Kako Miranović objašnjava za portal Standard, mi stvaramo tehnologiju, ali, istovremeno, tehnologija stvara nas.

,,TEHNOLOGIJA OBLIKUJE NAŠU SVAKODNEVICU”

,,Tehnologija oblikuje našu svakodnevicu, poslovanje, učenje, društvene norme, međuljudske odnose, način na koji vidimo svijet i svoje mjesto u njemu. Važno je imati na umu da tehnologija nije sinonim isključivo za digitalno. Tehnologiju, zapravo, možemo razumjeti kao primjenu (naučnog) znanja u svrhu unapređenja praktičnih aspekata ljudskog života”, kazala je ona.

Kao takva, kako je dodala konsultantkinja za digitalnu transformaciju, tehnologija obuhvata mnoštvo alata koji djeluju kao medijatori našeg odnosa prema svijetu.

,,Sva naša čula su, direktno ili indirektno, podržana tehnologijom. Na primjer, kada kažem da tehnologija mijenja način na koji vidimo svijet, mogu se pozvati na naočare za vid, koje korekcijom dioptrije mijenjaju našu percepciju svijeta, ali i na ‘pametne’ naočare za virtuelnu ili proširenu realnost, koje taj svijet šire i rekonstruišu”, opisuje ona.

I jedne i druge naočare su tehnologija, i, kako je pojasnila, obje nam pomažu da svijet vidimo drugačije: jasnije, šire ili potpuno izmijenjeno.

,,DIGITALNE TEHNOLOGIJE SU PRODUŽETAK LJUDSKE RUKE I UMA”

,,Digitalne tehnologije su produžetak ljudske ruke i uma, manuelnog i kognitivnog rada. Svaki aspekt našeg života danas je, svjesno ili ne, protkan digitalnim sistemima – tu je nezaobilazan telefon koji provjeravamo čim otvorimo oči: on nas budi, uspavljuje, informiše, zabavlja. Pametni satovi i druge nosive tehnologije prate naš san, korake i otkucaje srca, dok algoritmi društvenih mreža odlučuju koje vijesti ćemo vidjeti, a koje će ostati izvan našeg vidokruga”, navela je Miranović.

U toj stalnoj povezanosti, kako pojašnjava, digitalne tehnologije postaju infrastruktura svakodnevice, stvarajući okvir unutar kojeg živimo, radimo i donosimo odluke.

,,TEHNOLOŠKE KOMPANIJE SE VEĆ DECENIJAMA BAVE SISTEMATSKIM MIJENJANJEM NAŠIH NAVIKA”

Kako je kazala naša sagovornica, ne možemo govoriti o tome da li vještačka inteligencija danas mijenja naše navike, a da ne priznamo da se tehnološke kompanije time sistematski bave već decenijama, još od komercijalizacije interneta.

,,Korisničke navike se oblikuju kroz neuromarketinške mehanizme i tehnike modifikacije ponašanja koje, manipulacijom pažnje, emocija i impulsa, usmjeravaju korisnike ka određenim odlukama i izborima u službi komercijalnih ciljeva. Posebno mjesto u tom kontekstu zauzimaju dark patterns i nudging, prakse koje se nerijetko koriste upravo radi podsticanja potrošnje, a često i na štetu autonomije korisnika”, istakla je ona.

Miranović je naglasila da na individualnom nivou – onom koji se tiče naše slobode izbora unutar globalne digitalne arhitekture – jeste da je AI izuzetan amplifikator prirodnih tendencija.

,,Može podržati obrasce prisutne u našem radu, razmišljanju i izražavanju, kako kroz velike jezičke modele, tako i kroz algoritme za preporuke koji, učeći iz naših preferencija i interakcija, biraju sadržaj kojem smo izloženi na društvenim mrežama, e-trgovinama i streaming platformama”, smatra konsultantkinja za digitalnu transformaciju. 

,,NIJEDNA GENERACIJA NIJE IMALA OVAKO MOĆAN ALAT”

Ali, kako je dodala, kada kaže da je AI ,,amplifikator prirodnih tendencija” misli:

,,Ako nam je cilj sticanje novih znanja i vještina, informisana i odgovorna upotreba AI alata može taj proces učiniti lakšim, bržim i pristupačnijim nego ikada ranije. Ako nam je, pak, cilj da AI koristimo za simulaciju ekspertize ili za proizvodnju sadržaja zasnovanog na tuđem radu, i to je danas jednostavnije nego ikada”.

Upravo zato, kako naglašava, insistira na našoj autonomiji, ali i odgovornosti: izbor je na nama.

,,Nijedna prethodna generacija nije imala ovako moćan alat pred sobom. Ako AI mijenja naše navike, nadam se da ćemo, kako na individualnom, tako i na kolektivnom nivou, imati kapaciteta i volje da navike mijenjamo nabolje”, istakla je Miranović.

