Video
Kasno je jutro u srijedu, 8. maja, dok na platou na Ravnoj gori odjekuje najpoznatija ravnogorska pjesma “Sprem'te se, sprem'te, četnici, silna će borba da bude”. Na brisanom prostoru između crkve i šume, stotine okupljenih u crnim uniformama počinju svoje višednevno obilježavanje okupljanja poražene četničke vojske u Drugom svjetskom ratu. U uniformama Jugoslovenske vojske u otadžbini koju je predvodio Dragoljub Draža Mihailović, četnički vođa osuđen na smrt 1946. godine zbog veleizdaje i saradnje s nacističkom Njemačkom, okupljeni pjevaju četničku himnu, postrojeni pred predsjednikom Ravnogorskog pokreta i sveštenicima.
Stotine mlađih i starijih muškaraca, koji na glavama nose kape na koje su okačene kokarde, sa zastavama četničkog pokreta na kojima su oslikani mrtvačka glava i natpisi “S verom u Boga” i “Sloboda ili smrt”, pozdravljaju jedni druge uz pokliče “živjela Srbija”. Oni 8. maja proslavljaju Markovdan, kada se prisjećaju okupljanja četničke vojske na Ravnoj gori, visoravni na planini Suvobor u zapadnoj Srbiji, koje još nazivaju i trećim srpskim ustankom.
Neki od njih nose i zastave Srbije, obučeni u crne ili maslinastozelene uniforme, sa čizmama na nogama, a kod nekih su o pojas obješeni noževi i bajoneti. To su, kako su ih ranije najavili organizatori skupa, članovi ravnogorskih i četničkih pokreta iz “svih srpskih zemalja”.
Pred mikrofon i zvučnik, postavljene nasred ograđenog platoa pored Crkve Svetog Georgija u koji nenajavljeni posjetioci nisu mogli ući, izlazi čovjek sijede brade i kose, u odijelu s kravatom. Ljubovije Nenadović, predsjednik Ravnogorskog pokreta, govori u zanosu kako je plato gdje stoje mjesto koje “kao magnet privlači slobodoumne Srbe” i ponosan je da je svake godine na Ravnoj gori sve više mladih, ali i ljudi spremnih da brane Srbiju. Njegov govor, u kome se prizivaju granice “velike Srbije” u koje ulaze teritorije susjednih zemalja, otvara zvanični dio programa.
“Mi ćemo da pobijedimo, pobjeda nam se smiješi, vrijeme se promijenilo. Sazrelo je vrijeme da Srbi budu domaćini u svojoj zemlji. Gdje je naša zemlja, koje su granice te Srbije? Te su granice na zapadu tamo negdje Karlovac, Karlobag, Virovitica. Iznad Sofije na istoku. Na jugu izlaze na južna mora”, govori Nenadović.
Dok gleda u brojne mladiće i djevojke koji stoje pred njim, obučeni u četničke odore ili sa obilježjima četničkog pokreta, Nenadić kaže kako će vrijeme koje dolazi pokazati zašto su tražili bratsku slogu među Srbima i podsjeća prisutne da je njihova želja povratak kraljevine, sa kraljem iz kuće Karađorđevića. Ali kada pokušava dati podršku i zahvaliti se predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, od okupljenih dobija zvižduke. Neki ga nazivaju izdajicom.
Njegov govor, osim pripadnika ravnogorskih i četničkih pokreta iz Srbije, slušaju i simpatizeri ovih pokreta iz Višegrada i Banjaluke. Tu su i pripadnici motokluba “MC Srbi” iz Šapca, čiji članovi na prslucima nose logo mrtvačke lobanje kakvu su koristile nacističke snage.
Okupljanje ne propuštaju ni “ravnogorci” iz Gacka u BiH. Milorada Šarovića predstavljaju kao narodnog guslara, dok on objašnjava kako mu je čast govoriti na Ravnoj gori i kako donosi “pozdrave iz cetinjskog Gacka, gdje je vijekovima postojala zloglasna Kula Fazlagića”.
“Bog je, svojom promisli i voljom, meni dao zadatak da kao ‘ravnogorac’ osnujem pokret ‘Bijelih orlova’, pod nazivom Gatački jurišni bataljon i da 1992. godine, poslije 527 godina, udarimo na užasnu Kulu Fazlagića i za 11 sati je zbrišemo do temelja, da se nikada ne oporavi”, kaže Šarović.
Fazlagića Kula je naziv po kojem je poznata mjesna zajednica Kula kod Gacka na koju “ravnogorci” gledaju kao jedno od posljednjih uporišta pronacističke Nezavisne države Hrvatske u BiH. U junu 1992. godine Kula je bila meta pješadijskog napada vojnih i policijskih formacija. U zločinu, koji je u jednoj presudi okvalifikovan kao istrebljenje, ubijeno je 130 civila bošnjačke nacionalnosti, ali konkretno za ovaj zločin još niko nije odgovarao pred domaćim, niti pred pravosuđem u regiji.
Činjenice u vezi sa ovim zločinom utvrđene su u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koja je izrečena Momčilu Krajišniku, ratnom predsjedniku Skupštine Republike Srpske, kao i presudama Suda Bosne i Hercegovine izrečenim bivšim policijskim funkcionerima ovog entiteta Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu.
Na Ravnoj gori organizatori okupljanja dodjeljuju povelje pokretima, udruženjima i istaknutim pojedincima za doprinos u očuvanju i njegovanju tradicije, lika i djela Draže Mihailovića, četničkog i ravnogorskog pokreta. S razglasa odjekuju imena pokreta iz različitih gradova u Srbiji, Chicaga, Melbournea, ali i Ugljevika, Gradiške, Vlasenice, Istočnog Sarajeva i Lopara. Pripadnici pokreta u ovim gradovima, u četničkim odijelima, sa šubarama ili šajkačama, primaju ova priznanja ispred stroja.
Priznanja su uručena i predstavnicima udruženja veterana “Garda Panteri” iz Bijeljine i “Mandini Lavovi” iz Ugljevika, kao i članu Pokreta srpskih četnika u otadžbini pod komandom vojvode Slavka Aleksića, jednog od trojice “ravnogoraca” koji su osuđeni na po pet mjeseci zatvorske kazne zbog veličanja četničkog pokreta i Draže Mihailovića u Višegradu, odnosno izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Posthumno priznanje dobija četnički vojvoda Rade Radović, koje preuzima njegov sin.
Preporučeno
“Ravnogorci”, predvođeni s dva konjanika obučena u uniforme vojske Kraljevine Jugoslavije, defiluju kroz visoravan između crkve i spomenika Draži Mihailoviću. Ovu, kao i sve ranije aktivnosti prate stotine okupljenih koji mobitelima i kamerama pokušavaju uhvatiti zanimljive trenutke, pojedince i grupe zbog kojih su putovali i po nekoliko sati kako bi stigli do Ravne gore.
