Samo dvoje sportista i dva sportska kolektiva mogu da se pohvale Trinaestojulskom nagradom, najvećim državnim priznanjem u Crnoj Gori.

Mjesto među odabranima zaslužili su dva asa – bokser Miodrag Perunović 1978. i šahista Božidar Ivanović 2007. godine, te Vaterpolo klub Primorac 2010. i Ženski rukometni klub Budućnost dvije godine kasnije.

Počastvovan

Prvi od njih legenda je plemenite vještine u crnogorskim, regionalnim i evropskim okvirima.

I svjetskim, mora se dodati: državnu nagradu koja se veže za dan na koji je Crnoj Gori 1878. potvrđena nezavisnost na Berlinskom kongresu i 1941. počeo ustanak protiv fašizma, nekadašnji reprezentativac SFR Jugoslavije osvojio je u godini kada se okitio srebrom baš na planetarnom šampionatu u Beogradu.

Kakva ga sjećanja vežu za tu 1978?

“Trudim se da se ne vraćam sjećanjima jer je sadašnjost onda prihvatljivija“, kaže Perunović za Arenu.

“Ali evo da ispoštujem vaše pitanje: kada pogledam unazad, konkretno na 1978. godinu, vidim jednog mladića od 20 godina koji je iz malene Crne Gore, u kojoj se smatralo ogromnim uspjehom ako neki njen sportista bude prvak Jugoslavije, uspio da se domogne svjetskog vrha! I možete misliti koliko je bio uvažavan i obožavan. Toliko je to bio veliki podvig da je Trinaestojulska nagrada prvi put pripala jednom sportisti. Osjećao sam se izuzetno počastvovanim, srećnim, posebnim…“

Godinu nakon svjetskog srebra u velteru, Perunović je u Kelnu osvojio evropsko zlato, da bi 1981. bio bronzani na šampionatu Starog kontinenta u Tampereu – oba puta u polusrednjoj kategoriji. Bio je i šampion Mediterana i Balkana.

Doživljavao je i nepravde i padove, ali jednom je i sam rekao: “Bokser koji ne padne nije okusio što je boks”.

Ponekad je donosio i pogrešne odluke – priznaje da je prerano otišao u profesionalce. Bio je, ipak, toliki šampion da je i u profi ringu ,,ugrabio“ pojas – interkontinentalni u IBF verziji.

“Ne volim rangiranja, upoređivanja i biranja najboljih. Ali činjenica je da sam za samo četiri-pet godina karijere u reprezentaciji, do 23. godine, po broju titula i medalja najuspješniji bokser na prostorima bivše SFRJ. A onda sam napravio strašnu grešku odlaskom u profesionalce. To je malo duža i mučna priča – prisjeća se šezdeset dvogodišnjak rođen na Cetinju. Uglavnom, otišao sam iz amaterskog boksa u godinama kada sam bio najbolji i kada sam tek mogao da osvajam brojne titule i medalje. Ali ne treba žaliti ili očajavati ni za čim, sve je to životna škola.“

Nema novih “Perunovića”

Perunović je cijenjen na svim meridijanima, ali ga u crnogorskom boksu nema. Nema godinama u amaterskom (olimpijskom) boksu kod nas ni nekog ko bi mogao da se primakne dometima svojevremeno najboljeg sportiste Crne Gore i velike Jugoslavije.

“Biti zastupljen i proglašavan za najboljeg u jednoj velikoj državi, u vremenu kada je naš boks bio na vrhuncu, pripadajući svjetskom vrhu, je nešto što čovjeka ispunjava posebnim zadovoljstvom. A ja sam to doživio. To što me svih ovih godina nije bilo u Bokserskom savezu Crne Gore je, rekao bih, na obostrano zadovoljstvo. Mojim dostignućima su se svojim rezultatima pridružili izvanredni bokseri – Nikola Sjekloća i Dejan Zlatičanin. Posebno mi je zadovoljstvo što sam im kao selektor i trener pomogao u tome. Nadam se i želio bih da se u crnogorskom boksu pojavi još neko tih kvaliteta“, kazao je Perunović.

Čudo iz Kotora

Vaterpolo klub Primorac krunisan je Trinaestojulskom nagradom 2010, godinu nakon što je u Rijeci pod vođstvom Ranka Perovića napravio čudo i u finalu fajnal-fora Evrolige (sadašnje Lige šampiona) savladao u svakom smislu moćni Pro Reko poslije dva produžetka (8:7).

Iste godine pripao mu je i Superkup Evrope.

“Trinaestojulska nagrada je potvrda da ste uradili nešto zaista značajno predstavljajući Crnu Goru i da je to prepoznato. Trofej Evrolige znači mnogo svakom od nas iz te generacije. Nevjerovatan uspjeh, pitanje je hoće li ga iko iz Crne Gore ponoviti, naročito u vaterpolu, iako bih naravno volio da se to desi. Nijesmo tada bili među favoritima, ali potajno smo se nadali da možemo nešto napraviti. Uspjeli smo u tome i kasnije dobili najveće priznanje u državi“, kaže Antonio Petrović, član slavne generacije.

