Video
Intervju je simbolično objavljen na Međunarodni dan žena, koji se u BiH obilježava kao i Dan majki. Kako je Džoli istakla, ovaj dan je veoma važan za Majke Srebrenice koje su ostale bez svojih muževa, sinova i rođaka koji su ubijeni u genocidu počinjenom 1995. godine.
Na samom početku intervjua, Žbanić se prisjetila opsade Sarajeva:
“Imala sam 17 godina kada je počeo rat. Na početku sam mislila da je super što nema škole, što mi je odgođen test iz matematike. Sve je bilo zanimljivo. Ali kada su počela ubistva, redovna nestajanja struje i kada smo ostali bez hrane, više nije bilo zanimljivo. Prioriteti su se promijenili i ja sam počela cijeniti život mnogo više. Rat me oblikovao kao osobu i umjetnika”, izjavila je Žbanić.
Na pitanje Džoli zašto je smatrala da mora ispričati priču o masakru u Srebrenici, bosanska rediteljka je istakla da je ovo univerzalna tragedija civilizacije te da se 26 godina kasnije posljedice na jugoslovenskom prostoru i dalje osjećaju.
“Znali smo da je Srebrenica i dalje vrlo bolna tema, te da će neki političari pokušati koristiti naš film u svoje svrhe – da bi stvorili još jednu podjelu među narodima – stoga smo morali sakriti činjenicu da ga snimamo”, dodala je Žbanić.
Džoli je istakla da su Majke Srebrenice, koje čuvaju uspomenu na svoje najmilije, neumorno traže njihova tela i mirno vode kampanju za pravdu, jedna zaista nevjerovatna i nadahnjujuća stvar koja je proizašla iz užasne tragedije.
Rediteljka je istakla da one nikada nijesu tražile osvetu, te da ulažu svu energiju kako bi se izborile za istinu i pravdu.
“1.700 tijela još uvijek nije pronađeno. Upoznala sam žene koje su izgubile 40 članova svoje porodice: sinove, muža, braću, rođake, oca, djeda… tri generacije su nestale. Izbrisane su veze sa prošlošću i budućnošću. Gubitak je tako neizdrživ, a rupa u srcima preživjelih neizmjerna. Čak i nakon takve tragedije, one promovišu ideju zajedničkog života i ljubavi jedni prema drugima. Majke Srebrenice su zaista unikatna organizacija koja dijeli vrijednosti mnogih drugih ženskih organizacija, i zaista bih voljela da ih nominuju za Nobelovu nagradu”, rekla je Žbanić.
Džoli se složila sa njom, te je dodala da je to prelijepa ideja i da se nada da će to barem malo pomoći u liječenju ratnih trauma.
Preporučeno
“U pravu si. Mislim da su traume zaista duboke i da se uopšte nijesu zacijelile. Jedan od razloga je taj što se genocid konstantno negira, a to jako boli porodice žrtava. Sve dok istina nije prepoznata i prihvaćena, jednostavno nije moguće ići dalje. Vjerujem da filmovi mogu promijeniti svijet. Čak i ako samo jednu osobu promijeni ovaj film, te ona prestane povrijeđivati druge ljude to je veliki uspjeh”, zaključila je Žbanić.
