Video
“Postoji stara formula, ‘Može mi se!’. Mogu raditi šta hoću i to se dešava. Politika sile više se ni ne pokušava prakriti. Dugo se govorilo da se Tramp ponaša prema Putinu kao šegrt. Sad je to obrnuto. Putin je šegrt. Poruka je jasna: šta god ti radiš, ja mogu bolje od tebe. I to je impresioniralo ogroman broj ljudi – brzina, efikasnost, spektakl”, rekao je Puhovski komentarišući vojni upad SAD u Venezuelu.
No upozorava da se pritom zaboravlja ono ključno – fundamentalno kršenje međunarodnog prava. I nije to nikakav početak, nego nastavak jedne duge tradicije, dodaje.
Puhovski podsjeća da međunarodno pravo nije počelo urušavati tek sa aktuelnim krizama.
“Prije Putina bio je Bush. Prije Busha bilo je nešto drugo. To je kontinuitet. Neko je nedavno objavio spisak država koje su Sjedinjene Američke Države bombardovale od 1950-ih. Trideset tri države”, naveo je.
“Faktički je sve počelo sa otmicom Aihmana. Tada je prvi put prihvaćeno da jedna država može hapsiti u drugoj državi. A to je, po definiciji, otmica. Uhapsiti može samo policija na teritoriji vlastite države”, objašnjava.
Dodaje da je čak i tada postojalo drugačije, pravno rješenje: “Logika Nirnberga bila je jasna: obavijestite Argentinu, neka ga argentinske vlasti uhapse i izruče. Ali to nije učinjeno. Prihvatila se otmica. I to bez obzira na to koliko je Aihman bio zločinac”.
Za razliku od Aihmana, naglašava, Nikolas Maduro nije bio na spisku međunarodno traženih zločinaca.
Kao drugi veliki lom međunarodnog prava navodi bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije 1999.: “NATO je djelovao bez odluke Savjeta bezbjednosti, bez ikakvog pravnog temelja. I to uz gotovo opšte odobravanje”. Prisjeća se da su tada rijetki u Hrvatskoj javno kritikovali bombardovanje Beograda.
“Koliko se sjećam, trojica smo to činili: Stipe Šuvar, Igor Mandić i ja. Feral Tribune je imao naslovnicu sa velikim naslovom ‘Dolje bombe’. Ostali su govorili: zaslužili su. Ali logika međunarodnog prava nije – bombardovati Novi Sad, nego poslati vojsku na Kosovo i istjerati okupatorsku silu. Te su se stvari potpuno pobrkale”, kazao je.
Puhovski upozorava da današnji svijet više ni ne skriva kako funkcioniše: “Danas živimo u svijetu u kojem se više ni ne glumi da postoje pravila. Sila je pravilo, a pravo izuzetak. I to je ono što zovemo novim normalnim”.
“S obzirom na agresiju na Hrvatsku, kad govorimo o moralistima – u redu. Na Kosovu se trebalo ići protiv okupatora. U BiH su bombardovane, što potpuno razumijem – srpske trupe koje su napravile zločine i to je dovelo do Dejtona. Ali oni su uništili sve mostove u Novom Sadu, što nema nikakve veze sa vojskom i to je taj tip rješavanja ‘sjekirom umjesto skalpelom”, zaključio je Puhovski.
Maduro je, kaže Puhovski, bio slab i neuvjerljiv lider – bez obrazovanja, karizme i političkog programa – tipičan ljevičarski latinoamerički diktator, bitno drugačiji od desničarskih vojnih diktatura koje se nisu oslanjale na socijalnu retoriku niti masovnu podršku.
Podsjeća da je Hugo Chávez imao stvarnu bazu podrške među najsiromašnijima, tada i do trećine stanovništva Venezuele, ali da je Maduro tu baštinu autoritarnim i totalitarnim ponašanjem potpuno uništio. Ipak, upozorava da je iluzija misliti da Maduro nije imao nikakvu podršku – procjenjuje da je i dalje imao oko 30 odsto lojalnih pristalica.
Ključni problem vidi u tome što se promjenom vlasti struktura moći nije stvarno promijenila. Naglašava da se danas gotovo uopšte više ne govori o ljudskim pravima, nego se rasprava svodi na pitanje progona opozicije, dok se zanemaruje sistematsko kršenje osnovnih sloboda. Maduro je, kaže, u ime navodne borbe za siromašne zapravo dodatno osiromašio upravo one koje je trebao štititi, dok su se bogati i privilegovani izvukli.
U širem kontekstu podsjeća na istorijske paralele, posebno na Salvadora Allendea, kojeg smatra jednim od najsramotnijih primjera američkog intervencionizma – legitimno izabranog socijalističkog predsjednika koji je uklonjen u operaciji iza koje je stajala CIA, čime je otvoren put Pinochetovoj diktaturi.
Iako se, kaže, opravdano kritikuje Madurov režim, njegovim nasilnim odvođenjem u SAD on postaje objektivna žrtva, što baca njegove stvarne političke i moralne greške u drugi plan. Ističe da je jasno kako Maduro nije legitimno pobijedio na izborima, ali upozorava da se pobjednik tih izbora danas više uopšte ne spominje.
Preporučeno
“Ako je nova vlast samo prelazna figura bez stvarne moći, onda je ključno pitanje kako i kada do slobodnih izbora, jer predsjednik u takvom periodu može biti tek politička figura, a ne stvarni nosilac promjene”, dodaje Puhovski.
