GOLUBOVIĆ: Greške u razvoju turizma na Budvanskoj rivijeri ne smiju se ponoviti na sjeveru Crne Gore

Bankar: Broj dolazaka i noćenja sam po sebi ne pokazuje koliko je turizam donio gostima, privredi i lokalnim zajednicama. Koji signal iz sezone 2026. smatrate najvažnijim za pripremu naredne: potrošnja i dužina boravka gostiju, rast interesovanja za sjever ili pritisak na tamošnju infrastrukturu,  i šta bi taj signal trebalo da promijeni u načinu na koji planiramo turizam?

Golubović: Turističku sezonu 2026. ocijenio bih kao uspješnu u pogledu ostvarenog turističkog prometa, ali smatram da u narednom periodu fokus treba pomjeriti sa kvantitativnih pokazatelja, odnosno broja dolazaka i noćenja, na kvalitet turističkog proizvoda, potrošnju turista i dugoročnu održivost turističkog razvoja. Nijesmo uočili drastične promjene u ponašanju turista koje bi ukazivale na potpuno nove obrasce putovanja.

Međutim, mnogo više pažnje zaslužuje izuzetno interesovanje za sjever Crne Gore, koji postaje sve značajniji dio naše turističke ponude. Rekao bih da priroda sjevera danas uspješnije privlači turiste nego što naša infrastruktura uspijeva da odgovori na njihova očekivanja. Upravo tu vidim jedan od najvećih izazova, ali i razvojnih potencijala crnogorskog turizma.

Imamo prirodne resurse izuzetne atraktivnosti, ali njihov turistički razvoj ne prati dovoljno ulaganja u saobraćajnu, komunalnu i turističku infrastrukturu. Posljedica je da na pojedinim lokalitetima već postoji pritisak velikog broja posjetilaca, dok istovremeno ne uspijevamo da to interesovanje pretvorimo u duži boravak i veću ekonomsku korist za lokalne zajednice.

Budućnost turizma mora biti usmjerena na to koliko kvalitetno možemo da upravljamo boravkom turista i koliko vrijednosti možemo da stvorimo od svakog dolaska. Ako želimo da sjever postane ozbiljna, cjelogodišnja turistička regija, moramo mnogo više da razmišljamo o upravljanju destinacijama, a ne samo o njihovoj promociji.

Bankar: Promjene viznog režima otvaraju pitanje na koje goste Crna Gora može računati u narednom periodu. Koje tržište, po Vašem mišljenju, zaslužuje veću pažnju i šta bi trebalo uraditi da se interesovanje tih gostiju pretvori u konkretne dolaske?

Golubović: Usklađivanje vizne politike Crne Gore sa Evropskom unijom važan je dio našeg evropskog integracionog procesa, ali istovremeno donosi određene izazove za turističku privredu. Moramo biti svjesni da će promjene viznog režima uticati na dostupnost Crne Gore gostima sa pojedinih emitivnih tržišta, što nosi rizik smanjenja turističkog prometa sa tih tržišta. Zbog toga smatram da je upravo sada trenutak za mnogo koordinisaniju diverzifikaciju emitivnih tržišta.

U narednom periodu posebnu pažnju treba usmjeriti na tržišta Velike Britanije i Evropske unije, prvenstveno Njemačke, Poljske i Francuske, uz postepeno jačanje prisustva u Italiji, Španiji i skandinavskim zemljama. Riječ je o velikim emitivnim tržištima sa značajnim potencijalom, naročito u segmentima turista veće platežne moći. Njihovo privlačenje može doprinijeti većoj turističkoj potrošnji i produženju sezone.

Ipak, nikako ne smijemo zanemariti regionalno tržište, koje ostvaruje približno trećinu našeg turističkog prometa. Njegova geografska blizina, tradicionalna povezanost sa Crnom Gorom i stabilna tražnja predstavljaju važan oslonac našeg turizma.

Da bismo potencijal evropskih tržišta pretvorili u konkretne dolaske, neophodna je snažnija koordinacija Aerodroma Crne Gore, Air Montenegra, Nacionalne i lokalnih turističkih organizacija, avio-kompanija i turističke privrede. Prioritet treba da bude razvoj novih i produženje postojećih avio-linija izvan glavne turističke sezone, uz zajedničke promotivne kampanje sa avio-prevoznicima i vodećim turoperatorima na ciljanim tržištima.

Istovremeno, potrebno je snažnije povezati domaću turističku privredu sa međunarodnim prodajnim kanalima i kreirati konkretne aranžmane koji objedinjuju primorje, sjever, gastronomiju, kulturu i aktivni odmor. Posebno je važno da takva ponuda bude dostupna i konkurentna u predsezoni i postsezoni, kada postoji najviše prostora za rast.

