Video
Zbog sve dužeg životnog vijeka, razlika u odabiru karijere, čestih putovanja, zahtjevnog radnog vremena, života na više mjesta, povećanog standarda i socijalne sigurnosti, institucija braka je došla pod pritisak. U brak se stupa sve rjeđe i kasnije, a stope razvoda su počele da premašuju i 70 odsto.
To podstiče jedan od najizraženijih trendova 21. vijeka: porast samačkog života.
Takav život je u prošlom vijeku bio rijetkost, često viđen i kao problem. Danas, skoro petina ljudi u visokorazvijenim zemljama živi sama. Predviđa se da će tokom vremena samci postati najčešća kategorijom domaćinstva u bogatim državama.
Ipak, mnogi ne žive kao samci svojevoljno, već spletom okolnosti. Stoga često imaju potrebe za članovima najuže porodice. Muškarca koji ubrzo nakon penzionisanja postane udovac možda čekaju još dvije ili tri decenije samoće, pa ima potrebu za zamjenskom ženom. Mladoj samohranoj majci, čija je ćerka žrtva bulinga jer nema oca, dobro bi došao zamjenski otac, odnosno muškarac koji bi djevojčicu, svaki dan, dovodio u školu.
Razvedenom muškarcu srednjih godina, pozvanom na večeru sa svojim nadređenima i njihovim suprugama bi pomogla zamjenska supruga. Staricima bez unučadi bi zamjenski unuci uljepšali subotnji odlazak na ručak. Neudatoj poslovnoj ženi srednjih godina, bi tokom ljetnjih i zimskih praznika pomogao muškarac, koji bi spriječio njene roditelje i okolinu u ispitivanju ima li ikoga na vidiku za udaju.
FOTO: Pixabay/Ilustracija
Uočavanjem tog problema, u Japanu su počele da se pojavljuju kompanije koje upošljavaju školovane glumce kako bi privremeno, ili čak na duže vrijeme, glumili članove najuže porodice ljudima koji su takvo društvo voljni da plate. Jedna od tih kompanija “Porodična romansa” Išija Juičija, s motom “Više od stvarnog”, upošljava stotine profesionalnih glumaca, od djece pa sve do stogodišnjaka, koji su spremni da odigraju bilo koju ulogu u životima, na pomenima, vjenčanjima ili putovanjima, za bilo koga u Japanu kome je privremeno potreban član najuže porodice.
Iši je pojasnio kako je kompaniju nazvao po eseju Sigmunda Frojda “Porodična romansa neurotika” iz 1909. godine, o djeci koja razviju čvrsta uvjerenja kako su im roditelji neki glumci, a ne biološki roditelji. Međutim, u Išijevoj kompaniji je pravilo da ni jedan glumac ne smije igrati ulogu za više od pet porodica, jer to postaje iscrpljujuće. Ljudi koji plaćaju ove usluge traže “idealnu” ćerku, sina, muža, suprugu, oca ili majku, a takvu je ulogu jako teško igrati duže vrijeme, za više ljudi.
U svaku ulogu (baš kao i na filmu) glumci se moraju dobro uživjeti, i to onako kako naručioci preciziraju u vrlo opsežnom upitniku, a uključuju čak i zajednička sjećanja na prošle dane. Iši je iznenađen brojem mladih žena koje odustaju od ulaganja truda i vremena u emotivnu vezu, pa radije plaćaju glumce kako bi im bili savršeni vjerenici nekoliko puta nedjeljno.
Neki plaćaju putovanja na luksuzne destinacije, cijelim trupama glumaca, kako bi na slikama za Fejsbuk i Instagram, glumili njihove zgodne prijatelje i prijateljice. Među neobičnijim zadacima, Iši je organizovao predstavljanje zamjenske “bebe-unuka” jednom starcu na samrti, jer je termin za rođenje pravog unuka bio tek dva mjeseca kasnije.
FOTO: Pixabay/Ilustracija
Japanka oboljela od anoreksije je tražila muža koji će pred njom jesti velike količine hrane, što ju je smirivalo. Jedna žena je počinila preljubu, a njen muž je zahtijevao susret s drugim muškarcem, želeći da se obračuna. Tada se Iši prerušio u člana poznate japanske bande “Jakuza”, a s njim je došla i žena koja je glumila njegovu borbenu suprugu. Izvinio se mužu svoje klijentkinje čime je izgladio situaciju.
Najzahtjevniji zadatak su odradili za jednu ženu koja nije bila heteroseksualna, ali su roditelji na nju vršili pritisak da se uda za muškarca. Išijeva kompanija joj je organizovala lažno vjenčanje, na kojem je Iši bio mladoženja, a ostali glumci su glumili njegovu stranu porodice.
Često se dešava da zahvaljujući glumcima, koji preuzmu ulogu žene koja je napustila supruga, ili sina koji je pobjegao od kuće zbog svađe s roditeljima, naručioci počnu bolje shvatati perspektivu članova svoje porodice, koje su iz nekog razloga izgubili, a nisu bili u stanju da ih razumiju dok su živjeli zajedno. Išiju je najzanimljivije što, iako iznajmljivanje člana porodice košta bar 50 dolara po satu, njegovi glumci često nastavljaju da igraju uloge za naručioce i bez honorara, jer se među njima nakon nekog vremena razvije istinska povezanost, koje se nisu spremni odreći.
Preporučeno
Izvor: Telegraf
