On je naglasio da se predugo osjeća nedostatak savremene poslovne (evropske) strategije u ovoj oblasti, pri čemu nema jasnih i preciznih razvojnih ciljeva na kraći i duži rok, a kamoli da se u takvoj situaciji mogu posjedovati pretpostavke za ostvarivanje usvojenih ciljeva razvoja.

POBJEDA: Period razvoja crnogorske poljoprivrede i ruralnog razvoja nakon Drugog svjetskog rata predstavljao je „Periklovo doba“. Kako Vi ocjenjujete taj period?

MAROVIĆ: Sjećanja na trodecenijski razvojni put i pored svih teškoća i nesnalaženja su veoma su pozitivna. Rekao bih ispunjena dozom sjete i nezadovoljstva na rezultate koje smo ostvarili u tranzicionom vremenu.

Naime, prvi put u bogatoj istorijskoj prošlosti, Crna Gora je u to vrijeme dobila savremena obilježja ove privredne grane. Nažalost, u decenijama koje je donijelo tranziciono vrijeme skoro sve što je bilo izgrađeno u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, zaključno sa 2010. godinom, pretvoreno je u pepeo. Da li je moralo tako, mislim da ne. Međutim, ostavljam da o tome sud daju privredni istoričari i vrijeme koje je pred nama. Tim povodom i dalje živi mučan osjećaj kod svjedoka toga vremena što su oni, koji su odlučivali o sudbini države i njenog naroda u toj vremenskoj prekretnici, u vučjim uslovima balkanske tranzicije, pogrešno shvatili pravila neoliberalne tržišne ekonomije koja se odnose na poljoprivrednu proizvodnju, tvrdnjom da će „moćna tržišna ruka riješiti sve naše probleme na zadovoljstvo svih“ u Crnoj Gori je označeno kao sunovrat ove privredne grane!? Slijedeći istaknutu „filozofiju“ prvi su na udar surovih tranzicionih zakona iz 1992. došli na udar 7.000 hektara meliorisanog visokoproduktivnog zemljišta na prostoru Crne Gore, koja je tranziciona svijest i pamet povukla u ambis. I nije riječ samo o zemljištu, već o širokoj lepezi proizvodne (agrarne) strukture, koju je trebalo sačuvati, na principima privatnog prava i mješovitog kapitala, a na način kako je to radila savremena Evropa i svijet. No, za utjehu nam je ostala narodna izreka: „Zaludu je plakati nad kantom prosutog mlijeka“.

Nakon stogodišnjih dilema još iz doba kralja Nikole I Petrovića, nastala je krupna dilema – da li ćemovska ravnica kod Podgorice može imati privrednu budućnost ili ne? U dugom trajanju nedoumica i otpora, jedna grupa naučnih i političkih entuzijasta iz Crne Gore i ondašnje Jugoslavije (1968–1980. godine) raspršila je stogodišnju dilemu i na 2.500 hektara ćemovske pustare izgradila najveći i najljepši plantažni zasad vinograda, vinarija i voćnjaka u Evropi koji je narednih dvadeset i više godina pretstavljao privredni ponos Crne Gore.

Nadalje, iz tog milja velikih nacionalnih i privrednih heroja, 1991. godine regrutovan je tim uglednih naučnih i stručnih djelatnika sa crnogorskog i jugoslovenskog prostora koji je izradio Strategiju razvoja poljoprivrede i ruralne privrede u Crnoj Gori na tržišnim osnovama (Zelenu strategiju), kao kapitalni dokument za novo kapitalističko razvojno vrijeme, na kraći i duži rok, koji je konsenzusom usvojen od strane Skupštine Crne Gore u novembru 1992. godine. Ovim dokumentom Crna Gora je ušla spremna u tranziciono vrijeme koje je stajalo pred njom i na čijim je osnovama valjalo reformisati raniji socijalistički i samoupravni sistem. Ono što je bitno za ovaj trenutak jeste činjenica da su rješenja koja su figurirala u Zelenoj strategiji počivala na naučnim i praktičnim ostvarenjima u zemljama zapadne Evrope. Nažalost, projekat „Zelene strategije“, prihvaćen kao amanet za novo – tranziciono vrijeme, živio je i uspješno hodao u novom vremenu sve do 1996. godine, kada je jednostranim potezom agrarne vlasti toga vremena srušen, nakon čega se agrarna privreda nije mogla ekonomski i razvojno uspraviti sve do današnjih dana!

Čast i priznanje onim rijetkim i hrabrim agrarnim privrednicima (farmerima) u Crnoj Gori, koji su smogli snage i znanja da u tranzicionom raspeću savladaju brojne teškoće i ne samo ekonomski opstanu, već utru put za svoj autohtoni razvoj (vinogradari i vinari, proizvođači voća i povrća, proizvođači meda, pivari, maslinari i drugi).

POBJEDA: Koji su to konkretni nedostaci sadašnjeg agrarnog sistema, a koče razvoj ove privredne grane u Crnoj Gori?

