Video
Istraživanje je 23. oktobra objavljeno u časopisu JAMA Network Open, a vodio ga je Rayane Haddadj s Odsjeka za javno zdravlje i njegu Norveškog univerziteta nauke i tehnologije (NTNU) u Trondheimu, uz saradnike iz Francuske, Velike Britanije, Australije i Holandije.
Naučnici su koristili podatke britanske studije Whitehall II, koja od sredine 1980-ih prati državne službenike. Ispitanici su u vrijeme mjerenja, 2012. i 2013. godine, u prosjeku imali 69 godina, a tri četvrtine njih bili su muškarci.
Brzina hoda mjerena je na dva načina. Na kliničkom pregledu ispitanici su tri puta prešli stazu od 2,44 metra svojim uobičajenim tempom, kao da idu ulicom do prodavnice. Uz to su devet dana na zglobu nosili akcelerometar, uređaj za mjerenje kretanja, iz kojeg su istraživači izračunali koliko koraka u minuti prave dok hodaju u svakodnevnom životu.
Prosječna brzina na testu bila je 1,2 metra u sekundi. U svakodnevnom hodanju ispitanici su uobičajeno pravili oko 75 koraka u minuti, a u najbržim dionicama oko 112.
Tokom praćenja, koje je u prosjeku trajalo gotovo 12 godina, umrlo je 739 ispitanika, odnosno nešto više od 18 posto.
Važan je i tempo, ne samo broj koraka
Nakon što su uzeli u obzir godine, spol, obrazovanje, pušenje, alkohol, ishranu, tjelesnu težinu, visok pritisak, holesterol i hronične bolesti, istraživači su utvrdili da je brži hod povezan s manjim rizikom od smrti iz bilo kojeg uzroka.
Svako povećanje brzine na testu za 0,1 metar u sekundi bilo je povezano s oko 10 posto manjim rizikom. Kod hodanja u svakodnevnom životu, deset koraka u minuti više bilo je povezano sa 17 do 19 posto manjim rizikom.
Povezanost s brzinom koraka ostala je i kad je uzet u obzir ukupan broj koraka dnevno. Razlike između muškaraca i žena nije bilo.
Rezultati se poklapaju s ranijom zbirnom analizom devet studija, prema kojoj je svakih 0,1 metar u sekundi bržeg hoda bilo povezano s 12 posto manjim rizikom od smrti.
Glavno pitanje studije bilo je da li kratki test i mjerenje u svakodnevnom životu jednako dobro pokazuju rizik. Obje metode imale su sličnu sposobnost predviđanja, iako su međusobno slabo povezane. Drugim riječima, neko ko brzo hoda na testu ne mora jednako brzo hodati i kod kuće.
Autori zaključuju da se obje metode mogu koristiti u velikim istraživanjima zdravlja stanovništva. Kao prednost testa navode da je kratak i jeftin, a uređaja na zglobu da bilježi kretanje kroz više dana. Dodaju da bi sve rašireniji pametni satovi i narukvice mogli omogućiti da se ovakvi podaci koriste i u ljekarskoj praksi.
Istraživanje je opservacijsko, pa pokazuje povezanost, a ne dokazuje da brži hod sam po sebi produžava život.
Preporučeno
Autori navode i ograničenja: uzorak je bio zdraviji i mlađi od ukupne grupe ispitanika tog kruga istraživanja, većinom su to bili muškarci, a rezultati nisu provjereni na drugoj grupi ljudi.
