Video
Maksim Trudoljabov, ruski pisac i novinar u članku na ruskom portalu Meduza izražava uvjerenje da je produžavanje rata za Putina način da zaštiti sopstvenu moć bar unutar zemlje.
Već naviknut da se uzdržava od odgovornosti, Putin ponavlja iznova i iznova: Rusija nije započela ovaj rat, već samo pokušava da ga okonča, podsjeća Trudoljabov .
On ovu frazu smatra uspješnom, mada bi zaista bilo prikladno da se čuje iz usta Volodimira Zelenskog. I zaista on ju je izgovorio u inauguracionom govoru u maju 2019: „Nismo započeli ovaj rat, ali moramo da ga okončamo“.
Izgovorena od strane Putina, ova fraza zvuči lažno ne samo zato što je on taj koji je započeo rat, već i zato što ne može da ga završi zbog specifičnosti političkog sistema koji je izgradio.
Pored toga, Putin je spriječen da okonča rat jer je njegova vojska loše organizovana, nesposobna za brze i tačne akcije, nespremna da se zaustavi na zločinima nad civilnim stanovništvom Ukrajine, ukazuje Trudoljabov.
Ukoliko ne ostvari pobjedu u ovom ratu i bez mogućnosti da nesputano diktira uslove mira, vladar koji ga je pokrenuo garantovano će se suočiti sa najtežim optužbama, a vjerovatno i prijetnjama po život.
„Negdje u pozadini međunarodne politike uvijek postoji rat – baš kao što se nazire revolucija u pozadini unutrašnje politike“, napisao je britanski politikolog i diplomata Edvard Kar (1892–1982).
Hejn Gumans, profesor Univerziteta u Ročesteru, koji proučava okolnosti početka i kraja ratova, dodaje: „Rat ugrožava međunarodnu politiku upravo zato što je jednom od vladara u njegovoj unutrašnjoj političkoj situaciji prijećeno revolucijom“.
Strahujući da bi mogli da budu žrtve državnog udara ili pobune naroda, diktatori često stiču uvjerenje da će im rat donijeti korist, tvrdi Gumans.
Sposobnost da izaberu vrijeme, mjesto i prirodu sukoba daje takvim liderima osjećaj sopstvene prednosti, a sa njim i nadu da će konsolidovati svoju moć kod kuće i neutralisati opasne domaće rivale.
Čak i u slučaju poraza, dobro utvrđen sistem prenosa vlasti omogućava demokratski izabranom lideru da živi ostatak života u relativnom miru, na primjer, pišući memoare.
Postoje čak i primjeri reizbora za novi mandat poslije vojnog poraza primjer je aktuelni premijer Jermenije Nikol Pašinjan poslije rata u Nagorno- Karabahu 2020.
I obrnuto: čak ni pobjednički rat ne garantuje pobjedu demokratski izabranog lidera na izborima.
Takav slučaj je priča o porazu britanskog premijera Vinstona Čerčila na izborima odmah poslije Drugog svjetskog rata.
Manje poznat primjer je Bulent Edževit, turski premijer sedamdesetih godina, koji je izgubio vlast poslije uspješne turske invazije na Kipar.
Ne znači, takođe, da su demokratski izabrani lideri bolji od diktatora u tome što se ne miješaju u ratove.
Međutim, u autoritarnoj zemlji rizik je mnogo veći da će vlasti iskoristiti rat za unutrašnju represiju, pa čak i za potpunu degeneraciju sopstvenog režima.
I što je najvažnije, postoji veliki rizik da neće htjeti da odustanu od rata.
Jer za diktatore ratovi često postaju pitanje života i smrti, dok za demokratske lidere nisu.
U nedavnom govoru pred Federalnim parlementom Putin je predstavio ubilački rat kao novu normu života zemlje.
Kao i obično izbjegava da stvari nazove pravim imenom.
On ne proglašava vanredno stanje, ne pominje mobilizaciju ljudi i resursa, niti izuzetnu prirodu svoje moći.
On rat predstavlja kao vječnu „tešku situaciju“ koja se nekako „razvila“. „Nismo započeli ovaj rat“, ponavlja.
Međutim, postoji korist od takve „situacije“.
Na slici koju Putin slika za javnost, rat je veza koja povezuje državu i društvo.
Rat je predstavljen kao način da se dobije pristojan posao i poboljša socijalni status. Sam rat je konstantan, dobar „posao“.
Generalno gledano, Putinovi glavni saveznici sada nisu vojska i siloviki, čije su metode u ovom ratu pokazale nedosljednost, već civilni zvaničnici-tehnokrate.
Uz njihovu pomoć Putin sada pokušava da ne izgubi rat, koristeći socijalne i ekonomske mehanizme.
U principu, pošto su izgubili rat, diktatori takođe mogu da očuvaju slobodu i život – ali samo oslanjajući se na unutrašnje nasilje.
Sadam Husein je, poslije poraza u Zalivskom ratu, jednostavno ubio svoje glavne protivnike i zbog toga zadržao vlast više od decenije.
Međutim, lideri koji nisu sigurni u pouzdanost svog represivnog aparata mogu da produže ratove upravo zato što im dugotrajni rat, čak i bez pobjeda, omogućava da prežive, a poraz će biti presuda.
Rukama tehnokrata iz ekonomskog bloka vlasti, Putin stvara „popularnu“ državu izgrađenu oko rata, lišava društva bilo kojih drugih stubova i vezuje ih za sebe.
Prvi korak ka tome je neosjetljivost na žrtve, nevidljivost rata; drugi je stvaranje značajnog sloja onih koji imaju koristi od rata.
Koliko daleko možete da idete u ovom slučaju zavisi samo od vremena koje je istorija dodijelila Putinu.
Preporučeno
Ruski predsjednik se sada ponaša kao osoba koja zna da će se u slučaju poraza suočiti sa stvarnom prijetnjom po svoju slobodu i život.