MAROVIĆ: Valja imati u vidu da nema idealnih agrarnih politika (sistema) koje ne sadrže neke manje ili veće nedostatke u svom biću. Međutim, praktično posmatrano, odgovor na vaše pitanje po mojem sudu mogao bi da izgleda ovako:

1. U načelu, agrarni sistem u Crnoj Gori u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i do 1989. godine bio je manje – više funkcionalan i uspješan sistem. Zato postoje brojni dokazi o kojima u ovom trenutku ne možemo govoriti. No, zahvaljujući činjenici ispoljenog entuzijazma ljudi tog vremena i spremnosti da se poštuju načela struke i nauke, proizvodnja tadašnjeg vremena uspjela je da očuva svoj tržišni integritet i identitet, na jedoj strani, a na drugoj – da obezbijedi svoju ekonomsku i razvojnu održivost. O tome govori praksa nekadašnjeg slavnog Agrokombinata „13. jul“ koji je dao lavovski doprinos tržišnoj prisutnost u oko 40 zemalja svijeta.

U principu, tranziciono vrijeme je ispoljilo posve drugačiju ćud – poslovnu nekomplementarnost između državne poslovne politike u agraru i onoga što se dešavalo u oblasti tekuće proizvodnje i razvoja, sa svim posljedicama na ishod takvog stanja!?

2. Sljedstveno istaknutom, tranziciono vrijeme u Crnoj Gori donijelo je nezapamćeni ruralni egzodus (bježanje mladih ljudi sa sela) u Crnoj Gori, pri čemu danas na 75-80 odsto poljopivrednog prostora (procjena) nema života i ekonomije, sa neprocjenjivim posljedicama za budući razvoj ove privredne grane!

3. Predugo se osjeća nedostatak savremene poslovne (evropske) strategije u ovoj oblasti, pri čemu nema jasnih i preciznih razvojnih ciljeva na kraći i duži rok, a kamoli da se u takvoj situaciji mogu posjedovati pretpostavke za ostvarivanje usvojenih ciljeva razvoja.

4. Zbog istaknutih i drugih problema, aktuelni agrarni sistem u Crnoj Gori je atrofirao i ostao bez volje da pristupi korjenitim reformama svog poslovnog ambijenta, sa posljedicama za čije će otklanjanje trebati znanje, novac i vrijeme. Kada je riječ o konkretnim nedostacima aktuelne agrarne politike u Crnoj Gori, po mom sudu, može se govoriti o sljedećim problemima:

(a) Niska produktivnost rada u stočarstvu, kao glavnoj poljoprivrednoj grani. O ovom problemu govori činjenica da je proizvodnja mlijeka po jednom muznom grlu u Crnoj Gori 3.100 litara mlijeka na godišnjem nivou, dok se ta brojka u Evropi kreće na nivou od 7.500 litara.

(b) Uvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda kreće se na nivou od oko jedne milijarde eura na godišnjem nivou, pri čemu se 70 odsto uvezenih roba može proizvoditi u Crnoj Gori. Izvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda kreće se oko 12–15 odsto sopstvene produkcije, takođe na godišnjem nivou, što govori o zabrinjavajućem tehnološkom i tržišnom zaostajanju.

(c) Interna ekonomija poljoprivrednih gazdinstava (male, srednje i velike farme) je posve maglovita stvar, pri čemu je izvjesno da je životni standard farmera na najnižem nivou u odnosu na ostale privredne grane.

(d) Profitabilnost investicionih ulaganja u stočarsku proizvodnju, prema mojim saznanjima, u višedecenijskoj je ekonomskoj krizi, odnosno visokom naučno tehnološkom i zootehničkom zaostajanju. Ovu činjenicu potvrđuju podaci da je broj goveda 1989. godine iznosio 189.009 grla, da bi u 2024. godine taj broj pao na 68.800 grla ili 36 odsto.

(e) Krupan problem predstavlja nedovoljno prisustvo nauke i struke, kako u tekućoj proizvodnji tako i u oblasti razvoja.

(f) Nedostatak savremenog poljoprivrednog zakonodavstva.

(g) Nedostatak zemljišne politike. Poljoprivredno zemljište se u Crnoj Gori koristi nešto više od šest odsto.

(h) Odsustvo – nedostatak institucionalne infrastrukture, koja u svakom državnom sistemu predstavlja kičmeni stub privrednog i društvenog progresa.

(i) Nedostatak organizacionih formi privrednih subjekata u poljoprivrednom prostoru.

(j) Porazne su posljedice centralističkog upravljanja agrarnom produkcijom.

(k) Neadekvatna kadrovska politika i manjak specijalističkih kadrova i dr.

POBJEDA: Možete li uporediti vrijeme razvoja crnogorske poljoprivrede i sela u predtranzicionom periodu sa sadašnjim stanjem? Što se to desilo, po Vašem mišljenju, i kako gledate na rezultate ta dva, posve različita, privredna razdoblja?

