Piše: Draško Đuranović

Ko je htio da čuje – sve je čuo. Ko je želio da vidi – sve je vidio.  

Istinu o ratu Ukrajini predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp je oteo i hladnokrvno strijeljao, pred televizijskim kamerama, u direktnom prenosu. A Volodimira Zelenskog, predsjednika Ukrajine, zemlje-heroja koja teško krvari pod ruskom agresijom pune tri godine, bezočno je pokušao da predstavi kao diktatora koji bahato provocira treći svjetski rat.  

NEOSJETLJIVOST NA UŽAS

Trampa, baš kao i potpredsjednika Vensa, nije dodirniula mučna ukrajinska priča. Nijesu željeli da znaju išta o masovnom masakru u Buči, toj monstruozno planiranoj likvidaciji staraca, žena, đece; o masovnim grobnicama o Izjumu, o mučionici i stratištima u Hersonu…  

Nije njih dvojicu bilo briga – ni za dugotrajnu opsadu i stravično ubijanje Marijupolja; za raketni napad na dječju bolnicu u Kijevu, za granatiranje Željezničke stanice u Kramatorsku; za Bahmut, Andrijevku, Pokrovsk, za još desetine i desetine gradova i sela, sprženih u ruskoj agresiji… Na kraju, nije ih bilo briga za sudbinu hiljada ukrajinske đece koje su ruski vojnici oteli i odveli ih, tamo neđe u nedođiju ogromne ruske stepe…  

Taj 1. mart, taj razgovor u Vašingtonu, u Ovalnom kabinetu, tužan je dan za Sjedinjene Američke Države, ali i za demokratski svijet. Zgaženi su principi na kojima se decenijama i decenijama formirala velika američka nacija, još od vremena Deklaracije o nezavisnosti.  

Razbucana je u paramparčad ona, dugo formirana, slika američkog predsjednika kao lidera slobodnog svijeta. I još gore: ugušena je nada da će oni kojima funkcija daje veliku moć, znati da je koriste u cilju humanosti a ne golog interesa, ličnog ili grupnog ili državnog…  

Da, ko je htio da čuje – sve je čuo. Ko je želio da vidi – sve je vidio: predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp otvoreno je pokazao da, osim za svoj interes, predano radi i za interes ruskog predsjednika Vladimira Putina.  

Neki su to besramno žrtvovanje ukrajinskog naroda i ukrajinske države poredili sa onim evropskim ćutanjem pred Drugi svjetski rat. Kada su 1938. godine, prestrašene Velika Britanija i Francuska nacističkoj Njemačkoj predale veliki dio Čehoslovačke, čiji je predsjednik Emil Hala tada doživio srčani udar tokom razgovora sa Adolfom Hitlerom.  

Ipak, Trampovo i Vensovo postupanje nije bilo farsično ponavljanje istorije nego brutalna trgovina tuđim ljudima i tuđom državom. I sve to kao nekakav bestijalni politički rijaliti: htjeli su pred kamerama da ponize i ucijene Zelenskog i tako ga slome prije stvarnih razgovora ili pregovora.  

I, možda će se, nakon onog udesa u Ovalnom kabinetu, tek sada neki Amerikanci prisjetiti riječi predsjedničke kandidatkinje Kamale Haris koja je prije četiri mjeseca tvrdila da će Tramp pokušati da primora Ukrajinu da se preda u borbi protiv ruskog agresora.  

“Vidjećete, Putin će sjedjeti u Kijevu, ako Tramp pobijedi”, poručila je Haris prošlog oktobra.  

UKRAJINSKA VJEČNA ,,ČERVENA KALINA”

Ne, neće se to desiti. Ukrajina nikada neće dopustiti da postane država-rob. Prije će nestati u plamenu borbe za svoju slobodu. Posred Vašingtona, Volodimir Zelenski je pokazao da je istinski predstavnik jednog istinski hrabrog, herojskog naroda.  

