Tog kobnog jutra, 24.februara, Rusija je otpočela specijalnu vojnu operaciju, kako je sama nazvala, punu invaziju na Ukrajinu. Ruske snage su u 04.00 ujutru, iz tri pravca iz Bjelorusije, Krima, i Rusije upale sa više od 170.000 vojnika i sa hiljadama tenkova i oklopnih vozila. Samo sat vremena kasnije krenulo je bombardovanje krstarećim raketama Kijeva, Harkova i ostalih gradova.
Nastala je panika i očaj jer se Ukrajinci nisu nadali da će se ruska invazija ipak desiti. Krenuo je egzodus miliona ukrajinaca koji traje i dan danas , dok se vode jedne od najžešćih bitaka na istoku zemlje.Iako su bili upozoreni, kako se to kasnije ispostavilo, od obavještajnih službi NATO zemalja da je invazija neminovna do samog početka iste Ukrajinci nisu vjerovali da će se nešto takvo desiti u Evropi u 21.vijeku.
Dugotrajne pretpostavke o miru u Evropi, posthladnoratovskim odnosima sa Moskvom i smanjenom položaju NATO-a srušene su preko noći, jer je suverena država u Evropi napadnuta bez ikakvog povoda.
Da bi pospješili paniku i unijeli dodatni strah među Ukrajincima, u ranoj fazi napada, Rusi su svojim krstarećim raketama, koje su nemilice trošili, gađali civilne ciljeve i uništavali infrastrukturu.
Planirali su da 72 sata se ušetaju u Kijev i okončaju ono što su zamislili. Mislili su da će se ukrajinska vojska razbiti kao talas o stijenu,da će ih Ukrajinci dočekati sa cvijećem, ali ih je dočekao prkos, neustrašivost, hrabrost i pakao iz kog više od 100.000 ruskih vojnika neće izaći živo.
„Kada nas napadnete, videćete naša lica. Ne naša leđa, već naša lica.” Riječi ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog nekoliko sati nakon što je Vladimir Putin pokrenuo svoju invaziju u punom obimu 24. februara 2022. bile su proročke. Iako mu je bilo nuđeno da bude evakuisan iz Kijeva, Zelenski je to odbio riječima ” Ne treba mi prevoz, treba mi municija”, što je odjeknulo mnogo jače nego teška artiljerija, među Ukrajincima kojima je to, uprkos svim prognozama, čak i zapadnih analitičara da će biti pregaženi za par dana, dalo dodatnu snagu epskih razmjera.
Prvi nalet ruskih snaga je bio zaustavljen, što hrabrošću Ukrajinaca, što glupošću ruskih snaga koje su svoje oklopne bataljone ostavljali nezaštićene, i time ih načinile lakim plijenom za hrabre ukrajinske branioce. Ovo je bio signal da je Ukrajina mnogo više nego što su na zapadu mislili. Vapaj predsjednika Zelenskog je urodio plodom i ekspresno su krenule prve pošiljke prijeko neophodnog modernog naoružanja iz NATO zemalja.
Sa takvim naoružanjem zastarjela ruska tehnika nije imala šanse, i ono što su Rusi mislili postići počelo je da im izgleda kao nedostižno. Da će ušetati u Kijev postala je samo misaona imencija, dok su ginuli u talasima na prilazima ukrajinske prijestonice.
Kao odmazdu za kontinuirane poraze na bojnom polju okrenuli su se civilnom stanovništvu, koje su zarobljavali, mučili, silovali i ubijali, nakon čega bi nedužne žrtve sahranjivali u masovnim grobnicama.
Zločini su se nizali jedan za drugim, Buča, Černihiv, Marijupolj, Izjum, Borođanka, samo su neka od mjesta gdje su ruske snage počinile ratne zločine.
Svirepost ruskih snaga natjeralo je u egzodus više miliona Ukrajinaca koji su napustili svoje kuće, bježeći pred ratnim vihorom. Po trenutnim podacima UNHCR-a Ukrajinu je napustilo nešto preko osam miliona njenih građana. Uglavnom su pobjegli u susjedne zemlje. Većina je ju Poljsku, ali značajan broj je potražio sigurnost u Mađarskoj, Moldaviji, Rumuniji, Slovačkoj i drugim zemljama u regionu. Ove zemlje su pokazale izuzetnu solidarnost, pružajući hitnu pomoć ljudima koji dolaze, ali razmjere raseljenja vrše značajan pritisak na dostupne usluge i na zajednice koje ih primaju.
Među zemljama koje su dočekale izbjelice iz Ukrajine je i Crna Gora, koja je primila 9.000 građana Ukrajine.
