Begović je doktor nauka, vanredni profesor sportskog menadžmenta na Univerzitetskom koledžu Molde u Norveškoj i naučni saradnik Univerziteta Crne Gore. Nekadašnji je direktor Uprave za sport i mlade Crne Gore, a bio je angažovan i u tijelima Savjeta Evrope za sport i dobro upravljanje. Autor je brojnih međunarodnih naučnih radova, među kojima je i istraživanje „Corruption in sports: Lessons from Montenegro“ (Korupcija u sportu: lekcije iz Crne Gore), objavljeno u uglednom časopisu International Review for the Sociology of Sport.
Na pitanje ko u Crnoj Gori najviše zazire od razgovora o korupciji u sportu, Begović daje jasan odgovor.
„Prvenstveno, sportski funkcioneri slabašnih biografija, bez ikakvih ograničenja na pozicijama odlučivanja, sa višestrukim mandatima.“
Iza te ocjene, međutim, stoji mnogo ozbiljnija priča od one o pojedinačnim funkcionerima. Riječ je, prema Begovićevim tvrdnjama, o sistemu koji godinama troši javni novac bez odgovarajuće kontrole, dok se pitanja odgovornosti uglavnom zaobilaze.
KORUPCIJA NE POČINJE NAMJEŠTENOM UTAKMICOM, VEĆ U KANCELARIJAMA
Povod za nedavno organizovanje panela „Korupcija u sportu: tema o kojoj niko ne želi da govori“, održanog u Podgorici, bile su dvije studije koje je nedavno realizovao Univerzitet Crne Gore, uz podršku evropskog programa Erazmus.
Njihovi nalazi, objašnjava Begović, pokazuju da korupcija u sportu nije samo pitanje namještanja rezultata ili finansijskih zloupotreba.
„Kroz ove studije, primjer Crne Gore potvrđuje da korupcija u sportu počinje već u birokratiji, kroz nepotizam i politički uticaj, u kombinaciji sa slabim nadzorom i kontrolom, odnosno selektivnom primjenom propisa“, kaže Begović.
Takve prakse, dodaje, urušavaju povjerenje u sportske institucije, dok se iza formalnog funkcionisanja saveza i organizacija održavaju interesi ljudi koji njima upravljaju.
Problem je, smatra, posebno vidljiv kada se uporede izdvajanja za sport i rezultati koji se ostvaruju.
„Uprkos povećanju budžeta, sportski rezultati sve su skromniji. Problem nijesu sredstva iz javnih izvora, već njihova raspodjela“, kaže Beogović.
On zato odbacuje objašnjenja da crnogorski sport prvenstveno pati zbog nedostatka novca. Smatra da se mora postaviti mnogo neugodnije pitanje – ko raspolaže tim novcem i kome za to polaže račune.
POLITIČARI, SPORTSKI FUNKCIONERI I DRŽAVNE KOMPANIJE
Na pitanje gdje je najveći prostor za korupciju, Begović bez dileme upućuje na vezu politike i sportskih funkcionera.
„Upravo u odnosu politike i sportskih funkcionera stanuje uzrok problema. Posebno zabrinjava kontinuitet odnosa između državnih institucija i javnih funkcionera koji su istovremeno odlučivali o raspodjeli javnog novca i bili dio struktura finansiranih upravo tim sredstvima“, navodi on.
Takav odnos, smatra Begović, stvara sistem u kojem se pozicije, novac i uticaj međusobno štite.
„Takav model stvara zatvoren krug političko-birokratske korupcije u kojem se javni resursi koriste za održavanje uticaja, lojalnosti i privilegija“, mišljenja je sagovornik Standarda.
Posebno upozorava na ulogu državnih preduzeća u finansiranju sportskih organizacija.
„Državne kompanije ili kompanije u većinskom vlasništvu države nerijetko predstavljaju instrument klijentelističko-nepotističkih odnosa. Sport prestaje biti javni interes, a postaje mehanizam očuvanja moći“, tvrdi Begović.
U tom kontekstu pominje i „strateška partnerstva“ sa državnim kompanijama poput Elektroprivrede Crne Gore, koju, kako kaže, kontrolišu političke strukture na vlasti.
Time se otvara pitanje da li se kroz takve aranžmane finansira razvoj sporta ili održavanje interesnih veza, ali i ko kontroliše efekte novca koji državne kompanije izdvajaju za sportske organizacije.
COK KAO KIOSK – DRŽAVA PLAĆA, FUNKCIONERI UPRAVLJAJU
Najkonkretnije optužbe Begović iznosi na račun Crnogorskog olimpijskog komiteta (COK), koji opisuje kao primjer familijarnog preuzimanja sportske organizacije uz političku podršku. Tvrdi da predsjednik COK-a i njegov bliski srodnik, zaposlen kao zamjenik generalnog sekretara, zajedno imaju primanja veća od godišnjeg budžeta gotovo 80 odsto nacionalnih sportskih saveza, posmatranih pojedinačno. Istovremeno upozorava na, kako kaže, višegodišnju praksu dvostrukog finansiranja, odnosno traženja i dobijanja novca iz državnog budžeta za troškove koje već pokrivaju međunarodne sportske organizacije. Kao primjer navodi program finansijske podrške za 2022. godinu, kojim je, prema njegovim riječima, tražen novac za smještaj i prevoz delegacije, iako takve troškove snose domaćin Igara i Međunarodni olimpijski komitet, kao i za pripreme sportista koje su u nadležnosti nacionalnih saveza. Takav sistem Begović poredi sa neobičnim poslovnim poduhvatom.
