onih koji su u datom trenutku smatrali da treba da podrže Jakova Milatovića. Niko DF nije silio da podrže Milatovića, koji je da ne zaboravimo tom istom DF-u bio suparnik u prvom krugu izbora. DF je odluku da podrži Milatovića donio nakon sopstvenog poraza. Isto tako, kao što Spajić njih ne želi u vladi u mjeri u kojoj oni to očekuju, oni su mogli da ne podrže Jakova Milatovića u drugom krugu. To je politika na koju se moramo navikavati.
Da li nakon pisma 60 uglednih evropskih i američkih zvaničnika, kao i veoma kritičnih članaka u zapadnim medijima vezano za popustljivu američku politiku u regionu prema Vučiću možemo očekivati promjenu strategije, ali i preispitivanje funkcija zvaničnika za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara i ambasadora u Beogradu Kristofera Hila?
Sa obje strane Atlantika sve više i više dolazi do nekog preliminarnog zaključka da strategija jakog pritiska na Kosovo i dubokog popuštanja Srbiji, kako god oni sad to definisali, ne daje rezultate. Iz prostog razloga što Vašington, u ovom trenutku na terenu, u pregovorima disproporcionalno favorizuje Srbiju. Vlastima u Beogradu se od 2012. ne žuri da dođe do bilo kakvog održivog rješenja. Njima trenutno stanje odgovara, i svojom taktikom vatrogasca-piromana čine dovoljno da se ovaj proces otegne unedogled. U međuvremenu, sve do dolaska Kurtija, vlasti na Kosovu su percipirale neku vrstu urgentnosti da se što prije dođe do rješenja sa Srbijom, što je i rezultiralo rogobatnim i neodrživim formulacijama poput one o Zajednici srpskih opština. Takve improvizacije su i stvorile talas nezadovoljstva na kojem je Kurti došao na vlast, i on sad razumije da je krjnje kontraproduktivno po Kosovo da opstaje taj pristup da je svaki dogovor dobar. Kurti svojim stavom da je manjak dogovora bolji od lošeg dogovora zapravo šalje signal da želi da prekine sa decenijskom praksom koja je držala Kosovo u slabijoj poziciji u pregovorima. U tako asimetričnim situacijama, đe je Kosovo i dalje u podređenoj poziciji u odnosu na Srbiju, posljednje što treba medijator da radi je da dodaje pritisak na onoga ko je slabiji. I zato se ta strategija pokazuje kao neučinkovita. I ja se nadam da će sva ova pisma i reagovanja ponukati one koji su donosioci odluka u ovom slučaju da preispitaju strategiju, jer nije stvar personalnog, već je stvar strateškog. Znači, da se preispita slijed poteza i stvori jasnija strategija kojom se boljim slijedom događaja može doći do zacrtanog cilja.
Da li je preispitivanje te strategije na „dugom štapu“ iz prostog razloga što nas naredne godine očekuju izbori u SAD?
Preporučeno
Ova strategija je, na neki način, samo izmrcvarila proces. Pokazala je da praksa pritiskanja slabijeg kao efekat može imati produženje sukoba. Postoji vrsta pretpostavke, koja je na nivou hipotetičkog, da svaki izbori sa sobom nose i određene evaluacije i preispitivanja dosad urađenog i da se na taj način otvori prostor da dođe do nekog rekalibriranja te strategije, ali, ponavljam, to je na nivou hipotetički mogućeg. Izuzetno je teško dati konačan sud i da li će ili neće doći do toga. A i da budem direktniji, koliko god nemam odgovor po pitanju Eskobara i Hila, ti izbori sa sobom nose još jednu neizvjesnost. A ta neizvjesnost se ogleda u tome da ukoliko republikanci pobijede i dođe do scenarija u kojem se Tramp vraća na vlast, u tom slučaju oni koji će zamijeniti Hila i Eskobara će nastaviti politiku Ričarda Grenela koji je koristio region i manjkavosti regiona kao monetu za potkusurivanje na mnogo većem geopolitičkom planu. I mi veoma dobro znamo koliki je nedostatak granica u njegovoj strategiji, tako da ako moramo da biramo između dvije strategije po pitanju učinkovitosti, koliko god manjkava bila strategija strateškog strpljenja, koje su manifestovali Hil i Eskobar prema režimu u Beogradu, je ipak miljama daleko od strategije i totalne transformacije vanjske politike SAD na Balkanu. Znači, koliko god ova manjkava bila, alternativa se u ovom trenutku pokazuje mnogo dramatičnijom.
