Kanadski premijer nije nastupio kao vođa velike sile, već kao glas država koje su zaglavljene između jačih aktera. Njegova poruka bila je jednostavna: poslušnost više ne garantuje bezbjednost, a pravila ne štite one koji u njih slijepo vjeruju. Upravo zato njegov govor dijele i hvale i političari i analitičari.

Evo govora kanadskog premijera:

„Veliko mi je zadovoljstvo – i dužnost – biti s vama u ovom prelomnom trenutku za Kanadu i svijet.

Danas ću govoriti o pukotini u svjetskom poretku, o kraju ugodne fikcije i svitanju brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika velikih sila više nije sputana.

Ipak, tvrdim da druge zemlje, posebno srednje sile poput Kanade, nijesu nemoćne. One imaju moć da izgrade novi poredak koji integriše naše vrijednosti, poput poštovanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta država.

Moć onih koji su manje moćni počinje iskrenošću.

Svakog dana shvatamo da živimo u eri rivalstva velikih sila. Da poredak zasnovan na pravilima blijedi. Da jaki rade ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju.

Ova Tukididova izreka često se predstavlja kao neizbježna – kao prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovo nameće. A suočene s tom logikom, zemlje imaju snažan poriv da se prilagode kako bi opstale. Da se povinuju. Da izbjegavaju probleme. Da se nadaju da će poslušnost kupiti bezbjednost.

Neće.

Pa koje su nam opcije?

Godine 1978. češki disident Vaclav Havel napisao je esej pod nazivom Moć nemoćnih. U njemu je postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sistem održavao?

Njegov odgovor počinje sa trgovcem povrćem. Svakog jutra taj trgovac u izlog stavlja natpis: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’ On u to ne vjeruje. Niko u to ne vjeruje. Ali ipak stavlja natpis – kako bi izbjegao nevolje, pokazao poslušnost, uklopio se. I zato što svaki trgovac u svakoj ulici radi isto, sistem opstaje.

Ne samo kroz nasilje, već kroz učešće običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni.

Havel je to nazvao ‘životom u laži’. Moć sistema ne dolazi iz njegove istine, već iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit. A njegova krhkost potiče iz istog izvora: kada čak i jedna osoba prestane da učestvuje – kada trgovac povrćem ukloni natpis – iluzija počinje da puca.

Vrijeme je da kompanije i države skinu svoje natpise. Decenijama su zemlje poput Kanade napredovale unutar onoga što smo nazivali međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegova načela i koristili njegovu predvidljivost. Pod njegovom zaštitom mogli smo voditi vanjsku politiku zasnovanu na vrijednostima.

Znali smo da je priča o međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima djelimično lažna. Da će se najjači izuzimati kada im to odgovara. Da se trgovinska pravila primjenjuju asimetrično. I da se međunarodno pravo sprovodi s različitom strogošću, zavisno od identiteta optuženog ili žrtve.

Ta fikcija bila je korisna, a naročito je američka hegemonija pomagala u obezbjeđivanju javnih dobara: otvorenih pomorskih puteva, stabilnog finansijskog sistema, kolektivne bezbjednosti i podrške okvirima za rješavanje sporova.

Zato smo stavili natpis u izlog. Učestvovali u ritualima. I uglavnom izbjegavali da ukažemo na jaz između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcioniše. Reći ću otvoreno: nalazimo se usred procjepa, a ne prelaza.

Foto: REUTERS/Denis Balibouse

Tokom posljednje dvije decenije niz kriza – finansijskih, zdravstvenih, energetskih i geopolitičkih – razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije.

U novije vrijeme velike sile počele su da koriste ekonomsku integraciju kao oružje. Carine kao polugu. Finansijsku infrastrukturu kao sredstvo prinude. Lance snabdijevanja kao ranjivosti koje se mogu iskoristiti. Ne možete ‘živjeti u laži’ uzajamne koristi kada integracija postaje izvor vaše podređenosti.

Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale – STO, UN, COP, arhitektura kolektivnog rješavanja problema – ozbiljno su oslabljene.

Kao rezultat toga, mnoge zemlje izvlače isti zaključak: moraju razviti veću stratešku autonomiju – u energiji, hrani, kritičnim mineralima, finansijama i lancima snabdijevanja. Taj poriv je razumljiv. Zemlja koja ne može sama sebe da prehrani, snabdije energijom ili odbrani ima malo izbora. Kada vas pravila više ne štite, morate štititi sami sebe. Ali budimo realni – svijet tvrđava biće siromašniji, krhkiji i manje održiv.

Postoji još jedna istina: ako se velike sile odreknu čak i privida pravila i vrijednosti u korist nesputanog ostvarivanja svoje moći i interesa, koristi transakcionizma postaju sve teže održive. Hegemoni ne mogu beskonačno unovčavati svoje odnose. Saveznici će se diverzifikovati kako bi se zaštitili od neizvjesnosti, kupovati osiguranje i širiti opcije. Time se ponovo gradi suverenitet – nekada zasnovan na pravilima, a sve više ukorijenjen u sposobnosti da se izdrži pritisak.

Ovo klasično upravljanje rizicima ima cijenu. No, trošak strateške autonomije, suvereniteta, može se i dijeliti. Zajednička ulaganja u otpornost jeftinija su od toga da svako gradi vlastitu tvrđavu. Zajednički standardi smanjuju fragmentaciju. Komplementarnosti stvaraju dobit za sve.

Pitanje za srednje sile, poput Kanade, nije treba li se prilagoditi ovoj novoj stvarnosti. Moramo. Pitanje je hoćemo li se prilagoditi tako da jednostavno gradimo više zidove — ili možemo učiniti nešto ambicioznije.

Kanada je bila među prvima koje su čule poziv na buđenje, što nas je navelo da temeljno promijenimo svoj strateški položaj. Kanađani znaju da naša stara, ugodna pretpostavka da nam geografija i članstvo u savezima automatski garantuju prosperitet i bezbjednost više ne važi.

Naš novi pristup počiva na onome što je Aleksander Stub nazvao „realizmom utemeljenim na vrijednostima“ — ili, drugim riječima, težimo biti načelni i pragmatični. Načelni u posvećenosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti, zabrani upotrebe sile osim kada je u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija, poštovanju ljudskih prava. Pragmatični u priznavanju da je napredak često postupan, da se interesi razilaze i da svi partneri ne dijele naše vrijednosti.

Angažujemo se široko i strateški, otvorenih očiju. Aktivno se suočavamo sa svijetom kakav jeste, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli da bude. Kanada prilagođava svoje odnose tako da njihova dubina odražava naše vrijednosti. Dajemo prednost širokom angažmanu kako bismo maksimizovali svoj uticaj, s obzirom na fluidnost svijeta, rizike koje to nosi i uloge za ono što slijedi. Više se ne oslanjamo samo na snagu svojih vrijednosti, već i na vrijednost sopstvene snage.

Tu snagu gradimo kod kuće. Otkako je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja, uklonili smo sve savezne prepreke međuprovincijskoj trgovini i ubrzavamo ulaganja vrijedna bilion dolara u energiju, vještačku inteligenciju, kritične minerale, nove trgovinske koridore i šire. Udvostručujemo odbrambenu potrošnju do 2030. godine, i to na način koji jača naše domaće industrije.

U inostranstvu se brzo diverzifikujemo. Dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s Evropskom unijom, uključujući pristupanje SAFE-u, evropskim aranžmanima za odbrambenu nabavku. U posljednjih šest mjeseci potpisali smo još dvanaest trgovinskih i bezbjednosnih sporazuma na četiri kontinenta. U proteklih nekoliko dana zaključili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima i Merkosurom.