Video
Krajem februara su 23 evropske zemlje uspostavile novu platformu za saradnju svojih tajnih službi: Intelligence College of Europe (ICE). Inicijativu je pokrenuo francuski predsjednik Emanuel Makron jednim govorom na Sorboni 2017. Njegov cilj: kada je riječ o tajnim službama, Evropljani bi trebalo da, postanu nezavisniji od informacija koje im dolaze iz SAD, Rusije ili Kine.
U maju 2019. je ICE službeno formirana u Parizu. Mada su bile pozvane sve zemlje EU, dogovor na zasjedanju u Zagrebu 26. februara su potpisale njih 21, plus Velika Britanija i Norveška. Zasada u tom klubu nisu Bugarska, Slovačka, Poljska, Luksemburg i Grčka. Zajedno sa Švajcarskom one bi, kako se tvrdi, trebalo da dobiju status fleksibilnog partnerstva – ma šta to značilo.
Intelektaualna razmjena umjesto špijunaže
Koja bi tačno trebalo da bude funkcija nove platforme, ni to nije sasvim jasno. Iz potpisanog dokumenta je jasnije šta se ne želi. ICE ne želi da bude platforma za razmjenu povjerljivih informacija ili za zajedničko planiranje tajnih operacija. To nije čvrsta organizacija i nema neko stalno sjedište, ali ipak ima neku vrstu predsjedništva i kontrolnog odbora. I ništa od onoga što ova platforma zaključi, izjavi ili objavi nije obavezujuće za sve. Dakle mnogo nejasnoća.
ICE je koncipirana kao neobavezujuća platforma u okviru koje bi se tri puta godišnje susretali predstavnici evropskih tajnih službi, političari i eksperti i razmjenjivali mišljenja i iskustva na konferencijama i seminarima. Trebao bi dakle da se podstiče dijalog između ljudi koji rade u tajnim službana i onih koji donose političke odluke. Makron je u svom govoru eksplicitno govorio o potrebi da se razvije zajednička “strateška kultura rada tajnih službi”.
Pitanje demokratske kontrole
ICE nije jedina evropska platforma za saradnju tajnih službi. Još 1969. je osnovan “Klub iz Berna” (Club de Berne) kao mjesto za razmjenu mišljenja šefova evropskih tajnih službi. Ali u martu ove godine su austrijski i švajcarski novinari otkrili da je polje djelovanja tog kluba mnogo šire: otkriveno je da postoje posebne banke podataka i informatički sistemi u kojima su pohranjene velike količine ličnih podataka.
2019. je jedan tim Kluba posjetio prostorije austrijske tajne službe i izvršio kontrolu tamošnjih bezbednosnih mjera. Skandal koji je uslijedio nije bio samo u tome da se Austrijanci nisu pridržavali ni najosnovnijih pravila zaštite tajnosti, već prije svega u činjenici da Klub iz Berna uopšte ne smije da preduzima takve kontrole. Isto kao i novi Intelligence College of Europe on nema ni pravnu formu, ni zakonske temelje, a kao neko amorfno nadnacionalno tijelo ne podleže ni bilo kakvoj demokratskoj kontroli. Otuda on nema nikakva ovlašćenja da provjerava prostore neke nacionalne tajne službe.
Slično je i sa takozvanom antiterorističkom bankom podataka Kluba iz Berna. Njihove informacije, koje su barem djelimično pohranjene u Holandiji, stavljane su na korišćenje američkim i izraelskim tajnim službama, koje su često kao “posmatrači” na sastancima Kluba iz Berna.
Tajne službe sve više sarađuju
Unutar EU postoje međutim i službeni oblici saradnje tajnih službi. Uz policijsku službu Europol, od 2003. postoji i Intelligence Analysis Centre (INCTEN) koji je potčinjen službi za inostrane poslove EU. To nije neka “evropska tajna služba”, kako se često piše, nego isto tako okvir unutar kojeg se razmjenjuju i analiziruju informacije pojedinih nacionalnih službi, pa se te analize onda šalju evropskim institucijama. Budući da je evropskim ugovorima određeno da se pitanjima bezbjednosti bave zemlje članice EU, malo je vjerovatno da će u skoroj budućnosti da bude formirana neka zajednička, evropska trajna služba.
Izvan EU evropske tajne službe sarađuju i u okviru NATO, a anglosaksonske zemlje USA, Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland sarađuju u okviru nadgledanja telekomunikacija širom sveta u okviru takozvanog “UKUSA-Saveza”, poznatog i pod imenom “Pet očiju” (“five eyes”). Ta je savez osnovan još 1946. godine.
Kako će u to sve da se uklopi nova evropska platforma ICE, tek mora da se vidi. To će prije svega da zavisi od odgovora na pitanja koji uvek prate takve inicijative: Koliko je stvarno međusobno povjerenje pojedinih zemalja i njihovih tajnih službi? Šta male zemlje uopšte mogu da ponude velikima? I naravno: ko uopšte kontroliše i legitimiše takvu neku platformu?
Preporučeno
Nedavna otkrića u vezi sa aktivnostima Kluba iz Berna pokazuju koliko je važno da se na ta pitanja odgovori. Ali za sada odgovora nema: zemlje i njihove tajne službe koje su u taj slučaj upletene, zasad o svemu ćute.