Kako je Petroviću, Miliću, Radiću, Paskoviću, Štajnmecu i ostalima uspjelo da sruše Pro Reko?

“Do tada nikad nijesmo bili na završnom turniru i bilo je to potpuno novo iskustvo. Skupilo se sve – prkos, inat, neosporan kvalitet i karakter momaka, a situacija u klubu bila je teška, primanja nijesu bila redovna. Nebrojeno puta sam rekao da velike zasluge idu treneru Ranku Peroviću i njegovom asistentu Vidu Lomparu, koji su nas animirali da idemo naprijed i pobjeđujemo. To nas je držalo na okupu jer da nijesmo imali taj tempo pobjeda prije fajnal-fora ne bi se sve onako završilo. Održavali su moral ekipe na najvišem nivou. Pogodilo se da na okupu budu sjajni i pozitivni momci, veliki ljudi, kvalitetni igrači, i ta formula je na kraju ispala dobitna“, prisjeća se Toni.

Uspjeh iz Rijeke nije bio slučajan jer je iduće sezone ista ekipa, uz dolazak Tonija Azeveda, opet došla do finala fajnal-fora.

Posebna čast

Nije slučajnost ni ono što se dogodilo tri godine kasnije u Podgorici. Rukometašice Budućnosti počele su sezonu 2011/12. sa vjerom da mogu uraditi nešto što u plavo-bijelom dresu nije niko prije njih. I – završile su je magično: trofejom Lige šampiona osvojenim u finalnom dvomeču sa Đerom (poraz 29:27, pobjeda 27:25).

“Trinaestojulska nagrada koju je naš klub dobio nije priznanje samo za generaciju koja je osvojila prvu titulu prvaka Evrope, već su u nju utkani svi koji su bili dio Budućnosti od osnivanja“, riječi su Radmile Petrović, članice čuvene generacije iz 2012, a sada predsjednice ŽRK Budućnost.

“Najveće državno priznanje ima posebno mjesto među brojnim nagradama koje je Budućnost dobijala i osvajala, predstavlja posebnu čast i ponos, kao i potvrdu da smo predstavljale državu na pravi način. Lijepo je biti prvi u regionu, Evropi ili svijetu, ali najljepše je biti priznat u svojoj državi i vrhunac toga bila je Trinaestojulska nagrada 2012.“

Petrović je uvjerena da sjećanja iz finala 2012. neće izblijediti ni kod jedne od igračica.

“Klub je dugo čekao titulu prvaka Evrope i neprocjenjiv je osjećaj biti dio ekipe koja je uspjela da ostvari san mnogih generacija. Ispisale smo istoriju u nezaboravnom ambijentu, ni šibica nije mogla da stane u “Moraču”, i taj trofej je potvrdio da je Budućnost evropski velikan, a Crna Gora država velikih sportskih dostignuća. Bile smo zaista velika porodica, što ovaj klub i jeste decenijama“, poručila je Petrović.

Izroniće Primorac…

Evropski uzleti 2009. i 2010. bili su početak kraja jakog Primorca, koji godinama kuburi na svim poljima do te mjere da nema ni bazen.

“Finansijski problemi postajali su sve veći i sve se raspalo“, vraća film Petrović.

“Posebno je u našem sportu teško bez pravih sponzora održavati konstantu, a Primorac nije prvi klub na ovim prostorima kojeg je zadesila ta sudbina. Dubrovački Jug i dalje funkcioniše, imao je finansijskih uspona i padova, ali održao je konstantu i primjer je kako grad treba da stane iza kluba. Svako treba da radi ono u čemu je najbolji, a u Kotoru je Primorac ,,broj jedan‟ i treba da bude barem djelić onoga iz prošlosti, da bude konkurentan.“

Da li će jedan od simbola drevnog grada u tome uspjeti zavisiće i od našeg sagovornika, kojem bi u novoj rukovodećoj strukturi kluba trebalo da pripadne uloga sportskog direktora.

“Nadamo se da ćemo sa budućim generacijama dovesti Primorac do velikih visina i opet biti u prilici da dobijemo tako značajnu nagradu kao što je Trinaestojulska“, optimistično Petrović gleda na budućnost.

Biće još titula

Prva dama “plavih” kaže da je ŽRK Budućnost uvijek bio crnogorski brend i sportski simbol naše države i uvjerena je da će “i u budućnosti dostojno predstavljati Podgoricu i Crnu Goru”.

“Ovaj klub ne bi bio to što jeste kada uvijek ne bi imao visoke ambicije, ,,glad za trofejima‟ je u našem DNK i vjerujem da pehari Lige šampiona iz 2012. i 2015. neće biti jedini koje smo osvojili u najjačem takmičenju. Uradićemo sve da Budućnost opet bude najbolja u Evropi“, otkriva Radmila Petrović velike planove giganta ženskog rukometa.

Ivanović bez komentara

Šahovski velemajstor Božidar Ivanović rekao nam je da nije raspoložen da priča na našu temu jer “želi da zaštiti Trinaestojulsku nagradu kao najveće državno priznanje i da se izbori za status šaha koji je poljuljan, te da je kroz slučaj tog sporta Trinaestojulska nagrada obezvrijeđena”