Predsjednik SAD Donald Tramp, iz obzira prema Pjongjangu, naglo je smanjio obim redovne zajedničke vježbe američkih i južnokorejskih snaga i saopštio želju da se ponovo sastane sa sjevernokorejskim liderom Kim Džong Unom. Sjevernokorejski vođa, koji je zbog upornog razvoja nuklearnog oružja više godina proveo u političkoj i ekonomskoj izolaciji, u posljednjih nekoliko godina uspio je da obnovi i osnaži odnose sa Moskvom i Pekingom, te zainteresuje Seul i Vašington za novu rundu pregovora.

Mada je medijski relativno nezapaženo prošao u inostranstvu, južnokorejski predsjednik Li Dže Mjung je 15. avgusta, u govoru povodom godišnjice oslobođenja Korejskog poluostrva od japanskog okupatora i završetka neprijateljstava u Aziji, ponudio sjevernom susjedu pregovore o uspostavljanju trajnog mira. Pozvao je Pjongjang na zajednički rad na potpisivanju sporazuma kojim bi zvanično bio okončan Korejski rat s početka pedesetih godina prošlog vijeka, prenosi RTS.

Štaviše, Li je javno obećao da će njegova zemlja poštovati društveno uređenje u Sjevernoj Koreji i da neće pokušavati da je apsorbuje u sopstveni političko-ekonomski sistem.

Posebno je značajno što se založio za razgovore o „praktičnim načinima za zaustavljanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog programa“, dok je na drugim mjestima govorio o njegovom zamrzavanju i zauzdavanju, a ne o potpunom odustajanju Sjeverne Koreje od nuklearnog oružja. To bi se moglo protumačiti kao krupan ustupak Pjongjangu.

Njegova vlada je istovremeno naglasila da su redovne godišnje vojne vježbe sa američkom vojskom, koje su trebalo da budu održane na južnokorejskom tlu od 17. do 27. avgusta, odbrambenog karaktera.

Trampov hladan tuš

Kada se sve navedeno uzme u obzir, čini se da se možda polako stvaraju preduslovi za pregovore između dvije Koreje o postizanju trajnog mira, te da je Seul posebno raspoložen za njihovo održavanje.

Međutim, samo dan ili dva nakon izlaganja južnokorejskog predsjednika povodom godišnjice oslobođenja, američki predsjednik Donald Tramp iznenada je na društvenim mrežama saopštio da će zajednička vježba sa južnokorejskom vojskom „Ulči – štit slobode“ biti umanjena i pojednostavljena jer previše košta i predstavlja „neprikladan i neprijateljski signal“ za Sjevernu Koreju.

Pritom je pomenuo da je tu odluku donio jer je južnokorejski lider odbio njegov zahtjev da uputi vojne brodove u blokadu Persijskog zaliva, gdje bi podržali američku mornaricu.

Objavu je postavio na društvenu mrežu Truth Social bukvalno na dan početka vježbe, a, prema riječima južnokorejskog ministra vanjskih poslova Čo Hjuna, prethodno nije diplomatskim kanalima obavijestio vladu u Seulu šta namjerava da uradi.

Dan kasnije postalo je jasno da američki predsjednik zapravo planira susret sa sjevernokorejskim kolegom Kim Džong Unom. Nagla odluka o smanjenju obima vojne vježbe sa južnokorejskim snagama tako je jedna vrsta gesta koja bi trebalo da odobrovolji Kima i privuče ga na pregovore. Prema američkim medijima, do sastanka bi moglo doći u novembru.

Koji su Trampovi motivi?

U Južnoj Koreji danima se spekuliše o tome zašto je Tramp to učinio. Dio analitičara smatra relevantnim ono što je sam napisao u objavi pred početak vojne vježbe – da je riječ o svojevrsnoj odmazdi prema vladi u Seulu jer je odbila njegov zahtjev za pomoć u Persijskom zalivu.

Ima, međutim, i južnokorejskih politikologa koji smatraju da je riječ o pritisku na njihovu zemlju da što prije ispuni obaveze koje je prošle godine preuzela tokom teških pregovora sa Trampom i njegovim saradnicima. Tada je vlada u Seulu, pod pritiskom, obećala da će u američku privredu uložiti čak 350 milijardi dolara kako bi zauzvrat dobila niže carine.

Postoji i tumačenje da se Tramp za smanjivanje obima vježbe i sastanak sa Kimom opredijelio jer mu je hitno potreban neki uspjeh u spoljnoj politici, s obzirom na to da je rat protiv Irana izuzetno nepopularan u SAD i svijetu, jer podriva svjetsku ekonomiju i doprinosi urušavanju ugleda američke vojske i države.

Šta god da je Trampova motivacija, interesantno je da je vlada u Seulu na njegovu inicijativu reagovala strpljivo i pozitivno. Kabinet predsjednika Lija i Ministarstvo za ujedinjenje sa Sjevernom Korejom izrazili su nadu da će eventualni Trampov sastanak sa Kimom dovesti do smislenih razgovora i doprinijeti stabilnosti i miru na Korejskom poluostrvu.