MAROVIĆ: Pitanje je veoma kompleksno i bez moje pretenzije da ću na njega cjelovito i valjano odgovoriti. Preciznije, u narodu postoji izreka „Svako vrijeme ima svoje breme“, tako i ova dva razdoblja u crnogorskoj privrednoj istoriografiji imaju svoje zakonitosti i probleme. No, rekao bih da dva pitanja predstavljaju ključna obilježja svakog privrednog sistema, a to su: sistemska – državna rješenja na temu ciljeva i pretpostavki za ostvarivanje usvojenih ciljeva i kvalitet upravljačke strukture u određenoj privrednoj grani. Ukoliko jedna država posjeduje dobra rješenja, može računati na uspješan razvoj i obrnuto. U predtranzicionom razdoblju sistemska rješenja i upravljačka dimenzija bili su komplementarni, dok u drugom tranzicionom razdoblju te komplementarnosti nema i privredni akteri se slažu kao rogovi u vreći.

POBJEDA: U Vašoj knjizi „Brskut u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“ govorite o planinskom zaleđu, Mokri, Komovima, Širokaru i njihovim jezerima, gorskim očima – Bukumirskom i Rikavačkom jezeru. Kazali ste da su Francuzi, Njemci i Izraelci svojim posjetama otkrili ljepotu i bogatstvo pomenutog prostora. Koliko smo mi, kao nacija, prepoznali potencijale prirode?

MAROVIĆ: Odgovor na pitanje zavisi od više faktora. U odgovoru valja imati u vidu činjenicu da sreću čovjeku može donijeti čovjek sam sebi. Sve zavisi od toga dokle dosežu njegovi vidici i intuicija. Na drugoj strani, čovjek je rođen sa predispozicijom da živi na zemlji („Sve iz zemlje, sve u zemlju“). Ono što je komplementarno sa prethodnom činjenicom to je istina da je čovjek rođen da živi u simbiozi sa prirodom. Tu svoju prirodnu predodređenost čovjek u našim uslovima najčešće ne može obezbijediti, pa je našao jedini izlaz za sebe i svoju porodicu da se nastani na asfaltu Podgorice, Nikšića, Bijelog Polja i Crnogorskom primorju. Naši gosti usamljeni u Mokri i njenim prekrasnim jezerima krste se ne znajući što se to događa sa nama, a to što nemaju đe popiti ni kafu – nije za priču.

Ovdje bih stao sa daljim komentarom na ovu temu.

POBJEDA: Što bi moglo da zaustavi naš ekonomski sunovrat?

MAROVIĆ: Odgovor na ovo pitanje je i prost i komplikovan. Prvo, zabluda je da se srećniji život mora potražiti samo u novcu, iako novac otvara svaka vrata, jer bogatstvo i sreća u novcu su relativni pojmovi, te bi naš čovjek trebalo razgovarati sa turističkim ekspertima, sociolozima i ljudima koji se bave kulturološkom djelatnošću. Pri istaknutom ne treba zaboraviti na posjete i razgovor sa državnim institucijama i bankarskim sistemom. Sve je ovo naša poslovna prćija pa ko se u tome bolje snađe.

POBJEDA: Ako smo u ranijem, predtranzicionom, periodu imali neka bolja institucionalna rješenja u privrednoj oblasti o kojoj je riječ, vidite li u budućnosti da se nešto može promijeniti nabolje?

MAROVIĆ: U uslovima kada voluntarizam „drži bank“ iskreno ne mogu uočiti „crkvu pred kojom bi čovjek stao ovim povodom i pomolio se Bogu za pomoć“. U poratnom razvoju, kada smo ostvarivali zapažene rezultate, ovako nešto nije se dešavalo. Međutim, danas je to odomaćen problem iako se zna da je institucionalna infrastruktura, kako u državi tako i u svakoj kompaniji, kičmeni stub razvoja. Nijesam optimista u ovoj oblasti, ali nadam se da će se vremenom nešto pozitivno dešavati, međutim u nekadašnjem slavnom Agrokombinatu „13. jul“ i njegovom poslovnom sistemu noseće stubove razvoja predstavljala je upravo institucionalna infrastruktura, koja je omogućila da kombinatski proizvodi budu prisutni na tržnicama Milana, Beča, Frankfurta, Minhena, Praga i Varšave, a o bivšem jugoslovenskom tržišnom prostoru da i ne govorimo. Pa neka neko sada kaže da mi u predtranzicionom vremenu nijesmo bili dio tržišta razvijene Evrope!

A što se kasnije desilo – nije mi dovoljno jasno, pri čemu je činjenica da danas držimo fenjer na rang listi agrarno razvijenih država Evrope, bez mogućnosti prognoze kada bi se moglo nešto promijeniti.

Na kraju, gospodo političari, dajte šansu struci, nauci i nezavisnim ljudima, da predlože neke promjene u agrarnoj privredi, u suprotnom – ovakvi kakvi smo, ne valjamo nikome!