RIZICI OD AI-JA

Kako je naglasila naša sagovornica, rizik od AI-ja na koji bi skrenula pažnju je loše informisana, nestrateška primjena vještačke inteligencije.

,,Kompanije koje ozbiljno pristupaju digitalnoj transformaciji, one koje teže dugoročnim benefitima i održivim praksama, sve više ulažu u edukaciju i obuku zaposlenih za rad sa vještačkom inteligencijom i savremenim digitalnim alatima. U tom kontekstu, tehnologija se prvenstveno koristi za povećanje produktivnosti, kvaliteta rada i efikasnosti procesa, a ne kao puka zamjena za ljudsku radnu snagu. Organizacije koje ulažu u razvoj svojih zaposlenih i sistematski ih osposobljavaju za rad u digitalnoj i AI eri bilježe izuzetne rezultate”, navodi Miranović.

Konsultantkinja za digitalnu transformaciju ističe da ključni faktor uspjeha leži u otvorenosti zaposlenih prema promjenama, naročito onih sa dugogodišnjim radnim iskustvom, jer su, kako je navela, upravo oni, zahvaljujući višedecenijskom znanju i razumijevanju šireg profesionalnog konteksta, u poziciji da iz vještačke inteligencije izvuku njen puni potencijal. 

,,VEĆINOM SE AUTOMATIZUJU POJEDINI ZADACI, A NE ČITAVE PROFESIJE”

,,Takođe, kada govorimo o ovoj temi, važno je naglasiti da se u najvećem broju slučajeva automatizuju pojedini zadaci, a ne čitave profesije. Rutinski i ponavljajući kognitivni zadaci (za razliku od nerutinskih manuelnih i kognitivnih zadataka) su podložniji automatizaciji, ali ljudska uloga ostaje ključna u donošenju odluka, komunikaciji, kreativnom rješavanju problema, kontekstualnom razumijevanju, radu sa ljudima, kao i djelovanju u nepredvidivim i dinamičnim okruženjima. Vrijednost ljudskog rada leži u onome što je teško automatizovati”, objasnila je Miranović.

Ona je kazala da je dobar primjer toga masovna produkcija sintetičkog sadržaja na društvenim mrežama (od deepfake do AI slop sadržaja) koji već sada jasno ukazuje na rastući značaj kvalitetnog, autentičnog rada.

,,U tom smislu, AI ne umanjuje vrijednost ljudskog doprinosa, već je često čini vidljivijom. Suština je, dakle, u kombinaciji najboljeg od oba svijeta, ljudskog i vještačkog. Kada se uvodi bez strategije, etike i razumijevanja konteksta, AI može ugroziti kvalitet rada i narušiti povjerenje i reputaciju”, objasnila je konsultantkinja za digitalnu transformaciju.

Međutim, kada se, kako je naglasila, primjenjuje odgovorno, postaje snažan alat koji unapređuje rad, a ne zamjenjuje čovjeka.

,,Kao što sam rekla i ranije, izbor je na nama”, istakla je ona.

,,ILUZIJA JE DA SU DJECA BEZBJEDNA AKO SU KOD KUĆE”

Kada je riječ o bezbjednosti i zloupotrebama na internetu, stručnjakinja navodi da smo kao korisnici interneta, sklopili svojevrsni faustovski ugovor.

,,Prihvatili smo mit o ‘besplatnom’ internetu i digitalnim uslugama, a zauzvrat prepustili ogromne količine ličnih podataka tehnološkim kompanijama. Privatnost je postala cijena izobilja informacija, brzine, dostupnosti i stalne povezanosti – ne povezanosti koja ima moralnu ili društvenu težinu, već one koja prije svega ima tržišnu i komercijalnu vrijednost. To ne znači da smo unaprijed osuđeni na zloupotrebe, ali znači da moramo biti svjesni strukture sistema u kojem učestvujemo”, objasnila je Miranović.

Kako je istakla, posebno je važno razbiti jednu iluziju, naročito prisutnu među roditeljima: da su djeca bezbjedna ako su kod kuće.

,,Dijete u svojoj sobi, sa pametnim telefonom u ruci, može biti izloženo cijelom spektru najboljih i najgorih aspekata ljudskog ponašanja – od edukativnih sadržaja i kreativnih zajednica, do govora mržnje, nasilja, manipulacije, dezinformacija i digitalnog nasilja. Fizička sigurnost više ne garantuje digitalnu sigurnost. Ali, zaštita na internetu ne može biti isključivo restriktivna”, kazala je ona.

Kako je dodala, težimo zabranama, nadzoru i kontroli, demonizujemo telefon i internet, i time se samo dodatno udaljavamo od djece.

,,Vjerujem u razvojan i edukativan pristup”, navela je ona.

