Tereza je imala 19 godina kada je otišla u Indiju kao iskušenica. Tamo se suočila sa bjedom, glađu i bolestima. Živjela je kao monahinja i učiteljica u Kalkuti, u katoličkom redu Loreto, koji je bio posvećen obrazovanju i misionarskom radu u Indiji. Kalkuta je bila preneseljena, državne službe bile su preopterećene, a zdravstveni sistem praktično nije postojao. Indija se suočila s mnogim izazovima ubrzo nakon što je stekla nezavisnost od Velike Britanije nakon dvjestotinak godina kolonijalne vladavine. Zemlju su mučili nemiri, a hiljade ljudi stradale su u nasilnim ekscesima, piše Dojče vele.

Film „Majka“, u Njemačkoj preveden kao „Tereza – život između svjetlosti i sjenke“, uranja nas u taj haos. U njemu nema estetike nalik nekakvom svetačkom oreolu – tu je gradski pejzaž pun buke, prenaseljen i sa gomilama ljudi. Majka Tereza, rođena kao Anjeza Gonxhe Bojaxhiu 1910. godine u Skoplju, u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, pojavljuje se kao žena koja traži svoju svrhu usred ruševina i teškoća. Tokom putovanja vozom je, kako se priča, iskusila svoj „poziv unutar poziva“ – da više ne živi samo za Boga, već da živi među najsiromašnijima od siromašnih.

ŽENA KOJA SE BUNI PROTIV SVOJE CRKVE

Film prikazuje Terezu (koju sjajno igra Noomi Rapace) ne kao transcendentnu figuru svjetlosti, već kao ženu koja se buni protiv svoje crkve. Njen plan bio je revolucionaran: da napusti manastir, osnuje sopstveni red, preseli se u srce sirotinjskih četvrti i brine o bolesnima i umirućima – kao monahinja van reda. Crkva se tome opirala, jer je Terezina želja značila prekid sa starim tradicijama i poslušnošću. Ali ona je istrajala. Vatikan je tek 1948. godine popustio, a 1950. ona je osnovala red Misionarke milosrđa.

Film je vizuelno zgusnut, jezički uzdržan i podvučen muzikom distorziranih električnih gitara. Prikazuje sirotinjske četvrti Kalkute i ljude obilježene siromaštvom i bolestima, idilični svijet ženske škole gdje učenice nose ružičaste haljine, kao i spartanske sobe monahinja unutar zidina manastira, gdje Tereza, kao majka igumanija, vlada gvozdenom pesnicom.

SUJETA ILI MILOSRĐE?

Film pristupa Terezi kritički, ali s poštovanjem – samo nagovještavajući neke kontroverze. U jednoj tihoj sceni pita se da li njena posvećenost zaista proizilazi iz čistog milosrđa ili iz sujete. To je trenutak koji nakratko sklanja mit i otkriva Terezu koja preispituje samu sebe.

Nešto kasnije u filmu, razgovara o abortusu sa sveštenikom na čelu manastira. Podjeća je da ne osuđuje žene, već da razmotri razloge koji ih navode na takvu odluku – i odjednom se postavlja pitanje da li saosjećanje dozvoljava i neslaganje sa stavovima Crkve, koja abortus osuđuje.

MOĆNA STRANA MITA

Uprkos poštovanju, slika prave Tereze – koju je papa Franjo 2016. godine kanonizovao – odavno se počela narušavati. Čak i za života bila je kontroverzna ličnost. Organizacije za ljudska prava optuživale su je da je zanemarivala lijekove protiv bolova i higijenu u svojim domovima, tvrdeći da su ličili više na hospise nego na bolnice. Tvrdi se i da je primala stotine miliona dolara donacija iz ponekad sumnjivih izvora, dok su medicinski standardi njenih institucija bili izuzetno loši.

Britanski novinar Kristofer Hičens to je sumirao ovako: „Voljela je siromaštvo, a ne siromašne.“ Prihvatala je „patnju kao dar od Boga“ i nije činila ništa da je okonča. Izjednačila je bijedu siromašnih sa patnjom Hristovom, a pripisuje joj se i izjava: „Lijepo je vidjeti siromašne ljude kako prihvataju svoju sudbinu i pate poput Hrista.“

Tereza je bila posebno glasna po pitanju abortusa. U govoru povodom dobijanja Nobelove nagrade (1979), abortus je opisala kao „ubistvo“ i „najvećeg rušitelja mira“. Zbog toga je postala moralna figura konzervativnih pokreta – ali istovremeno i meta feminističke kritike, koja ju je optuživala da je potčinila prava žena idealu samopožrtvovanja.

Ipak, rediteljka filma, Teona Strugar Mitevska, u Terezi vidi i neke feminističke osobine: „Ona je sebi dala slobodu da bude ono što jeste kako bi postigla svoj cilj. To je, po mom mišljenju, čini izuzetno feminističkom figurom“, rekla je u intervjuu za filmski časopis „Filmdienst“.

KOLIKO JE TEREZA BILA FEMINISTKINJA?

Kao žena koja je stekla autoritet unutar patrijarhalne crkve, osnovala sopstveni red i privukla pažnju svijeta, Tereza se svakako može smatrati snažnom ženskom figurom. Prkosila je konvencijama, napustila manastir i predvodila hiljade sestara – što je bilo potpuno neuobičajeno. Istovremeno, zagovarala je viziju ženstvenosti zasnovanu na majčinstvu, odricanju i poslušnosti. Njen rad bio je posvećen ublažavanju patnje, a ne mijenjanju struktura. Teško da je bila feministkinja u emancipatorskom smislu – ali jeste u smislu ženskog prisustva i vođstva.

U posljednjim decenijama života, Tereza je patila od dubokih sumnji. Njena pisma i dnevnički zapisi, objavljeni 2007. godine, otkrivaju snažan osjećaj usamljenosti i stalno preispitivanje postojanja Boga. Žena koja je simbolizovala nadu širom svijeta pisala je da je iznutra „ledena“, da joj nebo više ništa ne znači: „Meni ono izgleda kao prazan prostor.“ Upravo to njen lik čini tako ljudskim.

ZAŠTO FILM DOLAZI U PRAVO VRIJEME?

Debate o abortusu, siromaštvo, vjerski sukobi, autoritet žene u crkvi – mnogo toga je i danas zastrašujuće aktuelno. Film postavlja pitanje: može li žena biti istovremeno sveta i politički problematična? Terezu prikazuje kao lik sa ograničenjima. Možda upravo u tome leži njena savremena relevantnost – ne kao sveta figura svjetlosti, već kao figura koja postavlja pitanja. Zato ovaj film, koji ništa ne objašnjava već samo posmatra, može biti dobra prilika da se o Majci Terezi ponovo govori.