Video
Ovo je bez svake sumnje, jedan od najstrašnijih dana u novijoj istoriji Beograda.
I gotovo svi mediji bjesomučno svojim spekulacijama zlostavljaju porodice ubijene djece, ali i dječaka koji je pucao. Njegova fotografija je na naslovnicama bezmalo svih medija, a da se ne obraća pažnja kako je i to krivično djelo.
„Nema ljudskog, profesionalnog, etičkog i moralnog standarda koji mediji u regiji od jutros nisu prekršili“, odlično je primijetio novinar i aktivista Almir Panjeta.
„Izvještavanje o broju žrtava kao o rezultatu utakmice, izvještaji o poznatima koji su se našli na mjestu nesreće, otkrivanje identiteta maloljetnika… Sramotno i primjer kako ne treba. Kao da tolika tuga i smrt djece nisu dovoljni“.
Ali, krenimo redom.
Brojna pitanja
Kako je moguće da dijete od svojih 14 godina sa nekoliko šaržera metaka i pištoljem, kojim očigledno zna rukovati, ušeta u jednu školu i počne svoj krvavi pir? Da li je (samo) do djeteta, njegove porodice i lične frustracije? Da li je to dijete bilo zlostavljano? Da li je imalo nerazriješene odnose s porodicom i nastavnicima?
Sve su to teme kojima će se, nema sumnje, baviti i lokalni i regionalni mediji, i policija, i sudstvo, ali i psiholozi, socijalni psiholozi, pedagozi, neuropsihijatri…
Ali sve su to zapravo posljedice jedne strašne društvene klime, koja decenijama vlada na ovim prostorima. Jer, ne možemo da ne konstatujemo, kako je ova vrsta krvavog nasilja bila gotovo nepoznata do prije desetak godina.
A onda se sve ubrzalo.
Svijet društvenih mreža, posimularena realnost, djeca ispred monitora i ekrana mobitela, roditelji koji su neoliberalno roblje i koji rade po dva posla kako bi preživjeli i ostali u rentanim stanovima… eto, to stvara ekosistem za razvoj maloljetnih ubica.
I naravno, ne smijemo zaboraviti onaj pedagoški sistem oblikovanja stvarnosti u kome djecu vaspitavaju svi – od vršnjačkih grupa do TikTok zvijezda. Svi, osim roditelja i nastavnika. Kažem, ovaj segment je samo jedan dio priče u slagalici bezumlja, koja se na koncu pretvori u krvoproliće u osnovnoj školi u Beogradu. Ne možemo vratiti više osam dječjih života.
I svaki roditelj, koji samo krajičkom oka pročita ovu strašnu vijest od jutros, trenutno u glavi pravi morbidni slijed događaja i zaleđen pomisli: „Tako je i moje dijete moglo nastradati“.
Lična karta društva
I eto nam lične karte društva, operisanog od empatije, surovog društva koje sebičnost pojedinca diže na nivo religijske posvećenosti, eto nam anamneze i sadržaja iz koga vidimo tek da je dječak uzeo pištolj (čiji pištolj?) i ubio svoje vršnjake.
Ali… ovo su samo posljedice, nikako uzrok. Ovo je samo vrh vrha ledenog brijega.
Ili kako novinarka Al Jazeere Balkans Arduana Pribinja, čije je dijete nedavno doživjelo nasilje, napisa na svom Twitter profilu:
„OK, kada je pravo vrijeme da shvatimo kako smo postavili užasne socijalne obrasce unutar kojih sazrijevaju nove generacije? Kada je pravo vrijeme da država napravi hirurški rez između onog što je javno prihvatljivo i onog što će biti strogo sankcionirano?“
I baš tako! Zapitajmo se – kada je pravo vrijeme?
Kad je, zapravo, pravo vrijeme?
A pravo vrijeme je bilo juče. Prekjuče najvjerovatnije. Pravo vrijeme za ukidanje strašnih i nakaradnih socijalnih obrazaca, koji su postavljeni kao datost, bilo je prije 10, 20 ili 30 godina. Ili nikad i nisu smjeli postati vrijednosno bitni. A postali su.