Bezbjedni smo onoliko koliko razumijemo rizike i znamo kako da se postavimo prema njima

NIVOI BEZBJEDNOSTI

To, kako opisuje, podrazumijeva nekoliko ključnih nivoa.

,,Prvi će za mene uvijek biti digitalna pismenost: razumijevanje toga kako platforme funkcionišu, zašto su ‘besplatne’, kako algoritmi biraju sadržaje koje vidimo, kakav digitalni trag ostavljamo iza sebe, itd. Digitalna pismenost uključuje i razvoj kritičkog mišljenja, sposobnost da procijenimo kredibilitet informacija, prepoznamo manipulaciju, lažne vijesti i potencijalno opasne online interakcije. Ovo je jednako važno za djecu, mlade i odrasle, i upravo zato bi digitalna pismenost morala postati dio redovnog školskog programa”, akcentovala je Miranović.

Kako je upozorila, iako u našem obrazovnom sistemu postoji izborni predmet medijska pismenost, on u ovom obliku nije dovoljan.

,,Razloga je više: (a) mediji – naročito novi mediji – su toliko važni za savremeni život da pismenost u ovom domenu ne smije biti izborna; (b) digitalna pismenost je sveobuhvatna, pruža potpunije odgovare na stvarne potrebe mladih ljudi i bolje ih priprema za tržište rada; (c) najgore što se može desiti ovakvom predmetu jeste da postane statičan. Digitalna pismenost mora biti živa, dinamična i stalno ažurirana, sa kurikulumom koji se kontinuirano obnavlja kako bi pratio brzinu tehnoloških promjena, umjesto da iz godine u godinu ponavlja iste sadržaje”, pojasnila je stručnjakinja.

Drugi nivo je, kako je navela, tehnička zaštita.

,,Snažne i jedinstvene lozinke, multifaktorska autentifikacija, pažljivo upravljanje postavkama privatnosti, oprez pri dijeljenju ličnih informacija i korišćenju aplikacija. Bez želje da dajem normativni sud o roditeljskim izborima, za mene ovo takođe znači i ozbiljno razmišljanje o tome da li, i u kojoj mjeri, dijelimo identitet i život svoje djece na društvenim mrežama”, istakla je konsultantkinja za digitalnu transformaciju.

Treći, kako priznaje, često zanemaren, ali ključan nivo je sistemska odgovornost.

,,Ne možemo se oslanjati na moralni kompas tehnoloških giganata, niti svu odgovornost prebaciti na korisnike. Potrebni su jasni i dosljedni zakonski okviri u kojima će transparentna obrada podataka, odgovoran dizajn i zaštita korisnika biti standard”, akcentovala je Miranović.

Na kraju, ono čemu treba da težimo je, kako je navela, stvaranje otpornog digitalnog društva u kojem građani razumiju digitalni prostor u kojem žive, znaju njegove granice i svjesno biraju (i imaju slobodu da biraju) kako u njemu učestvuju. Internet je ogledalo društva.

,,Ako želimo bezbjedniji online prostor, moramo ga graditi istovremeno kroz tehnologiju, obrazovanje i vrijednosti koje njegujemo offline”, istakla je stručnjakinja.

,,NEOPHODNA BOLJA REGULATIVA”

Kako je rezimirala Miranović, ako je suditi po svemu rečenom do sada, njen odgovor na pitanje o regulativi je prilično jasan: da, treba nam više regulative.

,,Znam da regulativa nije sinonim za slobodu, inovaciju i kreativni haos – onaj Zuckerbergov move fast and break things princip – koje često vezujemo za digitalno doba. Ali realnost je takva da smo odavno izašli iz faze interneta u kojoj smo mogli da se oslonimo na utopijsku ideju samoregulacije. Politika, a prije svega demokratija, kultura, procesi sticanja znanja, kao i načini na koje definišemo realnost i ono što smatramo činjenicama, danas su neraskidivo povezani sa internetom”, opisala je ona.

Stručnjakinja je istakla da sve teže razlikujemo autentičan od sintetičkog sadržaja.

,,Nedavni napredak u generativnim alatima, kao što je Nano Banana Pro, ozbiljno su poljuljali i posljednje iluzije da znamo da prepoznamo razliku između te dvije grupe. Istovremeno, naši podaci se sistematski prikupljaju, preprodaju i zloupotrebljavaju; sopstveni lik, glas i identitet stavljamo na prodaju; i intelektualna svojina se guta i rekombinuje. Ovo nam govori da tehnološki napredak bez jasnih granica i smjernica ne vodi nužno ka emancipaciji – često vodi ka koncentraciji moći, eroziji prava i gubitku povjerenja”, kazala je ona.

