Video
U vrijeme kad je Staljin s visoka i podrugljivo pitao koliko taj Papa ima divizija, u svijetu je dominirala „tvrda moć”, a intelektualno ograničeni ruski diktator razumijevao je jedino silu. Nakon što su Sovjetski savez i istočni blok u Hladnom ratu do nogu bili poraženi prvenstveno mekom moći i ekonomskim sredstvima, čak su i u Kremlju — centru koji je podjednako „neprovidan” kao i Vatikan — shvatili značaj „meke moći”, jedine koju Papa i Sveta stolica posjeduju.
Neprovidnost procesa koji se odvijaju unutar Kremlja, kao i unutar institucija Svete Stolice, stvorila je dvije discipline popularne neznanstvene politologije – Kremljologiju i Vatikanologiju. Razlika između te dvije „discipline”, uprkos tome što se u jednoj instituciji bavimo surovim procesima povezanim s „pušenjem uz otvoreni prozor” i rizicima ispijanja čaja, a u drugoj veoma tradicionalnim, formalnim međusobnim odnosima, strogom procedurom i višestoljetnom tradicijom, ipak postoji mnogo toga zajedničkog. Na kraju se, iz detalja u nastupima, rasporeda sjedenja i minimalnih signala koji se odašilju, pokušava rekonstruisati stvarna piramida moći i zaključiti kakve su namjere donosilaca odluka.
Kada je kardinal Robert Francis Prevost izabran za kardinala, a kad se čulo ime koje je izašlo kao izbor iz konklave, vatikanolozi i analitičari crkvenih procesa na trenutak su bili zatečeni. Naime, kardinal Prevost se spominjao kao jedan od najuticajnijih saradnika pape Franja, kao prefekt Dikasterijuma za biskupe – svojevrsni menadžer za „ljudske resurse” unutar globalne crkve – ali se analitičari očigledno nijesu pretjerano bavili njime, jer je vladalo uvjerenje da konklave ne biraju papu iz najveće svjetske sile. Vjerovatno se nije očekivalo da će kardinal Prevost biti ‘game changer’, ali se pokazalo da jeste. Međutim, kada je objavljeno njegovo ime, vatikanolozima je ‘sve postalo jasno’.
Lav, rekli su, označava drugačije usmjerenje od onoga koje je odabrao papa Bergoglio, uzimajući ime Franjo. Poput Franja Asiškog, on se opredijelio za skromnost, siromaštvo i služenje, dok ime Lav samo po sebi simbolizuje gordost i odbranu. Međutim, još je značajnija reminiscencija na prethodnog papu Lava – Lava XIII. Bio je to papa s jednim od najdužih pontifikata, na prelazu iz XIX. u XX. vijek, ali i papa koji je snažno obilježio Crkvu i društvo u periodu koji je uslijedio. Ključ za razumijevanje značaja njegovog pontifikata leži u enciklici Rerum Novarum, kojom počinje savremeni socijalni nauk Katoličke crkve.
U velikoj mjeri promašuju – ili se namjerno ‘šale’ – oni koji ga nazivaju ‘crvenim papom’. On je, zapravo, bio zagovornik ravnoteže između rada i kapitala, a iz njegovog socijalnog nauka je, pola vijeka kasnije, proistekao koncept socijalno-tržišne ekonomije – jednog od temelja evropske integracije.
Vrlo brzo ćemo vidjeti da li je papa Prevost mislio upravo na to nasljeđe Lava XIII kad je odabrao ime. Ako govorimo s Balkana, treba znati da je Lav XIII bio u prijateljskim odnosima s biskupom Strossmayerom, koji je tada vodio geopolitički značajnu Đakovačku biskupiju, na rubu Austro-Ugarske monarhije, koja je bila kapija prema novim teritorijama monarhije – Bosni i Hercegovini.
Nakon vladavine Osmanskog carstva, u čijem su vremenu franjevci održavali katoličanstvo u BiH, pontifikat Lava XIII predstavlja razdoblje osjetljive uspostave redovne crkvene hijerarhije. Taj proces, kao što znamo, bio je obilježen dubokim sukobom s hercegovačkim franjevcima, koji se nije rješavao silom, već kompromisima i onim što Crkva najbolje poznaje – dugim vremenskim periodima ‘tranzicije’.
Jedna od posljedica tog sukoba je i relativno recentan fenomen Međugorja, gdje su se prelamali, osim odnosa države (bivšeg režima) i Crkve, i odnosi između redovne crkvene hijerarhije – koju je predstavljao prije svega mostarski biskup – i franjevaca iz Provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Kardinal Vinko Puljić se pojavio uz Papu Lava XIV na balkonu Sikstinske kapele, formalno kao jedan od kardinala s najdužim stažom u konklavi, ali taj poseban status i, prema onome što smo saznali iz medija, specijalan odnos koji je izgleda uspostavljen između kardinala Puljića i novog pape (molba za lični blagoslov, ali i blagoslov zemlje iz koje dolazi), govori da bi novi papa mogao jasno označiti što nasljeđe Lava XIII znači za Bosnu i Hercegovinu.
