Video
Kada se dijete rasplače zbog nečega što odraslima izgleda sitno, prvi refleks je da ga smirimo umanjivanjem problema. Kanadska javna zdravstvena služba HealthLink BC pojašnjava da je takva rečenica za dijete isto što i poruka da je ono što osjeća pogrešno ili neprihvatljivo. Umjesto da nauči prepoznati i nositi se s teškim emocijama, dijete tako uči da ih izbjegava i potiskuje.
Ono što nama izgleda malo, za dijete može biti vrlo veliko, navode iz ove službe. Bolje je imenovati osjećaj, na primjer: “Vidim da si tužan jer se igračka slomila.” Uvažavanje osjećaja ne znači da roditelj mora popustiti svaki put kada dijete nešto želi.
“Opet si neraspoložen” i “Pretjeruješ”
Dječija psihologinja Tovah Klein, direktorica Centra za razvoj male djece na koledžu Barnard Univerziteta Kolumbija, za CNBC je pojasnila da je problematična svaka rečenica kojom dijete okrivljujemo za ponašanje ili emociju koju ima. Među takvima navodi “Uvijek si loše volje”, “Zašto se uvijek uznemiriš kad se ovo desi?” i “Pretjeruješ”.
Prema njenim riječima, takve rečenice najčešće su samo izraz roditeljske frustracije, ali kod djeteta mogu izazvati stid.
“Stid može biti taj toksični dio za malo dijete jer ga ono nosi sa sobom: ‘Mora da nisam baš dobar. Ne bih to trebao probati'”, kazala je Klein.
Umjesto toga, savjetuje kratke rečenice koje pokazuju razumijevanje, a ne mijenjaju dogovoreno, poput: “Ne želiš to sada, razumijem. Ali ipak moramo ići” ili “Ako ti je teško, pomoći ću ti”. Ističe da nije potrebno mnogo pričati jer i malo empatije mnogo znači.
“Bravo, baš si pametan”
Pohvala se čini kao nešto što djetetu ne može naškoditi, ali istraživanje psihologinja Claudije Mueller i Carol Dweck, objavljeno 1998. godine u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, pokazalo je da nije svejedno šta hvalimo.
U šest studija s učenicima petog razreda, djeca pohvaljena zbog inteligencije nakon neuspjeha su pokazivala manje upornosti, manje uživala u zadatku i postizala slabije rezultate od djece pohvaljene zbog truda. Češće su birala lakše zadatke kako ne bi pogriješila, a češće su i lagala o svom rezultatu. Dweck je kasnije pojasnila da ovakva pohvala djetetu daje kratak nalet ponosa, ali ga uči da je inteligencija nešto fiksno.
Zato je bolje hvaliti trud, upornost i način na koji je dijete došlo do rješenja, na primjer: “Vidim da si se baš potrudio oko ovoga.”
“Pazi!”
Ovo je možda najčešća rečenica na svakom igralištu. Razvojna psihologinja Mariana Brussoni, koja se bavi istraživanjem rizične igre, navodi da je takva igra, u kojoj djeca testiraju vlastite granice, povezana s više fizičke aktivnosti, boljim društvenim vještinama, otpornošću i samopouzdanjem.
Kada roditelj stalno upozorava, dijete ima manje prilika da nauči samo procijeniti rizik. Stručnjaci predlažu da umjesto uobičajnog “Pazi!” djetetu skrenemo pažnju na konkretnu stvar: “Vidiš li da je ovaj kamen mokar?” ili “Gdje ćeš staviti nogu?”.
Preporučeno
Nijedan roditelj nije savršen i ovakve rečenice svima ponekad izlete. Tovah Klein savjetuje da se u tom slučaju greška prizna kako bi se vratilo povjerenje.