,,POTREBNA JASNA PRAVILA IGRE”

Regulativa zato nije tu da zaustavi inovaciju, već, kako je pojasnila, da nas vrati na pravi put, i da nas usmjeri: da jasno kaže šta je dozvoljeno, šta nije, i ko snosi odgovornost kada se te granice pređu.

,,Namjerno kažem da nas regulativa može vratiti na pravi put, jer je internet tako i počeo. Rani ideal interneta bio je prostor autonomije, decentralizacije i zajedničkog dobra. Ovi ideali su bili eksplicitno utkani u internet 1990-ih, a John Perry Barlow ih je jasno iznio u Deklaraciji o nezavisnosti sajber svijeta (1996). Danas, paradoksalno, upravo kroz pametnu i vrijednosno utemeljenu regulativu imamo šansu da se tim idealima ponovo približimo i zaštitimo u potpuno drugačijem tehnološkom kontekstu”, rekla je stručnjakinja.

Kako je istakla, ako želimo internet koji je prostor povjerenja, kreativnosti i stvarne društvene koristi, onda su nam potrebna jasna pravila igre. 

,,DIGITALNI DETOKS, MINIMALIZAM I OFFLINE STATUS”

Našu sagovornicu smo upitali i o prekomjernoj upotrebi tehnologije, zasićenja i tzv. digitalnom detoksu, naročito sada, u periodu praznika.

,,Tehnološki poredak u kojem živimo dizajniran je da bude adiktivan. Beskonačno skrolovanje, notifikacije koje konstantno prekidaju pažnju i fokus, kao i stalni osjećaj da nešto propuštamo, nisu nuspojave, već ključne funkcije digitalne ekonomije pažnje. Vjerovatno niko nije svjesniji tereta konstantnog online statusa, i zasićenja koje ga prati, od generacije Z”, kazala je Miranović.

Stručnjakinja je rekla da nam je jasno kako stvari funkcionišu, ali to ne znači da je lako odvojiti se od mobilnog telefona, malih, velikih i srednjih ekrana, pred kojima provodimo dobar dio dana.

,,Zanimljivo je, međutim, da se upravo kao reakcija na to javlja nova pojava: digitalni minimalizam i offline status kao svojevrsni simbol statusa i privilegije. Ko danas zapravo može sebi da priušti da bude offline? Da ne mora odmah da odgovori na e-mail, da ne dokumentuje svaki trenutak i dijeli ga na mrežama?”, istakla je ona.

Konsultantkinja za digitalnu transformaciju je kazala da trendovi poput photo dump objava na Instagramu ili masovne upotrebe close friends opcije jasno pokazuju želju za intimnijim, autentičnijim digitalnim iskustvima i povratak onom ‘bezbrižnijem’ internetu uz koji smo odrasli.

,,Ne zato što je taj internet zaista bio bezbrižan, već zato što smo ga mi doživljavali iskrenije i mnogo manje ozbiljno. Sličan impuls vidimo i u povratku analogne fotografije, kao i u rastu prodaje gramofona i ploča: sporiji, opipljiviji formati postaju odgovor na sveopšte digitalno prezasićenje”, objasnila je Miranović.

POSLJEDICE

Stalna stimulacija, kako navodi naša sagovornica, utiče na naš dopaminski sistem, navikavajući nas na brze nagrade i kratke intervale pažnje.

,,Posljedica nije samo umor, već i smanjena sposobnost da budemo prisutni i da se posvetimo sebi i drugima. Da bismo to spriječili, moramo očuvati kognitivne funkcije pažnje, refleksije (svjesnog preispitivanja iskustava, znanja i postupaka), konstruisanja smisla (procesa kojim nečemu dajemo lični i društveni značaj), kontemplacije”, naglasila je ona.

Miranović napominje da nam je za sve to potrebno malo mira i tišine, do kojih ne možemo doći ako na prvi znak dosade posegnemo za telefonom.

TEHNOLOGIJA TOKOM PRAZNIKA

Praznici su tu, kako je navela Miranović, da nas okupe, ali i da nas odmore.

,,Tehnologija nam u tome može mnogo pomoći: između ostalog, biti u kontaktu sa porodicom i prijateljima koji su daleko je luksuz koji nisu imale prethodne generacije. Ali, problem nastaje onda kada to činimo nauštrb vremena koje provodimo sa ljudima koji su u našoj okolini. Ako vjerujete u moć razgovora, empatije i prijateljstva, toplo preporučujem knjigu Reclaiming Conversation: The Power of Talk in a Digital Age, autorke Sherry Turkle, koja može biti dobro društvo u prazničnom periodu”, istakla je stručnjakinja.

A, kako savjetuje konsultantkinja za digitalnu transformaciju, ako ste stigli do kraja teksta, možda je ovo dobar trenutak da sebe počastite malim digitalnim detoksom.

,,Dajte sebi vremena, internet će biti tu kada se vratite”, poručila je Miranović.

I.K.