Juče je Tramp predložio da Ukrajina povrati svu okupiranu teritoriju zbog snabdijevanja oružjem NATO-a, njene volje za borbu i ekonomske krhkosti Rusije.

Sve to od čovjeka koji je jednom rekao da Ukrajina treba da ustupi zemlju svom osvajaču i koji je prostirao crveni tepih za ruskog predsjednika Vladimira Putina.

CNN u svojoj analizi ukazuje da bi sve ovo bilo lako ignorisati da ne dolazi od najvažnijeg glasa – barem na Zapadu – kada je u pitanju najveći evropski rat od 1940-ih.

Šta znači zaokret od 180 stepeni u utorak uveče, čak i uz pretpostavku da bi najmoćniji čovjek na svijetu mogao da se okrene dalje i izvede punih 360 stepeni i vrati se tamo gde je bio u ponedjeljak, pri čemu mu manjka snage u mirovnom procesu koji je pokrenuo, ali nije kaznio Kremlj za njegovo ponašanje.

Prvo, glupo je poreći da je Trampov najnoviji stav na površini dobra vijest za Kijev. On prepoznaje „duh“ Ukrajinaca za borbu i podržava njihove maksimalističke stavove da povrate svu teritoriju koju je okupirala Rusija.

Podržava da ih NATO naoružava do kraja američkim oružjem. Naglašava „papirnog tigra“, koji Moskva i dalje predstavlja u vojnom smislu nakon tri i po godine pokušaja da osvoji više od 20 odsto zemlje za koju je mislila da može da je „preplavi“ za nedjelju dana.

Ali tu se uglavnom završavaju suštinske i značajne dobre vijesti.

Tramp više ne želi da se rat sada završi. On misli da bi mogao da se nastavi dok Ukrajina ne povrati ono što gotovo sigurno ne može da ima.

Može se reći da bi Kijev privatno želio da se rat sjutra pravedno i trajno završi, s obzirom na akutne probleme sa ljudstvom i spore teritorijalne gubitke sa kojima se suočava mjesecima.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prešao je sa jednog nemogućeg zahtjeva na drugi.

Više se od njega ne traži da čini neprihvatljive ustupke u pogledu teritorije za čiju je odbranu Ukrajina izgubila na hiljade ljudi.

Umjesto toga, sada ga podstiču na nemoguće ponovno osvajanje teritorije koju Ukrajina nije mogla da vrati ljeta 2023. godine, tokom dobro pripremljene kontraofanzive. Nijedna od opcija koje produžavaju poziciju Zelenskom ili snaže Ukrajinu nije lako ostvariva.

Odgovarajući na Trampove komentare, Kremlj je rekao da „čak i niskokvalifikovani stručnjak“ može da vidi da ruske trupe napreduju.

Glavna poenta Trampovog argumenta je – kao što smo čuli od njegovih evropskih saveznika – da je ruska ekonomija u opasnosti.

Da, stalni napadi na rusku rafinersku infrastrukturu izazvali su moguće nestašice gasa, a još jedan ukrajinski dron je pogodio Gaspromovu rafineriju po drugi put za nedjelju dana sinoć, 1.400 km unutar Rusije.

Bilo je izvještaja o redovima na benzinskim pumpama i širim problemima. Kao i kod svih zatvorenih društava, nemoguće je procijeniti koliko je ovo ozbiljno i moglo bi se nadvijati poput ledenog brijega u narednim mjesecima, te da izazove pravo razaranje ili da se jednostavno otopi.

Uzdanje u ekonomsku krhkost Rusije takođe se oslanja na drugačiju društvenu paradigmu od one u kojoj se Kremlj trenutno nalazi.

U svijetu pre invazije, visoka inflacija, povećanje plata, velika predstojeća kriza demobilizacije i šteta koju sankcije nanose normalnoj ekonomiji trebalo bi da opterete kreatore politike.

Ali ovo je Putinov egzistencijalni rat. Nakon što se završi, vjerovatno će izgubiti vlast ili će se suočiti sa nemogućim poslom objašnjavanja i iscjeljenja sa kojim će se čak i njegova autokratija boriti.

On mora majkama vojnika i veteranima Rusije predstaviti pobjedu toliko ubjedljivu da mogu biti utješeni u tuzi, ili Putin mora da dozvoli da sukob traje dok god je on na vlasti.

Nacija koja može da podnese oko milion žrtava može da se nosi – ili da ignoriše – ekonomske turbulencije. Moskva može da podnese bol, a kada postane previše, Kina, njen glavni finansijer, vjerovatno će pronaći način da pomogne.

Ali završetak objave američkog predsjednika na mreži Truth Social otkriva koliko i njen poduži sadržaj.