„Zamislite da vi i vaš susjed odlučite da otvorite kiosk, sa jednom specifičnošću. Iako ste preduzetnici, svi troškovi poslovanja su pokriveni iz državnog budžeta, a profit ostaje samo vama. Ko se ne bi bavio takvim biznisom“, kaže Beogović. Upravo zato, zaključuje, sredstva poreskih obveznika, kojih smatra da ima dovoljno, ne stižu do sportista i trenera, već služe održavanju funkcionerskih pozicija. Riječ je o ozbiljnim tvrdnjama koje zahtijevaju provjeru finansijske dokumentacije i odgovor rukovodstva COK-a.
SLUČAJ MILENE RAIČEVIĆ OTVORIO PITANJE MILIONSKIH PORESKIH OBAVEZA
Begović, međutim, smatra da se problem ne završava na raspodjeli budžetskog novca. Postoji i druga, možda još skuplja strana priče – novac koji sportske organizacije nijesu uplatile državi.
Kao slučaj koji bi morao podstaći ozbiljnu institucionalnu kontrolu izdvaja situaciju sa rukometašicom Milenom Raičević.
„Situacija oko rukometašice Milene Raičević ukazala je na potrebu za detaljnim preispitivanjem modela finansiranja. Ovaj slučaj je pokazao da za većinu profesionalnih ugovora ne postoji evidencija o uplaćenim obaveznim porezima i doprinosima“, tvrdi Begović.
Podsjeća da Zakon o sportu propisuje da profesionalni sportista zasniva radni odnos sa sportskom organizacijom i da se ugovori zaključuju u skladu sa Zakonom o radu.
Poziva se i na mišljenje Poreske uprave, prema kojem su primanja profesionalnih sportista oporeziva i podliježu plaćanju doprinosa kao i zarade drugih zaposlenih.
Zatim iznosi tvrdnju koja otvara pitanje ozbiljnih propusta u kontroli sportskih organizacija.
„Ovdje govorimo o praksi kojom su državni budžet i budžeti lokalnih samouprava ostali uskraćeni za više miliona eura“, upozorava Begović.
On u razgovoru ne navodi preciznu računicu tih višemilionskih potraživanja, ali insistira da se model finansiranja profesionalnog sporta mora preispitati.
Pominje i odluku Agencije za zaštitu konkurencije, tvrdeći da postojeći model finansiranja sportskih organizacija opstaje uprkos njegovoj suprotnosti sa evropskim zakonodavstvom.
Ukoliko je zaista riječ o milionskim iznosima neplaćenih obaveza, onda pitanje više nije samo koliko država daje sportu, već i koliko novca od sporta nije naplatila. Odgovor bi, prije svega, trebalo da ponude poreski i drugi nadležni organi.
EVROPA TRAŽI PRAVILA, A CRNOGORSKI SPORT I DALJE ŽIVI OD IMPROVIZACIJE
Borba protiv korupcije jedan je od ključnih uslova za članstvo u Evropskoj uniji. Begović, međutim, smatra da crnogorski sportski sistem još nije spreman da prihvati standarde koji se podrazumijevaju u uređenim evropskim državama.
Podsjeća da ni druge zemlje nijesu imune na korupciju u sportu. Hrvatska se, prema njegovoj ocjeni, suočava sa ozbiljnim problemima u toj oblasti, dok Francuska kroz zakonodavne promjene uvodi koncept nadzirane autonomije sportskih organizacija.
„Crna Gora ima sreću geopolitičke dinamike, pa je članstvo u EU izvjesno. No, sistem javne uprave, ali i sportski pokret, daleko su od standarda koji mogu obezbijediti minimum uslova za razvoj crnogorskog društva kroz sport“, kaže Begović.
On smatra da država mora prestati sa improvizacijama i zaštitom posebnih interesa, i to ne samo u sportu.
Rješenje vidi u novom Zakonu o sportu, ali ne u pukom mijenjanju članova i pravnih formulacija. Insistira na širem društvenom dogovoru o tome šta sport treba da predstavlja i ko ima pravo da njime upravlja.
„Po uzoru na razvijene parlamentarne demokratije, neophodno je pokrenuti širu društvenu debatu na temu javnog interesa u oblasti sporta“, ističe Begović.
Novi zakon, smatra, morao bi da ugradi evropske standarde dobrog upravljanja, rodnu ravnopravnost i mehanizme zaštite sportista i sportskih radnika.
Posebno zagovara koncept nadzirane autonomije.
„Koncept nadzirane autonomije pretpostavlja pravo sportskih organizacija da samostalno donose svoja pravila, ali unutar jasno definisanih okvira integriteta, odgovornosti i solidarnosti, pod nadzorom javnosti i nadležnih državnih organa“, objašnjava Begović.
Traži i da sportisti i sportski radnici dobiju znatno veći uticaj na odlučivanje unutar organizacija, umjesto da ostanu zavisni od volje funkcionera.
Preporučeno
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.