Uspješnost ovih aktivnosti treba mjeriti brojem novih avio-linija, dolazaka i noćenja, ali i prosječnom dnevnom potrošnjom turista, dužinom boravka, popunjenošću smještajnih kapaciteta izvan glavne sezone i ekonomskim efektima turizma u lokalnim zajednicama.

Strateški cilj Crne Gore kao destinacije mora biti smanjenje sezonalnosti, teritorijalno uravnotežen turistički razvoj i povećanje ekonomske vrijednosti koju turizam stvara.

Bankar: Gdje biste danas u Crnoj Gori povukli granicu između poželjnog turističkog razvoja i prekomjerne gradnje? Postoje li destinacije u kojima bi nove kapacitete trebalo usloviti prethodnim rješavanjem saobraćajne i komunalne infrastrukture?

Golubović: Granica između poželjnog turističkog razvoja i prekomjerne izgradnje, po mom mišljenju, nalazi se tamo gdje broj turista i izgrađenih kapaciteta počinje da prevazilazi mogućnosti prostora, infrastrukture i prirodnih resursa da dugoročno podnesu taj pritisak.

Na pojedinim djelovima crnogorskog primorja tu granicu smo odavno prešli. Posebno bih izdvojio djelove Budvanske rivijere, gdje je intenzivna izgradnja smještajnih kapaciteta stvorila nesrazmjer između broja turista i raspoloživog prostora na plažama, koje predstavljaju jedan od osnovnih prirodnih motiva dolaska gostiju.

Uzmimo za primjer gradsku plažu u Petrovcu, gdje turisti ustaju prije izlaska sunca kako bi postavili peškire i obezbijedili sebi mjesto na malim djelovima plaže koji nijesu zauzeti plažnim mobilijarom. Mislim da takve scene najbolje ilustruju šta se događa kada razvoj smještajnih kapaciteta ne prati odgovarajuće prostorno planiranje. Posebno bih upozorio da istu grešku ne smijemo ponoviti na sjeveru Crne Gore.

Izuzetno interesovanje za nacionalne parkove i prirodne atrakcije već stvara ozbiljan pritisak na pojedine lokalitete. Uzmimo za primjer Nacionalni park Durmitor, odnosno prostor oko Crnog jezera. Imao sam priliku da ovog ljeta, zajedno sa porodicom, posjetim ovaj prirodni dragulj. Koncentracija posjetilaca na glavnom pristupnom pravcu dovodi do saobraćajnih gužvi, preopterećenosti parking prostora i narušavanja kvaliteta turističkog doživljaja.

Zbog toga smatram da je neophodno izraditi ozbiljne studije turističkog prihvatnog kapaciteta, odnosno kapaciteta nosivosti, za naše najznačajnije prirodne atrakcije, prvenstveno nacionalne parkove.

Takve studije trebalo bi da definišu ne samo koliko posjetilaca određeni prostor može da prihvati već i pod kojim uslovima, u kojim periodima godine i uz kakav sistem upravljanja posjetama, kako bi se očuvali prirodna vrijednost prostora i kvalitet iskustva.

Potrebno je unaprijediti prostorno-plansku dokumentaciju i planove upravljanja zaštićenim područjima kako bi se omogućila izgradnja neophodne, ekološki prihvatljive infrastrukture: sanitarnih čvorova, uređenih pristupnih staza, parking prostora izvan najosjetljivijih zona, planinarskih domova i drugih sadržaja koji služe zaštiti prirode i kvalitetnijem upravljanju posjetama.

Ne smijemo doći u situaciju da prirodu prvo turistički promovišemo, zatim je izložimo nekontrolisanom pritisku, a tek onda počnemo da razmišljamo o njenoj zaštiti. Suština održivog razvoja je da jasno definišemo gdje, koliko i pod kojim uslovima možemo graditi, a da pritom ne ugrozimo ono zbog čega turisti uopšte dolaze u Crnu Goru.

Bankar: Gdje treba usmjeriti naredno veće državno ulaganje u turizam na sjeveru i čemu dati prednost? Šta bi, prema Vašoj procjeni, najviše doprinijelo tome da gosti dolaze tokom cijele godine i ostaju duže?

Golubović: Kada govorimo o državnim ulaganjima u turizam na sjeveru, smatram da prvi prioritet mora biti stvaranje osnovnih infrastrukturnih i planskih preduslova za njegov ozbiljniji i dugoročno održiv razvoj.

To prije svega podrazumijeva kvalitetnije saobraćajno povezivanje turističkih centara, izgradnju pristupnih puteva i javnih parking prostora, unapređenje komunalne infrastrukture, kao i rješavanje infrastrukturnih ograničenja na skijalištima.

Država bi, po mom mišljenju, prvenstveno trebalo da ulaže u javnu infrastrukturu i stvara povoljan poslovni ambijent, dok bi privatni kapital trebalo snažnije usmjeravati ka razvoju kvalitetnih hotelskih i turističkih kapaciteta.