Vatikanolozi su odmah zaključili još nešto – da je stvorena klima u kojoj kardinal Prevost nije bio tek predstavnik Sjedinjenih Američkih Država, već čitavog američkog kontinenta. Stvorena je, može se reći, neimperijalistička „Monroova doktrina” – svojevrstan koncept Amerika Amerikancima. Uz činjenicu da je bio poznat kao svojevrsni „kadrovik” Vatikana, ali i kao strpljiv, tolerantan i vrlo diplomatski nastrojen čovjek, put od podrške bloka američkih kardinala (sjeverno i južno) do dvotrećinske većine u konklavi bio je izuzetno kratak.
Zalaganje za treći svijet
U prvim satima nakon izbora Prevosta, saznali smo ponešto i o njegovim političkim preferencijama. Izgleda da je sklon američkim Republikancima, ali ne onom krilu „Republikanci za Trumpa”, već „onom drugom”. Poznato je da je, prije svega u vezi s migracionom politikom, novi papa bio vrlo kritičan i prema predsjedniku Trumpu tokom njegovog prvog mandata, ali i prema sadašnjem potpredsjedniku DJ Vanceu. Jasno je da su to kardinali koji su ga inicijalno podržali dobro znali, a možda upravo činjenica da je kardinal rođen u SAD – dakle, neko ko je već samim tim bio unaprijed viđen kao isključen iz užeg izbora – brzo okupio dvotrećinsku većinu podrške, govori da kardinalski zbor smatra kako je zaista došao kraj razdoblju koje smo poznavali kao Pax Americana. Smatraju, očigledno, da predsjednik Trump ozbiljno istrajava u namjeri da Ameriku izoluje od globalnih procesa i da prestane djelovati kao dominantna svjetska sila.
Portret novog pape, čini se, trebalo bi da bude slika čovjeka rođenog u najbogatijem dijelu svijeta, koji je najveći dio svog djelovanja posvetio misionarskom radu i angažmanu za Treći svijet. Neki ga odmah pokušavaju predstaviti kao potencijalno ‘crvenog’ papu, što, u kombinaciji s republikanskim sklonostima, djeluje neuvjerljivo. Ipak, koncept socijalnog nauka koji Crkva baštini još od Lava XIII i tradicija evropske hrišćanske demokratije ukazuju na nišu koju bi on mogao zastupati na globalnoj sceni.
Mnogo toga se promijenilo od vremena Lava XIII do vremena kada je Konrad Adenauer započeo obnovu Njemačke, a istovremeno sa Schumanom započeo i proces evropske integracije. Lav XIII je djelovao u periodu buđenja Katoličke akcije, koja je sekularizam i liberalizam vidjela kao ključne neprijatelje, dok je Adenauer svoj projekat razvijao unutar sekularnog okvira i u koalicijskoj saradnji s liberalima. Evropska integracija, odnosno Evropska unija, od samog je početka zamišljena kao projekat koji bi modele uspješnog djelovanja, dobru zakonodavnu praksu i saradnju demokršćana i liberala, širio i na druge prostore.
Očigledno je da Evropa nije prostor na koji će se pontifikat Lava XIV, pape Prevosta, primarno fokusirati, kao što je to bio slučaj s pontifikatom pape Vojtile, Ivana Pavla II, pa i pape Ratzingera, Benedikta XVI. Njegov interes biće globalan, ali Evropa ima šansu da upravo on postane njen branilac – koncepta i vrijednosti evropske integracije – i onaj koji će model socijalno-tržišne ekonomije, ravnoteže između rada i kapitala, koncept nepromjenjivih granica, mirnog rješavanja političkih konflikata, podjele vlasti (a ne podjele teritorija) i ravnopravne saradnje među državama, prenijeti iz Evrope u druge dijelove svijeta – u Ameriku, Afriku i Aziju. Ukoliko bi u tome uspio, njegov bi doprinos mogao biti ravan onome koji je dao njegov prethodnik Lav XIII.
Iz onih nekoliko znakova koje su vatikanolozi do sada uspjeli iščitati, čini se da bi novi papa mogao donijeti optimizam, ali i biti lišen naivnosti i prostora za geopolitičke prevare – poput onih koje su papi Franji pripremali patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril i njegov gospodar iz Kremlja.
Preporučeno
Stavovi iznijeti u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