Dok su ljudi bježali pred razaranjem, svijet je konačno počeo da pojačava pomoć Ukrajini, što finansijsku, što vojnu. Da je to imalo dvostruki efekat pokazuju i činjenice da je rat revolucionisao njemačku odbrambenu politiku, ućutkao francuske razgovore o „strateškoj autonomiji“, ojačao jedinstvo EU, oživio posvećenost SAD transatlantskom savezu, dramatizovao globalnu podjelu sjever-jug, sveo UN na ulogu posmatrača, i dao Velikoj Britaniji priliku, nakon Bregzita, da pokaže da i dalje ima međunarodnu ulogu.
Ujedinjeni NATO saveznici su posljednje na šta je Putin računao kad je planirao invaziju. Bolje reći gadno se preračunao, što su životima platili ruski vojnici.
Predsjednik Rusije je računao da će energetska ucjena biti dovoljno jaka da zapad, ranjiv i zavistan od ruske energije, prestane da pomaže Ukrajinu.
Kako su zapadne sankcije postajale sve jače, Putin je namjerno naoružao cijene energije, kako bi Evropu bacio na koljena. Iako su cijene usred inflacije skočile u nebo, Evropa je izdažala, ostala ujedinjena, možda nikad jača i odlučnija u odbrani svojih vrijednosti.
Činjenica da je suverena, demokratska nacija Ukrajine preživjela, nepokorena, vjerovatno je najneverovatniji ishod sukoba do sada. Malo je očekivalo da će izdržati više od nekoliko dana. A opet, malo ko je očekivao da će moćna ruska vojska djelovati tako nesposobno kao u nedjeljama posle 24. februara 2022. Protraćila je prednosti brojčane nadmoći i iznenađenja, izgubila ogromnan broj ljudi i materijala i bila primorana, ponižavajuće, da se povuče sjeverno od Kijeva. Jednostavno, nastup ukrajinskih branilaca bio je inspirativan i herojski.
Fizički opstanak Ukrajine, uprkos značajnim gubicima teritorije, prati psihološki trijumf. Za ovo velike zasluge pripadaju njenom predsjedniku, Volodimiru Zelenskom, koji je neumorno vodio kampanju za dobijanje međunarodne podrške. Nasuprot tome, moral u ruskoj vojsci i javnosti je pao jer su obećanja o brzoj pobjedi zamjenjena izgledima za dugu borbu. Njihovo razočaranje je ogorčeno zbog Putinovih grešaka i laži, prisilne mobilizacije i brutalnog gušenja antiratnih protesta.
Sa konstantnim prilivom modernog naoružanja, ukrajinska vojska je nastavila da niže uspjeh za uspjehom.
Već godinu dana suočeni sa mnogo brojnijim neprijateljem,Ukrajinci su poništili početne uspjehe Rusa u Harkovu i Hersonu, držeći liniju u žestoko osporavanom regionu Donbasa. U tom procesu Ukrajinci su nanijeli zapanjujuće gubitke ruskoj vojsci i ogolili zastarjelu taktiku, ustajalo vođstvo i krhki moral sile impresivnije na paradi nego na bojnom polju. Nasuprot tome, ukrajinske jedinice su se pokazale spretnim i prilagodljivim, koristeći tehnologiju bespilotnih letjelica, decentralizovanu komandu i pametno operativno planiranje da iskoriste sistemske slabosti svog neprijatelja. I malo ko bi se kladio da će godinu dana nakon ovog rata staro ukrajinsko vazduhoplovstvo još uvijek letjeti.
Nakon uspješno izvrešnih protivofanziva, Ukrajina godišnjicu od agresije dočekuje u teškoj situaciji u regionu Donbasa, gdje se krvave borbe za svaki metar Bakmuta, Avdivke, Vuledara. Brojnije ruske snage već pet mjeseci pokušavaju dao osvoje grad o nebitne strateške važnosti Bahmut, ali ukrajinska vojska odolijeva i čeka na novu pomoć u vidu tenkova Challenger 2, Leopard 2, Bradley oklopnih vozila, i dalekometnih projektila.
Oprobani recept ruskih snaga, koji porazom na bojnom polju mijenjaju napadima na civilnu infrastrukturu i nevine žrtve, ni godinu dana nakon početka invazije nije prestao.
Sirene za vazdušnu uzbunu oglašavaju se svakodnevno u svim regionima Ukrajine, zbog napada dronova kamikaza i krstarećih projektila odnoseći živote nevinih, djece, žena i starih. Odnose i živote hrabrih i prkosnih Ukrajinaca koji svoju slobodu vole više od života i za nju su spremni da urade sve.
Njihov prkos, ponos, istrajnost postale su inspiracija slobodnoj Evropi, koja je konačno shvatila da se njene granice brane u ukrajinskim rovovima i ukrajinskom krvlju.
Jer sloboda nažalost dolazi sa velikom cijenom, jer Ukrajinci neće ljubiti čizmu koja ih gazi, naprotiv poslaće im poruku kakvu su, uostalom, ruski agresori i plaćenici već i dobili sa Zminjeg ostrva, “Russkij vojennyj korabl, idi na chuj”!
Preporučeno
Video