Nasljeđe šokantne smrti Dajane, princeze od Velsa, i dalje predstavlja najbolniju ranu za kraljevsku porodicu, što pokazuje i memoarska knjiga njenog brata, grofa Spensera, u kojoj nema mnogo ustezanja.

Iako je prošlo gotovo 30 godina, neuobičajeno ljutit odgovor Bakingemske palate na tvrdnje iz knjige o navodno bezosjećajnoj reakciji njenog bivšeg supruga, tadašnjeg princa Čarlsa, na njenu smrt pokazuje koliko je ovo pitanje i dalje važno, prenosi BBC.

Kasno ljeto 1997. godine bilo je vrijeme kada je kraljevska porodica djelovala kao da je izgubila dodir sa stvarnošću, bez dovoljno saosjećanja prema gubitku Dajane i u opasnosti da izgubi podršku javnosti, dok su ljudi opsjedali palate i donosili cvijeće.

Dok se kraljevska porodica nosila sa sopstvenom privatnom tugom, istovremeno se suočavala i sa reputacionom katastrofom, jer je prijetilo da postane središte javnog nezadovoljstva zbog iznenadne smrti „narodne princeze” u saobraćajnoj nesreći u Parizu.

„Vladala je veoma napeta atmosfera. Svi su bili iznenađeni snagom osjećanja i razmjerama nepopularnosti kraljevske porodice. Smatralo se da su palate loše postupile prema Dajani” prisjeća se kraljevski pisac Valentin Lou.

Lou je bio u Vestminsterskoj opatiji tokom Dajanine sahrane i veoma živo se sjeća reakcije javnosti na upečatljiv govor grofa Spensera.

„Čuo sam neku buku. U početku nijesam mogao da shvatim šta je, a onda sam shvatio da je to masa ljudi ispred opatije, koja je slušala preko zvučnika”, kaže on.

„Ta buka kao da je prolazila kroz kamene zidove opatije i bila je to nešto najnevjerovatnije — a onda su ljudi počeli da aplaudiraju i unutar opatije. Bilo je zapanjujuće, pred Čarlsom i cijelom kraljevskom porodicom”.

„Svi smo pokušavali, svako na svoj način, da se izborimo sa tim. Nije lako izraziti osjećaj gubitka, jer početni šok često naslijedi mješavina drugih osjećanja: nevjerica, nerazumijevanje, ljutnja — i briga za one koji ostaju”, rekla je tada pokojna kraljica.

Za novog premijera, Tonija Blera, govorilo se da je bio pokretačka snaga modernizacije i da je uticao na slanje tako direktne poruke. Taj potez je kasnije prikazan i u filmu Kraljica, u kojem je Helen Miren glumila Elizabetu II.

Mnoge sadašnje tenzije u svijetu kraljevske porodice mogu se pratiti sve do traume tih događaja. Gubitak majke u tako ranom uzrastu neizbježno je snažno oblikovao njene sinove — a ponekad djeluje kao da se te neriješene tenzije i danas nastavljaju.

U memoarima vojvode od Saseksa, princa Harija, Spare, odsustvo Dajane predstavlja ogromno prisustvo; njegov osjećaj gubitka nije oslabio. I dalje je veoma snažno opisan njegov očaj dok je hodao iza njenog kovčega, uz pominjanje protivljenja grofa Spensera.

„Mamin brat, ujak Čarls, napravio je haos. ‘Ne možete natjerati ove dječake da hodaju iza kovčega svoje majke! To je varvarski’”, napisao je Hari.

Harijeva optužba da su interesi institucije monarhije stavljeni iznad sreće pojedinaca postala je dio priče koja je dovela do njegovog povlačenja iz uloge aktivnog člana kraljevske porodice i njegovog trajnog sukoba sa bratom, princom Vilijamom.

