Video
“Ja nisam javna osoba. Ali nova stvarnost zahtijeva svoja pravila i pokušavam ih se pridržavati”, kazala je Olena u velikom intervju za Vogue.
“Ne mogu reći da mi je publicitet ili komunikacija s novinarima stresan. Ali više volim ostati iza pozornice. Moj muž je uvijek u prvom planu, dok se ja osjećam ugodnije u pozadini. Ja nisam zabavljač, ne volim pričati viceve. To nije u mom karakteru. Ali sam sebi našla razloge zbog kojih je publicitet koristan. Jedan od njih je prilika da se privuče pažnja ljudi na važna društvena pitanja. Pritom, to ne tiče na publicitet moje djece: nisam prije objavljivala njihove fotografije na društvenim mrežama, a neću ni sada”, kazala je.
Za Vogue se prisjetila prvog dana ruske invazije na Ukrajinu te otkrila da je tada posljednji put supruga vidjela u košulji i odijelu.
“Jako se dobro sjećam početka. Bio je to normalan radni dan i veče: djeca su se vraćala iz škole, uobičajeni kućni poslovi, priprema za sljedeći školski dan… Bili smo napeti. Puno se pričalo o mogućoj invaziji, ali do zadnjeg trenutka bilo je nemoguće povjerovati da će se to dogoditi…u 21. vijeku? U modernom svijetu? Probudila sam se negdje između 4 i 5 ujutro, zbog udara. Nisam odmah shvatila se radi o eksploziji. Nisam znala što bi to moglo biti. Moj suprug nije bio u krevetu, ali kad sam se ustala odmah sam ga vidjela, već obučenog, u odijelu kao i obično (to je bio posljednji put da sam ga vidjela u odijelu i bijeloj košulji – od tada je u vojnoj odjeći). ‘Počelo je’. To je sve što je rekao. Ne bih rekla da je bilo panike. Možda prije zbunjenosti. ‘Šta da radimo s djecom?’ ‘Čekaj, javiću ti. Za svaki slučaj pokupite osnovne stvari i dokumente’, rekao je i napustio kuću”, prisjetila se Olena dana koji je promijenio život u Ukrajini.
Olena i Volodimir imaju dvoje djece, 9-godišnjeg sina i 17-godišnju kćerku, a ispričala je i kako se njihova djeca nose s ratnim zbivanjima.
“To nije nešto što bi ijedno dijete trebalo vidjeti, ali djeca su iskrena i ne možete od njih ništa sakriti, a najbolja strategija je istina. Puno razgovaramo jer treba reći što te boli i ne držati to u sebi. To jedino pomaže. Zato sam pokušala biti samouvjerena, nasmijana, energična, objašnjavajući im da je potrebno sići u podrum i zbog čega ne smiju upaliti svjetlo. Pokušala sam optimistično odgovoriti na njihovo pitanje: ‘Kada ćemo vidjeti tatu?’ ‘Uskoro’. Tih prvih dana nadala sam se da ćemo možda moći ostati s njim, ali odjeljenje predsjednika postalo je vojni objekt i mojoj djeci i meni bilo je zabranjeno tamo boraviti. Naređeno nam je da se preselimo na sigurno mjesto — ako je u Ukrajini sada moguće pronaći sigurno mjesto… Od tada s Volodimirom komuniciramo samo telefonom”, otkrila je.
Dodala je da je prvi put zaplakala nedjelju dana nakon što je rat počeo.
“Otprilike nedjelju dana nakon početka rata telefonirala sam kako bih saznala gdje su mi rođaci i jesu li živi. I u jednom trenutku sam shvatila da ne znam hoću li ih ikada više vidjeti – moje voljene! To je vjerovatno bilo prvi put da sam zaplakala, prvi put sam se oslobodila svojih emocija. Nisam to mogla podnijeti. Uvijek ću se sjećati svojih poznanika i prijatelja, svih muškaraca i dječaka u vojnim uniformama. Mojih divnih prijateljica, žena, koje su tako krhke i elegantne u vrijeme mira, i toga što su u stanju učiniti kada je rat. Njihove me priče inspirišu. Tako sam ponosna na njih. I sanjam da ih ponovno vidim”, kazala je s nadom.
Poručla je svijetu da se ne navikava na rat.
Preporučeno
“Glavno je ne naviknuti se na rat — ne pretvarati ga u statistiku. Nastavite s protestima, nastavite zahtijevati da vaše vlade poduzmu mjere. Ukrajinci su isti kao i vi, ali prije nešto više od mjesec dana naši su se životi radikalno promijenili. Ukrajinci nisu htjeli napustiti svoje domove. Većina naših ljudi već je bila u inostranstvu, ali nisu planirali biti izbjeglice. Dakle – tretirajte ih kao svoje. Jedino o čemu sanjaju ove majke i djeca je povratak kući, ponovno okupljanje porodica. Zato im pomozite da se prilagode, molim vas – kod kuće, na poslu, u školi – dok se ne vrate. Takođe, svi u svijetu trebaju znati da Rusija vodi ogroman informacijski rat na svjetskoj sceni. Sa svakom njihovom informacijom treba se odnositi s oprezom i kritičkim razmišljanjem. Posljednjih dana vidjeli smo nekoliko proruskih akcija u Njemačkoj, Grčkoj i drugim zemljama u znak potpore ratu. To rade Rusi. Normalan Rus trebao bi se samo sramiti zbog postupaka svoje zemlje, zločina koje njihova vojska čini. Nikad ne pozivam na nasilje, ali onima koji podržavaju rat ne smije se vjerovati’, zaključila je Olena Zelenska.