I haj”mo sad na stvar.
Konkretno, Srbija je od ratova ’90-ih do danas gajila jednu militantnu ideologiju pojavnosti u kojoj su, prije svih, Arkan i ostali ratni zločinci bili glorifikovani kao oličenje „dobrih momaka“. Nakon toga, u drugom ešalonu su bili „žestoki beogradski momci“, što je eufemizam za kriminalce i mafijaše, da bi na koncu, štafetnu palicu preuzele opskurne TikTok i Instagram zvijezde, a sve to pod komandnom palicom svih režima srbijanskih. Ili će to biti uvijek jedan, isti režim, koji je samo mijenjao glavešine – od Miloševića, Šešelja, Koštunice do Vučića.
Balon zla se naduvavao rastao i rastao… A onda taj balon zla mora pući. I po pravilu pukne tamo gdje je najtanji, i po pravilu stradaju najneviniji od svih, a to su djeca.
Jer, zaista, zaista, ljudi, ne može Kristijan Golubović u škole, podržanfarmama,zadrugama,parovimai ostalimrealitysmećem. Ne mogu litije ispred škola, dok država dopinguje narod Putinom,Informerom,PinkomiĆirilicom. Ne može Ratko Mladić po zidovima beogradskim. Jednostavno ne može. Desi se zlo, stradaju djeca.
I mogao je sve ovo kazati bilo ko, izrevoltiran bazičnim saznanjem da osmero djece, sa nastavnicom i čuvarom nema među nama. Pravo pitanje je, kako prevenirati dalju eskalaciju i metastazu zla?
Sa jedne strane, to je poziv na odgovornost svih u pedagoškom, obrazovnom, ali i sigurnosnom sistemu države Srbije koja je, najblaže rečeno, pala na ispitu i to na najsuroviji mogući način.
Ubijena su djeca, možete li to shvatiti?
Ništa nije slučajno i nepovezano
Neko je poslao svoje dijete u školu i djeteta više nema. Zašto? Zbog svih gore pobrojanih faktora i još mnogo manjih, trivijalnih, koji su bili direktan okidač. Mogla je to biti svađa učenika i nastavnice, ali to je sad nebitno i efemerno.
Otkud djetetu pištolj, sve sa silnom municijom, ko je dijete naučio pucati, kako je dijete unijelo pištolj u školu, kako je (ne) reagovao sistem i zašto na kraju taj isti sistem promoviše nasilje i militantni mačizam kao poželjne oblike ponašanja?… e, to su prava pitanja.
Ako srbijanski vrh na čelu sa ministrima obrazovanja i policije ne podnesu ostavke i ako se ne počnu kažnjavati mediji koji ispiraju mozak djeci i cjelokupna ideološka mašinerija zla, koja je iznjedrila nasilje kao legitiman oblik ponašanja, bojim se da se ništa neće riješiti.
A ništa nije slučajno i nepovezano.
Jer Kristijan Golubović u posjeti osnovnoj školi nije slučajnost.
Jer zlostavljanje nastavnika i izmicanje stolice nastavnici nisu slučajnost.
Jer prebijanje djece u Baru nije slučajnost.
Čovječanstvo ubijeno osam puta
A djeca su blago svijeta, blago svakog čovjeka. Smrt jednog djeteta je odistinsko ubistvo čovječanstva. Čovječanstvo je danas ubijeno osam puta.
O psihološkim posljedicama o traumi preživjelih, o traumi i neprebolu roditelja ubijene djece i, uopšte, traumi društva, tek će se pričati, ako se uopšte bude pričalo.
I svi smo na koncu nekako odgovorni. Svi smo pustili kroz naše monitore zlo da ulazi i nesmetano se poput virusa kalemi na dječji mozak. Ako taj mozak ima još pri ruci pištolj, ako je isfrustriran nekom trivijalnošću, eto zla sa velikim slovom Z.
Preporučeno
Do tad, do nekih boljih vremena, svim roditeljima želim da pronađu snagu u sebi da ovo nekako prežive. Moje iskreno saučešće i njima, i Beogradu, i Srbiji.