Sporovi koji su uslijedili nakon Dajanine smrti, unutar porodice i između članova porodice sa obje strane, i dalje se glasno iznose u knjizi grofa Spensera Swan Song: Diana, My Sister (Labudova pjesma: Dajana, moja sestra), kao i u globalnom medijskom izvještavanju koje je knjiga izazvala.

Knjiga ponovo otvara stara pitanja o karakteru kralja Čarlsa, njegovom odnosu prema mladoj princezi i njegovom odnosu sa sadašnjom kraljicom Kamilom.

Na društvenim mrežama, Dajanini obožavaoci vjeruju verziji događaja koju iznosi grof Spenser, kaže profesorka Polin Maklaran sa Univerziteta Rojal Holovej u Londonu. Ona navodi da je kraljevska porodica i dalje „veoma ranjiva” na sve što podsjeća na priču o „lijepoj princezi čiji je život prekinut u tako tragičnim i dvosmislenim okolnostima”.

Kraljevska komentatorka Dženi Bond opisala je knjigu kao „nevjerovatno neprijateljsku, krajnje nepristojnu knjigu… veoma neprijatnu sliku jednog čovjeka — ali to je njegovo sjećanje na sve to i ko zna ko je u pravu?”.

[Princeza Dajana — arhiva/Hulton Archive/Getty Images: Čarls Spenser, deveti grof Spenser, brat Dajane, princeze od Velsa (1961–1997), i njeni sinovi, princ Vilijam i princ Hari, prisustvuju sahrani princeze u Vestminsterskoj opatiji u Londonu, 6. septembra 1997.]

Princ Vilijam imao je 15 godina, a princ Hari samo 12 kada je njihova majka sahranjena.

U središtu spora nalazi se prikaz razgovora koji je grof Spenser imao sa tadašnjim princom Čarlsom nakon Dajanine smrti. Čarls je, prema njegovim navodima, rekao grofu Spenseru: „Zaboravićemo je dovoljno brzo”.

Takođe se tvrdi da je zvučao „ushićeno do euforije” i poput „dobitnika na lutriji” nakon vijesti o njenoj smrti.

Bakingemska palata uzvratila je saopštenjem koje je, iako upakovano u učtivost svojstvenu dvorskim zvaničnicima, suštinski poručivalo da se razgovor nije dogodio na način na koji je opisan.

Za kralja se navodi da je bio „svjestan da bol zbog bratske tuge može pomutiti razum, uticati na rasuđivanje i obojiti sjećanje na načine koje drugi ne prepoznaju”.

Svako ko je izgubio nekoga zna da osjećanja mogu biti veoma snažna, da ljudi mogu različito čuti ili zapamtiti isti razgovor i da se porodice nakon nečije smrti mogu posvađati — ili zbližiti.

Psihoterapeut Nik Hater kaže da nema stav o tome koja je verzija događaja tačna, ali navodi da tokom traumatičnih događaja sjećanja mogu biti „iskrivljena”. Telefonski razgovor, dodaje, ne pruža vizuelne znakove niti govor tijela koji bi mogli dati potpuniju sliku.

Hater kaže da reakcije na tugu mogu biti veoma različite i nepredvidive, uključujući stanje poznato kao „manija žalovanja”, kada osoba nakon gubitka voljene osobe može djelovati neprimjereno ushićeno ili čak euforično.

Podijeljeno mišljenje javnosti

Objavljena je prva anketa o tome kome vjerovati, koju je sproveo YouGov, i ona pokazuje veoma podijeljena mišljenja: 31 odsto vjeruje tvrdnjama grofa Spensera, 36 odsto sumnja da su one tačne, dok 33 odsto kaže da ne zna.

Lou smatra da knjiga vjerovatno neće promijeniti mnogo mišljenja, jer su se „ljudi već svrstali u svoje tabore kada je riječ o tome kako gledaju na Čarlsa i kako se osvrću na godine Dajane”.

