Video
Švedski primorski grad Sundsval dobio je prošle godine preduzeće Renewcell, prvu komercijalnu fabriku za reciklažu tekstila u tekstil.
Ogromno skladište otvoreno je na samoj obali, sa lakim pristupom za brodove koji isporučuju bale od 400 kilograma isjeckanog pamuka i teksasa iz sortirnica tekstilnog otpada u Njemačkoj, Švajcarskoj i Švedskoj.
Unutar skladišta, velike pravougaone bale su naslagane u kolosalne piramide od tkanine. Visoke gomile teže i više od 500 tona. Svakog mjeseca ovo postrojenje može primiti i 10 puta veću količinu tekstila od toga i pretvoriti je u materijal koji se zove cirkuloza.
Cirkuloza izgleda i pod prstima se osjeća kao grublji papir, ali se može koristiti za pravljenje viskoznog rajona (obično napravljenog od drvene pulpe) i zatim nove odjeće.
„Umjesto da šaljemo (tekstilni otpad) na deponiju ili spaljivanje, želimo da ga prikupimo“, kaže Patrik Lundstrom, izvršni direktor „Rinjusela“ dodajući da se vide kao kariku koja nedostaje u modnoj industriji.
Kolonijalizam otpada – veliki proizvođači otpad šalju u siromašne zemlje
Pitanje šta učiniti sa hrpama, brdima, planinama tekstilnog otpada koji proizvodi modna industrija sve je aktuelnije.
Slike korišćene odjeće razbacane po plažama Gane i dinama pustinje Atakama u Čileu naglašavaju gorku istinu kolonijalizma otpada – praksu velikih proizvođača otpada (poput Velike Britanije) koji svoj otpad šalju u siromašnije zemlje bez efikasnog upravljanja otpadom – i otkrivaju kako je prekomjerna proizvodnja učinila brda majica, haljina i farmerki bezvrijednim za dobrotvorne organizacije i preprodavce.
Međutim, 60.000 tona tekstilnog otpada koje će kompanija moći da preradi do sljedeće godine je samo kap u moru.
EU i Švajcarska su 2020. godine proizvele sedam miliona tona otpada od odjeće. Očekuje se da će do 2030. ovaj broj biti veći od 8,5 miliona tona.
Oko 70 odsto toga se baca sa običnim kućnim otpadom i ide direktno na deponiju ili u spalionice, pokazuju podaci konsultantske kuće „Mekinzi“. Oko 30 odsto se prikuplja u okviru različitih programa poklanjanja i donacija.
Odjeću boljeg kvaliteta uzimaju i preprodaju starinarnice ili dobrotvorne prodavnice u Evropi; ostak se izvozi u Afriku i Aziju da bi bio prodat u secondhand radnjama.
Takođe, izvještaj koji je u februaru objavila održiva modna fondacija „Čejndžing markets“ (Changing Markets) sugeriše da je čak polovina otpadnih materijala koji se šalju na globalni jug tako lošeg kvaliteta da se na kraju bacaju u rijeke ili prodaju da bi se spalili i tako upotrebili kao (veoma otrovno) gorivo. Količina pretvorena u novu odjeću procjenjuje se na postotak između 0,1 i 1.
Kompanije osim Renewcell-a imaju tehnologiju hemijskog recikliranja, koja stvara vlakna tzv. djevičanskog kvaliteta koja se teoretski mogu reciklirati, ali napredak ka postizanju komercijalnih razmjera je izuzetno spor.
Istraživački institut za tekstil i odeću iz Hongkonga (HKRITA), na primer, otvorio je fabriku u Indoneziji 2021. godine, ali reciklira manje od 1.000 tona godišnje.
„Bez (više) sistema za reciklažu koji rade na znatno većem nivou, nećemo moći da uhvatimo korak sa industrijskim otpadom i otpadom koji se stvara nakon upotrebe“, kaže izvršni direktor HKRITA Edvin Keh.
Šta kaže zakon
Kriza sa tekstilnim otpadom počinje da privlači pažnju i zakonodavaca. Uskoro će proširene šeme odgovornosti proizvođača učiniti da brendovi budu odgovorni za fazu kraja životnog vijeka svojih proizvoda.
U EU će uništavanje neprodate robe biti zabranjeno od 2024. godine, a do 2025. tekstil će se sakupljati u odvojenom toku otpada, slično kao papir i staklo. Velika Britanija tek treba da donese zakon o ovom pitanju, ali je u julu ministarka životne sredine Rebeka Pou pokrenula program koji uključuje prijedloge za podsticanje cirkularnosti i stvaranje industrije za reciklažu tekstila.
Ovi koraci predstavljaju značajan pomak u svijesti o tome koliko se brzo industrija odjeće pretvorila u „fabriku“ otpada. Ali sve veća brzina proizvodnje i uspon vrtoglavo brzih modnih brendova kao što su “Shein” i “Boohoo” znače da će jaz između količine stvorenog otpada i kapaciteta prerađivača tekstila nastaviti da se širi.
U nekim aspektima, proizvođači brze mode rade na pronalaženju rješenja. H&M ima 10,37 odsto udjela u „Rinjuselu“ i već prodaje odjeću napravljenu od cirkuloze.
Takođe, od 2013. godine sprovodi program reciklaže kroz kante za prikupljanje u svojim prodavnicama. Cilj je, prema riječima Sesilije Brensten, šefice odjeljenja za korišćenje resursa i cirkularni uticaj u Grupi H&M, da se tekstilni otpad iz proizvodnje koristi za izradu sirovina od kojih se pravi odjeća.
Ali nedostatak infrastrukture i kapaciteta za reciklažu čini ovu ambiciju teško pomirljivom sa poslovnim modelom izgrađenim na masovnoj proizvodnji. Osim toga, ova šema vraćanja odjevnih predmeta je dugo bila opterećena pitanjima o njenoj efikasnosti.
Za 10 godina koliko funkcioniše, program je prikupio 155.000 tona tekstila za preprodaju i reciklažu, ali neki izvori sugerišu da obim njihove proizvodnje iznosi čak tri milijarde odevnih predmeta godišnje.
U svom izvještaju, „Čejndžing markets“ izvestio je da je pronašao odeću brendova brze mode, uključujući H&M, na deponijama ili spaljen u Keniji.
Ovo je „simptom veoma linearne industrije u kojoj se delovi slagalice još ne uklapaju“, kaže Brenstenova.
Istina je da modna industrija proizvodi previše odeće. U godinama koje će biti potrebne reciklerima tekstila da izgrade fabrike industrijske veličine, biće napravljeno stotine milijardi odevnih predmeta koji su višak – otpad bez jednog jedinog dana korišćenja.
„Reciklaža je možda posljednje sredstvo za rješavanje problema otpada. Mnogo je bolje ne stvarati otpad ili uopšte manje trošiti“, poručuje izvršni direktor HKRITA Edvin Keh.
Istina je da modna industrija proizvodi previše odjeće. U godinama koje će biti potrebne reciklerima tekstila da izgrade fabrike industrijske veličine, biće napravljeno stotine milijardi odjevnih predmeta koji su višak – otpad bez jednog jedinog dana korišćenja.
Preporučeno
„Reciklaža je možda posljednje sredstvo za rješavanje problema otpada. Mnogo je bolje ne stvarati otpad ili uopšte manje trošiti“, poručuje izvršni direktor HKRITA Edvin Keh.