Strahovanja u Južnoj Koreji

Uprkos takvoj reakciji i dobrim željama, vlada u Seulu strahuje od vojno-političke izolacije. Najveća noćna mora južnokorejskog vrha je mogućnost da bi Tramp sa sjevernokorejskim liderom mogao ispregovarati neku vrstu separatnog mira ili bilateralnog sporazuma o nenapadanju koji bi javnosti u SAD mogao predstaviti kao veliki diplomatski uspjeh, ali koji bi isključio Južnu Koreju i ostavio je na milost i nemilost Pjongjanga, koji posjeduje zavidan nuklearni arsenal.

Na takvu mogućnost Južnokoreance navodi činjenica da se Tramp tokom prvog mandata tri puta sastao sa Kimom – u Singapuru, Vijetnamu i na granici dvije Koreje – a da u tim pregovorima nijesu učestvovali južnokorejski predstavnici.

Time je, prema tekstu, Tramp Sjevernoj Koreji poslao jasnu poruku da je Seul marioneta, a Vašington njen lutkar, odnosno da Pjongjang treba da se obrati direktno Vašingtonu, a ne južnokorejskom vrhu. Time je, zaključuje se, politički izolovao i oslabio vladu u Seulu.

Kim Džong Un kao majstor za međunarodne odnose

Američki mediji ovih dana pišu da je sam predsjednik Tramp od svojih saradnika zatražio da organizuju sastanak sa sjevernokorejskim liderom Kim Džong Unom.

Ako je to tačno, Kim bi mogao da procijeni da su SAD znatno oslabile, posebno imajući u vidu njihove istrošene rezerve municije, prebacivanje vojnih efektiva iz Južne Koreje i Japana na Bliski istok, gubitak vojnih baza u arapskim zalivskim zemljama, ali i sve težu finansijsku situaciju američke države.

Štaviše, Kim može sebi da čestita na, kako tekst ocjenjuje, majstorskoj partiji šaha koju je odigrao sa velikim silama.

Pružanjem pomoći Rusiji u ljudstvu, naoružanju i municiji, Sjeverna Koreja je od Moskve dobila ne samo ekonomsku pomoć u hrani i novcu, već i transfere tehnologija neophodnih za razvoj interkontinentalnih balističkih projektila, raketa za lansiranje satelita, podmornica, vojnih brodova, dronova i drugog naoružanja.

Time je privukao pažnju susjedne Kine, koja se čitavih desetak godina, zbog nepristajanja Pjongjanga da se odrekne nuklearnog oružja, držala pasivno i odbijala da ga vojno i ekonomski odlučno podrži.

Treba podsjetiti da je predsjedniku Kimu, koji je, smatra se, u ranim četrdesetim godinama, prošlog ljeta tokom velike proslave osamdesetogodišnjice kapitulacije Japana u Pekingu ukazana čast da pred kamerama bude u prvom redu zvanica koje su se kretale ka trgu Tjenanmen, gdje je održana vojna parada, zajedno sa kineskim predsjednikom Si Đinpingom i ruskim liderom Vladimirom Putinom.

Takođe, Si je u junu ove godine, prvi put nakon čitavih sedam godina, posjetio Pjongjang.

Sada, kada je izašao iz međunarodne izolacije koju je zbog pritiska da se odrekne nuklearnog oružja godinama trpio i od tradicionalnih saveznika Rusije i Kine, kada je kompletirao impresivan arsenal nuklearnog i raketnog naoružanja različitih dometa i tipova, ojačao ekonomiju i vojsku kroz produbljivanje odnosa sa Moskvom i zainteresovao Peking za obnovu bilateralnih veza i investicije, Kim može opušteno i samouvjereno da dočeka pregovore sa američkim kolegom Trampom.

Njegova vlada, pa i cijela država, sa Rusijom i Kinom uz sebe mogu da prežive i ostvare ekonomski i tehnološki napredak i bez Zapada.

A pregovori bi mu mogli donijeti ono što najviše priželjkuje – američke bezbjednosne garancije i ublažavanje ekonomskih sankcija SAD, a u Seulu strahuju i od mogućnosti da bi mogao dobiti priznanje prava na posjedovanje nuklearnog oružja.

Osetnije smirivanje situacije na Korejskom poluostrvu?

Ipak, bilo bi mudro da Kim uzme u obzir i važan momenat u unutrašnjoj politici SAD. Zbog blizine parlamentarnih izbora, ozbiljnih problema u Persijskom zalivu i pada podrške za njega i njegovu partiju, američkom lideru sada je potreban neki krupniji prodor u spoljnoj politici kojim bi mogao da se pohvali pred biračima.

Kimu, naravno, na ruku ide i to što su pariranje Kini i zauzdavanje njene vojske u azijsko-pacifičkom regionu za SAD važniji geopolitički ciljevi, dok su Tajvan i Južno kinesko more veći prioriteti od sputavanja Sjeverne Koreje.

Zato postoji određena nada da bi u narednim godinama, za vrijeme mandata predsjednika Lija i Trampa, možda moglo doći do osjetnijeg smanjenja napetosti na Korejskom poluostrvu, uključujući i potpisivanje nekog značajnog međudržavnog sporazuma.

I dok je to neizvjesno, nema dileme da je mladi sjevernokorejski lider u posljednjih nekoliko godina postao veoma tražena ličnost među najmoćnijim svjetskim liderima – što sada potvrđuje i predsjednik Tramp.