Takođe bi, kaže on, moglo postojati osjećanje da je „neukusno” ponovo otvarati ove tvrdnje toliko godina kasnije.

Sa tim se slaže i istoričar i pisac ser Entoni Seldon, koji kaže da je grof Spenser u vrijeme Dajanine sahrane pokazao veliku hrabrost, ali svoje memoare opisuje kao „tužnu i nepotrebnu publikaciju”.

Kraljevski komentator Ričard Palmer kaže da knjiga prijeti da vrati kraljevsku porodicu u teške dane iz 1997. godine.

„Ova knjiga, kao i približavanje 30. godišnjice Dajanine smrti naredne godine, prijete da potkopaju tri decenije rada kraljevskog doma na popravljanju imidža Čarlsa i Kamile”, kaže on.

Veteran televizijskog novinarstva Dejvid Dimblbi, koji je vodio BBC-jevo izvještavanje o Dajaninoj sahrani, rekao je da mu djeluje „čudno” što grof Spenser knjigu objavljuje upravo sada.

„Zašto 30 godina kasnije, zaboga, treba da to uradite… to morate njega pitati”, rekao je u emisiji Today na Radiju 4, dodajući da bi volio da interesovanje za „ciklus trača” opadne i da se pažnja umjesto toga usmjeri na pitanje kakva je monarhija potrebna zemlji.

[Jayne Fincher/Getty Images: Kralj Čarls III, tada princ Čarls, princ od Velsa, sa lejdi Džejn Felouz (lijevo) i lejdi Sarom Makorkodejl, sa zvaničnicima u RAF Nortoltu, dočekuje kovčeg Dajane, princeze od Velsa, koji je stigao iz Pariza nakon što je poginula u saobraćajnoj nesreći, 31. avgusta 1997.]

Kralj Čarls hoda sa Dajaninim sestrama, lejdi Džejn Felouz (lijevo) i lejdi Sarom Makorkodejl, kako bi dočekao njen kovčeg po dolasku u Englesku.

Grof Spenser je, u saopštenju objavljenom uoči izlaska knjige, rekao da je bio „zatrpan” zahtjevima za intervjue o svojoj sestri. Predstojeća 30. godišnjica podstakla ga je, kako kaže, da zapiše sopstvena sjećanja „umjesto da ponovo sa nelagodom čitam mišljenja drugih, od kojih su mnoga zasnovana na neistinama koje su vremenom prihvaćene kao činjenice”.

On odlučno brani tačnost svojih tvrdnji u intervjuima tokom vikenda, uključujući razgovor sa novinarkom BBC-ja Laurom Kunsberg.

U njemu grof Spenser dodatno potvrđuje svoje tvrdnje o kralju Čarlsu, rekavši:

„Mogu vam odmah i ovdje reći, to su upravo riječi koje je izgovorio.

Bio sam izuzetno pažljiv prema onome što govori i to su upravo riječi koje je rekao i sada vam to obećavam. Zaista, to je ono što je rekao. Ne čujem da on govori da to nije rekao”.

Pogledajte: Grof Spenser kaže da „govori istinu” o onome što je Čarls rekao nakon Dajanine smrti.

Grof Spenser je lično veoma prijatan i šarmantan čovjek, pisac koji je iz prve ruke svjedočio nekim velikim trenucima kraljevske porodice i koji ima priče — ponekad i skandalozne — koje to potvrđuju.

Ono što njegove tvrdnje čini potencijalno štetnijim jeste činjenica da on ne piše kao stručni komentator ili posmatrač, već kao čovjek koji je sjedio za stolom sa članovima porodice svog zeta i svojom rođenom sestrom.

To je intiman, emotivan pogled iznutra, a ne distancirani pogled posmatrača i naslov u novinama.

Ako ova knjiga pokazuje da kraljevska porodica nije pobjegla od nasljeđa Dajanine smrti, onda takođe pokazuje da od tog nasljeđa nije pobjegao ni on.