I sigurno je: ona pod okupacijom povijena červena kalina – cvijet koji tako jasno simbolizuje nezavisnost Ukrajine i samobitnost ukrajinskog naroda – uzdignuće se opet. I to s proljeća, baš kao u slavnoj pjesmi, i baš na nepreglednim ukrajinskim poljima. 

Ukrajinska pjesma o červenoj kalini bila je zabranjena od 1919. do 1991. godine. Pa je preživjela i dočekala nove generacije spremne da se bore za svoju slobodu i slobodu domovine. I tako je Zelenski ostavio putokaz za nove generacije Ukrajinki i Ukrajinaca.  

Ili, što bi naš veliki pjesnik rekao: na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje.  

Ta budućnost osvojene slobode, izvojevane uz ogromne žrtve, ne smije da zamagli vidik sadašnjosti novog vremena koje rađaju Tramp i trampisti. Teškog vremena. Dešavanja u Vašingtonu pokazuju tektonski poremećaj koji desničarsko nastrojeni, sebi i svom biznisu okrenuti, pohlepni tim Donalda Trampa izaziva na svjestkoj političkoj sceni.

TEŠKO PITANJE ZA CRNOGORSKO DRUŠTVO

A za Balkan, pa naravno i za Crnu Goru, otvara se pitanje: ako jedna velika zemlja od 44 miliona građana može biti bizaran ulog u nemoralnoj trgovini Trampa i Putina, kako će se ta nova uloga Sjedinjenih Američkih Država odraziti na pozicije malih država na zapadnom Balkanu, poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ili Makedonije? Država koje su već bile meta imperijalnih politika.  

Nije to naučna fantastika. Sjećate se, nedavno, one velike, prljave igre oko projekta “Otvoreni Balkan”, tobožnje zamisli o tobožnjem jedinstva balkanskih država? U stvari: novom pokušaju realizacije starih planova o stvaranju Velike Srbije i Albanije na Zapadnom Balkanu. Samo, ovog puta ne ratom, nego kroz varke međunarodne politike.

I baš kako su u Crnoj Gori mnogi ćutali juče, ćute i danas. Na skaradnu predstavu iz Bijele kuće, osim hitre i precizne reakcije bivšeg predsjednika Mila Đukanovića i jedva čujne polurečenice aktuelnog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića – većinska crnogorska vlast je većinski šutala.  

Ćutnja predsjednika Skupštine Andrije Mandića je sasvim razumljiva: četničkom vojvodi, koji se upinje da Crna Gora bude dio srpskog sveta, sasvim odgovara da Ukrajina što prije postane dio ruskog sveta.  

A zašto danima ćuti govorljivi premijer i lider PES-a Milojko Spajić? Moguće da ga baš briga za Zelenskog, jer u sebi još pjeva onu “Gad bless America” posvećenu inauguraciji Trampa. Ili ga, što je najbliže istini, ne interesuje ona Crna Gora koja ne služi njegovim ličnim interesima ili interesima velikosrpske politike kojoj on vjerno služi kao premijer?  

Principi ga, svakako, odavno ne sputavaju, ako su ikad.  

Baš kao i Ervina Ibrahimovića, potpredsjednika Vlade i lidera Bošnjaka. I on uporno ćuti. Mada, tu je šutnju najlakše objasniti jednim stihom Blaševićeve pjesme: “…vlast je vlast, a čast je čast”. 

Predsjednik Bošnjačke stranke izgleda ne prihvata da su ta dva pojma u istoj liniji prioriteta.  

Žalosna je istina o stvarnoj politici aktuelne većine u parlamentarnoj većini: ćutanje na nepravdu koja se čini Zelenskom i Ukrajini je znak odobravanja Trampove politike.  

Zato je sada na potezu građanska Crna Gora koja ne smije da ćuti. Samo da vidimo: kolika je ta i koliko je glasna ta građanska Crna Gora?

Stavovi izraženi u ovom tekstu ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.