Posebno vidim prostor za razvoj hotela visoke kategorije, sa četiri i pet zvjezdica, koji osim smještaja nude wellness i spa sadržaje, gastronomiju, organizovane aktivnosti u prirodi i druge usluge koje mogu motivisati goste da ostanu duže. Jednako je važno razvijati manje porodične hotele i autentične smještajne kapacitete koji doprinose raznovrsnosti ponude.

Potrebno je razvijati turistički proizvod sa jasnom ponudom tokom sva četiri godišnja doba. Zimi su to skijanje i planinski odmor, tokom proljeća i jeseni aktivni turizam, planinarenje, biciklizam, gastronomija i wellness, dok ljeto otvara izuzetne mogućnosti za boravak u prirodi i sportsko-rekreativne aktivnosti.

Poseban potencijal vidim i u sportskom turizmu. Uz odgovarajuću infrastrukturu, kvalitetne sportske terene i smještajne kapacitete, pojedine destinacije na sjeveru mogle bi postati prepoznatljive kao centri za pripreme sportskih klubova i reprezentacija. Takva vrsta turizma posebno je značajna jer može generisati potražnju i izvan tradicionalnih turističkih špiceva.

Posebno bih istakao značaj državnih ulaganja u poljoprivredu, stočarstvo i očuvanje života u ruralnim područjima sjevera, što istovremeno predstavlja i indirektno ulaganje u razvoj turizma. Podrškom lokalnim proizvođačima, unapređenjem seoske infrastrukture i stvaranjem uslova za opstanak domaćinstava čuvamo tradicionalnu proizvodnju, gastronomiju i način života koji planinskim destinacijama daju autentičnost i poseban identitet.

Domaćinstvo koje danas živi od poljoprivrede i stočarstva sjutra može razviti dodatnu turističku ponudu, od degustacija domaćih proizvoda do autentičnih iskustava i smještaja. Preduslov za to je njegova ekonomska održivost.

Zato razvoj poljoprivrede i turizma treba posmatrati kao međusobno povezane strateške prioritete. Ako sa sjevera nestanu ljudi, njihova domaćinstva i tradicionalni način života, izgubićemo upravo onu autentičnost koja predstavlja jednu od najvećih vrijednosti našeg turističkog proizvoda.

Takođe, neophodno je podići kvalitet turističkih sadržaja u nacionalnim parkovima, uz puno poštovanje režima zaštite prirode i principa održivog upravljanja posjetiocima.

Bankar: U prethodnom razgovoru za Bankar govorili ste o tome kako seoska domaćinstva mogu svoje znanje i autentičnu ponudu pretvoriti u prihod. Šta se od tada promijenilo na terenu? Imate li primjere domaćinstava koja su napravila taj iskorak i šta nam njihovo iskustvo govori o podršci koja još nedostaje?

Golubović: Broj registrovanih seoskih domaćinstava u Crnoj Gori porastao je sa 56 u 2019. godini na više od 400 danas. To svakako ocjenjujem pozitivno, ali smatram da je suština važnija od forme. Ključno je koliko su ta domaćinstva tržišno aktivna, koliko prihoda ostvaruju i koliko uspijevaju da očuvaju autentičnost svoje ponude.

Kroz projekat „RuralGo Montenegro – seoska iskustva na klik“, koji je Centar za istraživanje i razvoj turizma realizovao uz podršku Ministarstva turizma, prepoznali smo da brojna domaćinstva imaju autentičnu i tržišno interesantnu ponudu, ali im često nedostaju znanja iz oblasti digitalne prodaje, promocije i oblikovanja turističkog proizvoda. Projekat je pokazao spremnost domaćinstava da unaprijede poslovanje, ali i potrebu za kontinuiranom edukacijom i mentorskom podrškom.

U tom kontekstu posebno pozitivnim smatram najavljeno zakonsko prepoznavanje degustacionica, čime bi se omogućilo da domaćinstva koja se tradicionalno bave poljoprivredom i stočarstvom postanu dio turističke ponude bez potrebe da mijenjaju svoju osnovnu djelatnost ili razvijaju smještajne kapacitete. To je suština održivog ruralnog turizma – da se turizam prilagođava autentičnom životu na selu, a ne obrnuto.

Poseban potencijal vidim u još uvijek nedovoljno valorizovanom ruralnom zaleđu primorskih opština. Njeguši i sela u zaleđu Budvanske rivijere, kroz povezivanje gastronomije, tradicionalne proizvodnje i turističkih iskustava, mogu postati mnogo više od usputnih izletničkih destinacija. Primjeri Istre i Slovenije pokazuju koliko planski razvoj takve ponude može doprinijeti prepoznatljivosti destinacije.