Video
Ipak, to ga nije spriječilo da kroz filmove zadire u ljudsku psihu, njene najmračnije i zlokobne kutke, ogoli istoriju i pozove na razum i oprost. Ovog puta, u Podgoricu ga je doveo omaž stvaralaštvu njegovog brata, montažera Andrije Zafranovića, koji je upriličila Crnogorska kinoteka. U razgovoru za Pobjedu, poznati reditelj osvrnuo se na dešavanja koja su obilježila njegovu karijeru, govorio je o današnjem društvu i budućem filmskom ostvarenju.
Omaž Vašem bratu Andriji Zafranoviću ponovo je u prvi plan istakao važnost montažera i procesa montaže. Koliko je taj proces bio važan u Vašem filmskom iskustvu, a po čemu je Andrija bio poseban među ostalim montažerima?
ZAFRANOVIĆ: Andro je otišao prerano. Osim što je bio veliki montažer, za mene je prije svega bio moj brat. Prije ravno 50 godina doveo sam ga u Prag bolesnog i tamo je bio u bolnici. Studirao je tada elektrotehniku u Splitu, nije ni pomišljao na film. To mu je bilo daleka tema, a ja sam se time već dobrano bavio. Tako sam ga nakon sedam dana uvjeravanja ubijedio da upiše montažu. Pokazalo se da je bio najbolji student i kasnije je njegov talenat došao u potpunosti do izražaja.
Kada materijal dođe do montažera, filmu se prilazi u potpunoti racionalno i sagledavaju se njegovi nedostaci. Znam da su veoma bili bolni momenti za neke reditelje kada su pojedine izuzetno skupe scene morale da ostanu van filma zbog interesa cjeline. Međutim, Andro bi uspijevao da ih ubijedi i na kraju se to pokazalo uspješnim, jer je cjelina uvijek najvažnija. Gotovo kod svih filmova, pa i sa mnom kada je radio, imao je određene trenutke kada je napravio mnogo više nego što sam i ja u startu očekivao. Malo je takvih montažera u svijetu. Mi smo ga zvali doktor, pravio je takav posao: došao bi, pogledao materijale, analizirao bi ih, rekao šta je u materijalu bolesno, izložio reditelju sistem liječenja filma, i na kraju balade bi rekao koliko to košta. Bio je pomalo i dramaturg, znao je da filmu da totalno novu dimenziju.
Prisjećajući se Vašeg brata, u Kinoteci ste prepričali jedan od posljednjih razgovora u kojem govorite o tome koliko intimno spajanje dva kadra, u kojem se stvara neki novi svijet, može da bude opasno po život autora i njegovu familiju. Kada se osvrnete na sva događanja koja su Vas pratila tokom karijere, je li vrijedilo sve to proći?
ZAFRANOVIĆ: Iz ove perspektive i nijesam siguran. Znate, kada je krenuo progon na mene u Hrvatskoj, ja sam ostavio sve za sobom i pošao u Beč. U auto sam spakovao i stavio trake sa svojim filmovima. Iza mene je u Zagrebu ostao sin sa nepunih 18 godina i šest mjeseci prije služenja vojnog roka. U tom momentu nijesam razmišljao o tome šta mu težina i ljaga koja je bačena na naše prezime može donijeti i gdje ga mogu baciti u službu. Tek kasnije sam, na sreću na vrijeme, uspio da ga izvučem. Svi oko mene su se napatili, ne samo Andro, nego i naš drugi brat, roditelji. Trebalo je sa svim tim živjeti i pored filma, a ja to tada nijesam shvatao. Da li ja imam pravo da dovedem u pitanje kompletnu familiju i prijatelje zbog filma? Saradnici više nijesu mogli da rade, odrekli su me se, govorili da su radili sa mnom samo zbog novca. Sem pojedinih koji su ostali uz mene do kraja. U tom periodu, ali i kasnije, u Hrvatskoj sam bio deklarisan kao anđeo zla, a nasuprot meni je bio Praljak kao anđeo pravde i milosrđa, koji je skončao tako što se zbog svojih nedjela otrovao u sudu u Hagu. Ipak, sama činjenica da sam ostao živ i da pripremam novi film pokazuje da sam spreman i za teže udarce.
Da li smo mi i dalje jedna sredina prepuna kompleksa, nespremna da razgovara i prihvati svoje greške? Želi li naše društvo istinu i koliko oni koji progovaraju o tome postaju žrvte?
ZAFRANOVIĆ: Mi smo i dalje sredina prepuna kompleksa u kojoj istina najviše boli. Zato se i ne suočavamo sa njom, izokrećemo je, konstantno prebacujemo krivicu na druge. Previše se barata i manipuliše nacijama, a o tome govore i ova posljednja dešavanja, okupljene mase koje sa jedne strane kliču „ubij Hrvata“, a sa druge „ubij Srbina“… Politika tako stvara sliku zbog onih koji glasaju, a narod ne glasa najbolje, nego ideološki njima najbliže. Strašne su slike u kojima mladi ljudi na stadionima kliču uz pozdrave iz vremena NDH, dižu ruku, često nesvjesni šta to znači. Zbog toga se o istini može i mora govoriti.
Šta je ono što Vas je motivisalo da u Vašim filmovima otvarate tako teška pitanja? Koliko je potrebno odgovornosti i empatije prema žrtvama, ali i hrabrosti da se ukaže na nedjela svog naroda?
