Gligorov: Lična korist i korupcija jedini su motivi za ekonomsko državljanstvo

Porastu javnog duga doprinijela su i zaduživanja na Istoku, poput kineskog kredita za izgradnju dijela auto-puta.

Investicioni bum koji je uslijedio nakon sticanja nezavisnosti doveo je dominantno ruske investitore, koji su oko milijardu eura uložili u nekretnine i još oko 500 miliona u turizam. Kina je dominirala 2020. kao najveći investitor u Crnoj Gori sa 70 miliona direktnih investicija, ali je konkretna ulaganja Centralna banka Crne Gore označila tajnim.

Kapital koji dolazi iz autoritarnih režima, a koji karakteriše nedostak transparentnosti, odgovornosti i tržišne orijentacija, čime se degradira vladavina prava i stimuliše korupcija u zemljama primaocima, vašingtonski Centar za međunarodno privatno preduzetništvo definiše terminom „korozivni kapital“.

Osim Rusije, koja je i pored pogoršanih političkih odnosa među vodećim investitorima u Crnoj Gori, tu su i Kina, Turska, Azerbejdžan, Ujedinjeni Arapski Emirati. Iz zapadnih zemlja dolazi oko trećina stranih investicija.

Država je i dodjelom ekonomskih državljanstava pokušala da privuče strane investitore što je izazvalo zabrinutost Briselas obzirom na to da je Crna Gora najozbiljniji kandidat sa Zapadnog Balkana za ulazak u Evropsku uniju.

Vladimir Gligorov, saradnik Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, upozorava u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE), da ovaj tip državljanstava u sebi sadrži motiv “lične koristi”.

Na pitanje jesu li veći benefiti ili šteta od ovog projekta Gligorov odgovara da sistem ekonomskog državljanstva postoji i u drugim državama. 

“Za migrantske zemlje poput Australije ili Kanade to možda i ima nekog smisla, ali za Balkan nema. U balkanskim zemljama kupovina državljanstva je sredstvo kako biste obavili neke lične poslove, poreske ili neke druge prirode. Ne mislim da je dobro niti da ima smisla. Lična korist i korupcija jedini su motivi za ekonomsko državljanstvo. A tu nema koristi za državu”, ističe Gligorov.

Prepreke ulaganju razvijenih zemalja

Na pitanje kako posmatra trend što se učešće kapitala u Crnoj Gori iz zemalja koje list Ekonomist klasifikuje kao demokratije rapidno smanjio, dok se, u istom periodu, povećao udio kapitala iz autoritarnih i hibridnih režima, kaže da je uglavnom riječ o tome što su ulaganja iz razvijenih zemalja i posebno EU, u najvećoj mjeri usmjerena na industriju i različite usluge, a manje na ulaganja u infrastrukturu i slične, uglavnom državne poslove. 

“Tako da je problem, s jedne strane sektorski, a s druge, isplativosti ulaganja s obzirom na rizik. Sektorski, u smislu ulaganja u infrstrukturu i poslove vezane za državu. Tu je često riječ o suverenim kreditima ili ulaganjima koja su ugovorno vezana za državu, kroz garancije ili subvencije ili na neki sličan način. To obično nisu ulaganja koja će doći iz privatnog sektora EU. Drugo pitanje je rizičnost, s obzirom na to da je u nemalom broju balkanskih zemlja velika politička neizvjesnost. Takođe, velika je i korupcija što, naravno utiče na privlačnost ili isplativost stranih ulaganja. Osim toga, na Balkanu imate i dosta nominalno privatnih ulaganja iz inostranstva koja su u stvari preko “poreskih rajeva”. Tako da se čak i ne zna u kojoj mjeri su to strana ulaganja, a u kojoj takozvana turistička, što će reći domaća koja dolaze kao strana preko “poreskih rajeva“”, naglasio je Gligorov.

Uticaj politike proširenja EU

Odgovarajuću na pitanje koliko su opasnosti za državu prozapadne orjentacije poput Crne Gore ulaganja država koje ne pripaduju tom vrjednosnom sistemu, poput Kine i Rusije, Azejberdžana i koliko je prodoru ove vrste kapitala doprinijela destimulativna politika proširenja Evropske unije kazao je da “jednim dijelom sigurno jeste posljedica politike EU”.

