“Mislite li da će ovi ostati puni mandat?”, pita me mladi sugrađanin, uvjeren da mi sa dugim stažom u politici i oko politike znamo nešto više, i da umijemo da odgovorimo na to pitanje.
“Ne znam”, kažem, “Zavisi.”
U tom kratkom razgovoru je sva naša muka. Ne samo ona politička. Lako ćemo za politiku. Lako bismo za tu “umjetnost mogućeg” – kada bi o crnogorskoj zbilji mogli da razmišljamo samo sa političke strane.
Da je tako, “ovi” iz pitanja bi već bili oduvani sa političke scene. Neznanje, nekompetentnost, nevjerovatni (u smislu: toliko nestvarni da ih je teško objasniti bilo kome ko ne razumije crnogorske prilike do u detalj) promašaji i neslavne gluposti, bedastoće i besmislice, hipokrizija i ostrašćenost, ksenofobija i populizam – samo su neki od atributa nove vlasti, koja jaše Crnom Gorom već cijelu godinu.
Njihove međusobne svađe i jetke uvrede i nipodaštavanja ne treba više nikoga da zavaraju. To pozorište bez konca i kraja – i bez političkog rezultata – traje predugo da bi bilo uvjerljivo. Ako je to ikada bilo.
Ne mogu da zametnu tragove ni njihove stalne promjene stavova, kontradiktorne tvrdnje, najave koje ne stignu ni da prenoće, njihova “ekspertska” nadmurivanja i (samo)reklamiranje “stručnih” pozicija. (Nota bene: Nema tu eksperata. Niti jednog. Najbolji među njima su – u konkurenciji unutar Crne Gore – obični prosjek i puki mediokritet.)
Za odlazak sadašnje vlasti neće biti dovoljna ni apsolutna javna blamaža njihovih najviših zvaničnika povodom besramnog napada na građane, na Cetinju, 5. septembra. Pisali smo već: jeste, pa nije bilo molotovljevog kotela; jeste, pa nije bilo pucanja na policiju (pardon: pucanja “u odnosu na policiju”, kako glasi smiješno-tužni birokratsko-nepismeni izraz iz dopisa/saopštenja Uprave policije); jeste, pa nije bilo državnog udara (tu još ispade da je “državni udar” bio pokušan unutar njihovih redova!). I tako dalje.
I sve to preko Javnog servisa, koji prvo objavi lažnu informaciju, pa danima ćuti, pa onda pušta sumnjive audio-snimke praćene video-zapisima sa drugog mjesta i iz drugog vremena u odnosu na ono što se čuje na zvučnoj traci. Mada se ni tu ne čuje ono što je RTCG objavila u kritičnim trenucima jutra 5. septembra. Pa onda visoki policijski službenik kaže (jer sam o sebi sudi, naravno) – kako je to usmeno (!) javljeno Televiziji Crne Gore, te da tu “nema ništa sporno”?! A đe sporno, junače, ko bi to i pomislio?
Uz sve to, neće biti dovoljno ni to što Javni servis prenosi procesije srpske crkve na Parlamentarnom kanalu. Pa ni to što se onda predsjednik Skupštine s tim “ne slaže” – jer je sve to trebalo na prvom ili drugom kanalu RTCG! Nego kako! Samo evropski, građanski i demokratski!
I dok tužna lista preminulih od kovida puni nove i nove stranice, ministrica zdravlja o svemu tome govori kao da nisu u pitanju ljudski životi. Njen glavni pacijent je umro. Ostali počivši su samo brojke.
I ovdje se nabrajanje ne završava. Problem je što nabrajanje teških promašaja sadašnje Vlade i vlasti u cjelini ne utiče na njihov entuzijazam da nastave istim tragom. To je zapravo podsticaj za njihove nove podvige.
S druge strane politčke scene su partije koje su, konačno, uspjele da se sastanu i organizacije i pojedinci koji pokušavaju da održe moral onima koji se ne mire sa opštim propadanjem i uništavanjem Crne Gore.
“Ulazak Demokratskog fronta u Vladu je crvena linija preko koje se ne može preći”, rekli su, kažu, ovi iz partija, ambasadorima. Lijepo i korisno. Samo, ima jedna sitnica – DF nije u Vladi (mada je duboko i široko u vlasti, da ne zaboravimo), pa se pomenute “politike” ostvaruju punom parom. Tako može i ostati – i ništa neće smetati ostvarivanju cilja – degradaciji i urušavanju crnogorskih kapaciteta u svim značenjima te riječi – od državne strukture pa do, kako vidimo, prava i mogućnosti da naši sportisti uopšte nastupaju na međunarodnim takmičenjima. Uostalom, Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije i popis u Crnoj Gori su zadaci koji slijede.
Da stvari budu gore i grđe i od rečenog – predstavnici vlasti govore o planovima koji se tiču naredne godine i godina poslije nje. “Optimizam je opijum za narod”.
Takva loša stvarnost može trajati. Svaki njihov novi dan na vlasti je korak bliže ulasku u kolotečinu, u kojoj se polako kruni mogućnost da se reaguje i okrene tok crnogorske istorije. Navikne li se Crna Gora na “novu realnost” – nema joj spasa.
Zato je odgovor na pitanje mladog prijatelja jednostavan. I najteži je, istovremeno: građanski bunt i neposlušnost. Jedinstvo opozicije treba da bude tome od pomoći. Čim prije, rekao bi drug Stari.
Gorepotpisani moli za razumijevanje što će propustiti da dalje pametuje o toj potrebi. Očigledno se ne objašnjava.
Preporučeno
I zaludno je čekati.
Video