Tramp počinje, nakon devet mjeseci mirovnih napora, priznanjem ranijeg neznanja: „Nakon što je upoznao i u potpunosti razumio vojnu i ekonomsku situaciju Ukrajine/Rusije“, on vjeruje da Ukrajina može da pobijedi i da će ruska ekonomija stagnirati.

Tramp završava svoj post rekavši da NATO može da kupuje oružje od SAD i da „NATO može da radi sa njim šta hoće. Srećno svima!“

Ponovo, predsjednik ključne članice NATO-a govori o alijansi kao o stranom tijelu, a o ratu koji je obećao da će okončati kao o nečemu u čemu drugima treba sreća. To je vrtoglavih 280 riječi koje su krunisale buran dan promjene stava Sjedinjenih Država.

Zakopani u dugačkom postu bila su još dva ključna, nova stava.

Govoreći zajedno sa Zelenskim u Generalnoj skupštini UN, Tramp je rekao da zemlje NATO-a treba da obaraju ruske avione u svom vazdušnom prostoru.

Možda to nije previše radikalna ideja, ali u trenutnoj klimi ima zapaljiv otisak američke podrške za ovu odbrambenu mjeru.

Njegov državni sekretar Marko Rubio je ranije rekao: „Ne mislim da je iko govorio o obaranju ruskih aviona osim ako oni ne napadaju.“

Tramp je kasnije dodao: „Zavisi od okolnosti“ kada su ga pitali da li bi se pridružio bilo kakvim odbrambenim naporima.

Poruka je oštra i mogla bi da ubijedi Kremlj da smiri svoj ludi period prekoračenja granica, tokom kojeg su ruski dronovi ušli u Poljsku, a njihovi avioni povrijedili estonski vazdušni prostor.

Ali Bijela kuća nije potpuno jasna i konkretna. Putin će testirati ovu novu odlučnost. Vjerovatno ne sjutra, ili ponovnim otvorenim ubacivanjem aviona u vazdušni prostor NATO-a, već na drugi način koji će primorati najveći vojni savez u istoriji da analizira i raspravlja o motivacijama Moskve.

Drugo, kada su ga pitali da li Tramp i dalje vjeruje ruskom lideru – koji je sada šifra za to da li bi mogle biti uvedene dugo najavljivane sankcije protiv Moskve zbog omalovažavanja njegovog mirovnog procesa – Tramp je rekao: „Javiću vam za oko mjesec dana.“

Uprkos svemu tome, Putin i dalje ima vremena do novembra.

Trampov novi stav ipak vraća Ukrajinu na staro. Zelenski zna da mu je potrebno čudo finansiranja, ljudstva i istovremenog ruskog kolapsa da bi povratio teritoriju.

Nije jasno da li je Tramp u svom postu papagajski ponavljao najmaksimalističku verziju zahtjeva ukrajinskog predsjednika, ili je čuo ove ideje od evropskog saveznika na Generalnoj skupštini UN u Njujorku, ili je sam smislio ovaj novi pristup.

To zaista zapanjujuće dovodi ovu Bijelu kuću na liniju sa najoštrijim evropskim stavom – da Ukrajina može i da će se boriti unedogled dok Rusija ne izgubi.

To većini analitičara može djelovati nerealno. Ali je bolje nego alternativa da se pohlepnoj Moskvi prizna da Ukrajina mora da prihvati neku vrstu poraza.

Ipak, sa tom pobjedom za Evropu i Kijev – opterećenom nedostižnim ambicijama i znakovima „sreće“ – postavlja se pitanje da li ta buka i bijes nešto znače.

Tramp nije objavio ništa novo – NATO će nastaviti da kupuje ono što je već namjeravao da kupi i oslanjaće se na beznadežnu analizu da će ruska ekonomija, koja je u krizi, doći do kraha.

Tramp se upravo najviše koleba u korist Kijeva. Ali njegova politika ostaje klatno koje se ljulja između pogleda na svijet saveznika bez kojih SAD ne mogu da žive i nekoga koga on neobjašnjivo voli i kome i dalje vjeruje – Putina.

Kremlj pažljivo analizira Trampovo ponašanje i pokazao se kao dobar procjenitelj koliko daleko mogu da rastegnu njegovo strpljenje.

Vjerovatno su primijetili da je sebe postavio u sam centar narativa o tome kako će se ovaj rat za evropsku bezbjednost 21. vijeka odvijati i da uživa u ovoj ulozi. I primijetiće da je ovaj stav, kao i prethodnih osam rokova koje je postavio, nov.

I da imaju najmanje još mjesec dana da sačekaju i vide da li će se to ponovo promijeniti.