Video
Sve do noći 20. na 21. Avgusta, ljudi su bili uvjereni da Kremlj nema razloga da šalje vojsku protiv naše vlade, kada niko nije razmišljao o napuštanju tadašnjeg sovjetskog vojnog ili ekonomskog pakta, a Komunistička partija i njeno rukovodstvo nikada nisu bili popularniji u zemlji. Vladari Kremlja bili su zgroženi činjenicom da bi stanovnici Sovjetskog Saveza, posebno Ukrajine, koja se graničila sa Čehoslovačkom, takođe mogli da zahtijevaju slobodu govora. Taj strah od slobode i njene zaraznosti, stajao je iza rizične odluke da se okupira naša zemlja, koju bi teoretski tada moglo braniti preko 200.000 vojnika.
Prije pola vijeka, Leonid Brežnjev je u osnovi uspio u ovom koraku – iako nije uspio uspostaviti pripremljenu marionetsku vladu, Kremlj je zapravo izvršio državni udar. Tadašnje komunističko rukovodstvo odlučilo je da ne brani zemlju od stranih vojnika a nakon što su ih Sovjeti oteli i odveli u Moskvu, pokorili su se u potpunosti. U slučaju Ukrajine, današnja Rusija i dalje razmišlja isto kao i prije 55 godina – plaši se slobode govora, pluraliteta mišljenja i slobodnih izbora, koje Ukrajinci poštuju već preko 30 godina. Vladimir Putin je shvatio da pretnjama i ucjenama neće zaustaviti ukrajinsku želju za slobodom, i jedina opcija je, da je slomi silom. Želio je da ponovi uspijeh Brežnjeva i izvrši državni udar, brzo okupira zemlju i vjerovatno je podeli. Nije uspio jer je potcijenio Ukrajince i oni već godinu i po hrabro brane svoju zemlju od tuđih tenkova.
Brane se po cijenu velikih gubitaka među vojnicima i civilima, po cijenu nesagledivih materijalnih šteta i gotovo svakodnevnih vazdušnih udara bespilotnih letilica i navođenih projektila na civilnu infrastrukturu. Ukrajina dugoročno neće moći bez vojnih zaliha i druge pomoći Zapada, pa se čini logičnim pitanje, zar ne bi, za sve bilo bolje, da se sa Kremljom ispregovara mir, u zamjenu za teritorijalne ustupke sa Ukrajinske strane.
Međutim, mir kupljen na ovaj način ne bi funkcionisao i bio bi opasan za budućnost Evrope u cjelini. Rusija i druge totalitarne zemlje ne smiju da se naviknu na to, da se državne granice mogu mijenjati nasilno. To bi vodilo do novih ratova na kontinentu. I bilo bi naivno misliti da Rusija neće nastaviti svoj rat protiv ukrajinske nezavisnosti. Uostalom, od ustupanja Sudeta Hitleru u takozvanom Minhenskom sporazumu 1938. godine, nije prošlo ni pola godine do okupacije ostatka Čehoslovačke, a nije prošla ni godina do početka Drugog Svetskog rata.
Vladari iz Kremlja ne mare ni za Krim, ni za istočnu ili južnu Ukrajinu. Ovaj rat nije oko teritorije, ovaj rat je oko vrijednosti i straha Rusije od slobode govora i slobodnih izbora. Ovaj strah je gotovo nepromjenljiv među ruskim vladarima i ne može se zadovoljiti nikakvom teritorijom ili ustupcima. Naša jedina odbrana od njega je aktivna podrška Ukrajine i njenom prijemu u NATO i EU. Rusija se zapravo, na jače ne usuđuje.
Piše: Jan Lipavsky, ministar vanjskih poslova Republike Češke
Preporučeno
(Članak je prvobitno objavljen u novinama „Právo“)