ZAFRANOVIĆ: Ja nijesam Oni. Nijesam dio skupine sa bolesnim ideologijama, nijesam dio toga. Ima među tim narodom i sjajnih umjetnika, pravdoljubivih, a volim za sebe da kažem da pripadam njima. Tek kada se skinu krvave košulje zla može doći do izlječenja. U mom radu me motivisala ogromna empatija, zlodjela koja su učinjena nad jednim narodom zbog njihove nacionalne i etničke pripadnosti. Ti ljudi zaslužuju da se o njima priča. Pokušavao sam da napravim oštar i brutalan odnos prema tom zlu. Nikada to neće biti prihvaćeno. Te tragedije su genetske. Bio sam skoro u okolini Banjaluke, a tamo je 1942. godine, kada i počinje moj budući film, pobijeno sve živo što je bilo muško, do 15 godina. Likvidirana su kompletna sela, zapaljene sve kuće. Čak i danas, kada sam obišao ta mjesta shvatio sam da je to područje i dalje istorijski bolno, da nema kuće u kojoj nije bilo tragedije i čiji član familije nije brutalno ubijen. Prema tim ljudima treba biti strahovito odgovoran. A oni koji su napravili to zlo neće ni na jedan način da to izađe. Oni neće da pogledaju istini u oči. Sve dok neko od današnjih političkih vođa ne klekne u Jasenovcu i ne izvini se za sva zvjerstva koja su tamo učinjena, kao što je to uradio bivši njemački kancelar Vili Brant, nema ozdravljenja ovom narodu.
Ima li film moć da rasvijetli, ukaže i bude opomena, ako ne nama, bar generacijama koje stasavaju?
ZAFRANOVIĆ: Moj film „Zalazak stoljeća“ (Testament) jedan je od takvih koji tokom tri sata govori, preklapa vlastitu istoriju sa kolektivnom a prešućenom, oživljenim snimcima nastalim za vrijeme NDH u produkciji Hrvatskog slikopisa, kao i dokumentarnim materijalima sa suđenja Andriji Artukoviću, Pavelićevom ministru unutrašnjih poslova. Ja sam „Testament“ ponudio predsjedniku Zoranu Milanoviću, kao i premijeru Plenkoviću, da ga prikažu na nacionalnoj televiziji, ali nijedan od njih nije htio da ga pusti. Razumijem njihov odnos prema politici i onima koji su ih birali, ali zbog budućih generacija moramo da shvatimo da istorija nije ono što prikazuje politika, nego ono što se uistinu desilo.
Scenario za film „Djeca kozare“ Arsena Diklića, o stradanju Srba, Jevreja i Roma u ozloglašenom logoru Jasenovac, napisan je još 1986. godine, a dugi niz godina pokušavali ste bezuspješno da nađete novac za snimanje. Šta Vas motiviše da već dugi niz godina istrajavate u namjeri da konačno snimite ovu priču?
ZAFRANOVIĆ: Prije nekoliko godina u novinama je osvanula fotografija mrtvog dječaka, migranta, u Italiji na plaži. Tada sam se sjetio da negdje u fiokama i dalje stoji scenario za „Djecu kozare“ i znao sam da moram opet da krenem u realizaciju, da prije svega to dugujem toj nevino stradaloj i mučenoj djeci. Prijavio sam se na neke konkurse, išlo je to sve malo sporo, ali mi se napokon čini da bi to moglo da se realizuje. Dobili smo određena sredstva, našli koproducente, nadam se da ćemo krajem ljeta ući u snimanje pa da ćemo negdje za godinu i po imati gotov film. Film će imati i novo ime – „Zlatni rez 42“. Na taj način zatvoriće se ciklus o Jasenovcu, kome sam posvetio najveći broj svojih ostvarenja.
U prethodnom periodu, nakon premijere filma „Dara iz Jasenovca“, mnogo se govorilo o sličnosti scenarija između Vašeg i filma Predraga Antonijevića. Jeste li u međuvremenu uspjeli da pogledate „Daru“?
ZAFRANOVIĆ: Nijesam pogledao film i ne planiram da ga pogledam. Mnogo je tu različitih igara koje će imati epilog na sudu. Daljim procesima oko toga baviće se pravnici.
Polaznik ste Praške filmske škole, koja i danas važi za jednu od najznačajnijih ne samo u Evropi, nego i u svijetu. Kakav je Vaš pogled na savremenu kinematografiju i na stvaraoce koji stasavaju?
ZAFRANOVIĆ: Sva ova dešavanja oko korone, promijenila su potpuno pogled na film. Postojalo je pitanje da li će i kada opet moći da se snima, kada će se ljudi vratiti u bioskopske sale. Ja shvatam proces modernizacije, brzine, činjenice da pažnju mladih ljudi okupiraju druge stvari. Trudim se da stvaram dobre filmove za ove male ekrane, u nadi da će biti prikazani na velikom platnu. Tek tada filmovi mogu da postanu velika djela. Svetlana VIŠNJIĆ
Mladi reditelji su utonuli u zonu konformizma
Bavi li se savremena umjetnost onim što je važno i što nas se tiče?
Preporučeno
ZAFRANOVIĆ: Mladi reditelji kao da su utonuli u zonu konformizma, neće da se bave ozbiljnim temama i da im se istinski posvete. Možda im je jednostavno tako lakše, a možda i nemaju hrabrosti i elana. Ja ne znam ni za jednog mladog reditelja koji se bavi tim društveno bitnim i ozbiljnim stvarima, a da postoji, vjerujem da bih čuo za njega. Ipak, ne mogu ni da ih u potpunosti krivim. Živimo u vremenu u kome država daje novac, nacija omogućuje novac, biraju se teme koje odgovaraju vlasti. Da bi neki projekat aplicirao za neki evropski konkurs prvo treba da prođe nacionalni, gdje se često susreće sa cenzurom. Ali, morate da budete svjesni da ni u Evropi nije bolje stanje. Velika je to mašinerija koja, nažalost, ne funkcioniše slobodno ni kako bi trebalo.