“Ne toliko što je proširenje usporeno već više zbog regionalnog pristupa EU čitavom području Zapadnog Balkana gdje je postojala i još postoji preferencija za regionalnim projektima. Sa stanovišta sektorskiih ulaganja, kada je riječ o industriji ili poslovima vezanim za industriju, tu je područje Zapadnog Balkana relativno malo. Vi nemate značajniju firmu iz EU koja bi ulagala u to područje jer je neizvjesno i politički i sa stanovišta bezbjednosti i korupcije. Kako su to su mala tržišta, strategija EU je bila regionalni razvoj ne bi li se stvorila neka kritična masa tog tržišta, kako bi imalo smisla da neka veća, prije svega njemačka ili italijanska kompanija tu nešto proizvodi. Taj ekonomski interes bi onda bio značajan i sa aspekta evropskih integracija. To je problem što se tiče EU, odnosno njenih privrednika”, ocijenio je Gligorov.

Ova druga ulaganja koja dolaze iz Kine, Rusije, Azerbejdžana su, prema njegovim riječima, ili neki vid pranja novca ili su državna ulaganja koja ne idu u industriju nego u prirodna dobra ili u infrastrukturu.

Zavisnost od Rusije

Na pitanje može li se povećanje investicija Rusije u Crnu Goru povezati sa promjenom vlasti odgovorio je da nije siguran da je to “veza s obzirom na to da je tradicionalno nemali dio ruskih ulaganja u Crnu Goru neki vid pranja novca”. 

“To više ima veze sa onim što se događa u Rusiji i sa mogućnostima koje ruski investitori imaju baveći se poslom na Jadranu i drugim mjestima, nego što ima neposredne veze sa promjenom vlasti, koja uostalom, od samog početka nije izgledala naročito trajna”, naveo je Gligorov.

Na pitanje kako s ekonomskog, ali i političkog aspekta gleda na inicijative da se evropska perspektiva Zapadnog Balkana „pakuje“ u regionalne inicijative poput “Otvorenog Balkana“ ili prijedloga predsjednika Francuske o „evropskoj političkoj zajednici“, za zemlje koje nijesu članice EU, rekao je da prijedlog Makrona “nije prevashodno ekonomski već pokazuje nespremnost Evropske unije za nova proširenja”.

“Cilj je da se ta nespremnost premosti zajednicom koja bi onda možda pozitivno uticala na ekonomski razvoj. Ne zaboravimo, i do ukrajinske krize, kao i one velike ekonomske 2008. godine, nije bilo zainteresovanosti EU za dalja proširenja, posebno kada je riječ o balkanskim zemljama, jer neki od osnovnih problema, političko-strateške i bezbjednosne prirode nisu riješeni. S druge strane, “Otvoreni Balkan” je vid regionalne politike i vrsta nasljeđa inicijative CEFTA kojom ljudi nisu zadovoljni, uz obrazloženje da je neefikasna. Za “Otvoreni Balkan” je veoma angažovana američka politika koja u njemu vidi politički aspekt. Njegovi ekonomski efekti ne mogu biti veliki dok investitori iz EU ili industrijalizovanih zemalja cijelo područje ne prepoznaju kao tržište u koje se može ulagati sa većim proizvodnim ambicijama koje nisu ostvarive na malom prostoru”, naveo je Gligorov.

Dodaje da je ovako predstavljena ideja “Otvorenog Balkana” da se unutrašnja, mala tržišta u okviru balkanskih zemalja okoriste jedna o druge. 

“Tu se posebno cilja na radnu snagu, trgovinu poljoprivrednim proizvodma, ali bi ti efekti bili mali. Male su to ekonomije i teško da mogu jedna drugu da podstiču i pomažu ukoliko to nije podstaknuto značajnijim sredstvima iz EU. To je ideja Berlinskog procesa, ali i on je bio koncentrisan na infrastrukturne projekte. Ispostavilo se da su takvi projekti teško ostvarivi na Zapadnom Balkanu jer teško možete da spojite dvije tačke u Bosni i Hercegovini, a kamoli dvije tačke u Srbiji i na Kosovu”, ističe Gligorov.

Odgovarajući na pitanje koliko su ekonomski razlozi uticali na odnos zemalja Zapadnog Balkana prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, uključujući i uvođenje sankcija Rusiji,kazao je da utiču utoliko što je to za neke zemlje skuplje nego za druge.

“Balkanske zemlje imaju dosta veliku zavisnost od Rusije na neki način, ne samo preko energenata, nego i preko investicija i turizma. Ekonomski razlozi svakako utiču. Ti uticaji su uglavnom negativni u smislu opreza ili zadrške kod uvođenja sankcija ili kod njihovog sprovođenja”, zaključio je Gligorov.