Video
Činjenica da zavisimo od ljetnje i zimske turističke sezone govori mnogo o razvijenosti naše privrede. Takva privreda se u kriznim situacijama neminovno suočava sa mnogo problema na koje ne može da odgovori adekvatno. Najkrupniji su svakako povećanje cijena osnovnih životnih namirnica (jer gotovo sve uvozimo) i goriva (Vlada je uradila ono što je mogla da te cijene ne odu u nebo- smanjila je akcize). Ipak, interesovanje javnosti posljednjih mjesec dana više privlači poskupljenje izvora za ogrijev- ogrijevnog drveta i peleta. Pelet kao ekološki bioenergent je u Crnoj Gori prisutan od 2013. godine. Posljednjih godina je broj korisnika peleta rastao, naročito u Pljevljima gdje se taj broj od 2015. utrostručio i prošle godine iznosio 982. Cijene peleta rastu unazad godinu dana a paralelno s njima i problemi prodavaca i kupaca koji su eskalirali i postali vidljivi javnosti (a intenzivnije medijski ispraćeni) u posljednjih dva ili tri mjeseca.
Proizvođači peleta: Biće dovoljno peleta za domaće tržište, cijena tone peleta u fabrikama se nikada neće vratiti na 150 eura i građani to moraju da znaju
U Crnoj Gori proizvodnjom, pakovanjem i distribucijom peleta bavi se preko 10 privrednih društava.
Vlasnik peletare „Biotel“ iz Andrijevice, Vladimir Mijajlović u razgovoru za STANDARD sumira probleme sa kojima se suočavaju proizvođači peleta u Crnoj Gori.
Cijena peleta konstantno raste. Za jednu tonu peleta cijena premašuje 300 eura na domaćem tržištu dok se u zemlje regiona i šire izvozi po cijenama koje dostižu 400 do 500 eura. Mijajlović objašnjava da je „krivac“ za skok cijena više faktora. Glavni faktori su nedostatak i cijena sirovine, cijena goriva i cijena radne snage.
„Prvi faktor je svakako nedostatak sirovine. Većina sirovine se izvlači iz šuma koje su u privatnom vlasništvu. Samim tim, privatnici određuju cijenu drveta. Samo sirovina iznosi 50% a negdje ide i do 60% ili 65% ukupnih troškova pri proizvodnji. Prošle godine su drva stizala do fabrike za 30-32 eura, sada ta cijena iznosi 65 ili 70 eura. Za jednu tonu peleta potrebno vam je oko 2.1 tona drveta. Ako je 70 eura ulazna cijena sirovine, samo ulaz na asfaltni put košta gotovo 140 eura“, pojašnjava Vladimir Mijajlović.
Rast cijena goriva pravi velike probleme kompletnoj privredi Crne Gore, izuzetka nema. Posljedice osjećaju i građani i proizvođači. Mijajlović objašnjava da je ranijih godina cijena goriva (da se sirovina iz šume preveze do fabrike) iznosila 10 eura a sada ne ispod 15-18 eura. Dodaje da je i gorivo za proizvodnju peleta u fabrici poraslo na gotovo 15 eura po toni.
Treći razlog je povećanje minimalne zarade sa 250 na 450 eura od 1. februara 2022. godine.
Cijene folija za pakovanje peleta su takođe skočile a jedino se cijena struje nije promijenila:
„Cijene struje, što se tiče industrije, se plaćaju kao i do sada. Iznosi struje za preduzeća koja ne gase proizvodnju su, naravno, visoki. Potrošnja struje moje fabrike premašuje 30 000 eura mjesečno. Međutim, s obzirom na veliki rast cijena struje u svijetu i Evropi naročito, mi plaćamo jeftinu struju i do pet puta manju od tržišne“, pojašnjava Mijajlović.
Ističe da se ukupni troškovi proizvodnje jedne tone peleta kreću od 220 do 230 eura bez PDV-a. Smatra da cijena peleta u Crnoj Gori neće drastično rasti kao što je slučaj u regionu i šire. Glavni razlog je relativno mala količina peleta koja je potrebna za one koji ga koriste u Crnoj Gori (po podacima Monstata iz 2020. oko 19 000 tona).
“Na sastanku 22. juna smo se sa predstavnicima resornog Ministarstva dogovorili da pokušamo da izađemo u susret građanima i ne mijenjamo cijene (do 250 eura izlazna cijena iz fabrika), pod uslovom da nama inputi ne skoče naglo. Ako gorivo, sirovina… nastave da skaču više od očekivanog ni mi nećemo imati izbora i korigovaćemo cijene. Pojedine fabrike su godinama bile u minusu, nijesam siguran da je neko uskočio da pomogne”, navodi Mijajlović.
I proizvođači peleta se žale na nedostatak šuma, što direktno utiče na njihovu proizvodnju. Koncesije su se do sada davale na 10, 15 ili vše godina ljudima koji, očigledno, nijesu na adekvatan način upravljali šumama. S ovim je saglasan i naš sagovornik.
“Smatram da fabrike peleta treba da se odvoje od ostale proizvodnje. Imamo ogromne šume ali one nijesu bogate tako kvalitetnim drvetom. Lično mislim da bi dio šuma trebao da se odvoji za nas proizvođače peleta, dio za one koji prodaju drva za ogrijev a dio za one kojima treba tehničko drvo. Do sad je sve bilo zajedno i evo vidimo rezultate”, mišljenja je Mijajlović.
Zbog skoka cijena peleta i ogrijevnog drveta reagovale su i političke partije. PzP je tražio da se zabrani izvoz peleta i ogrijevnog drveta dok je SDP pokrenuo inicijativu kojom bi se normalizovale cijene ovih izvora za grijanje a ranije je na njihov predlog Skupština smanjila PDV na pelet sa 21% na 7%. Mijajlović ne vidi utemeljenje za ovakve predloge:
“Kao fabrika smo bili za smanjenje PDV-a sa 21 na 7%. Smatrali smo da je to poput ‘osnovne životne namirnice’ ljudima koji koriste pelet. SDP je to podržao i izašao sa konkretnim predlogom prema Skupštini. Ministrar je to podržao. Pelet je jedini proizvod koji mi u Crnoj Gori izvozimo u većim količinama. Kombinat nam ne radi, struju izvozimo u relativno malim količinama… E sad, imate višak toga proizvoda za izvoz u iznosu do 80% njegove ukupne proizvodnje (po Monstatu oko 70 000 tona) ili 30 miliona eura. Nemojte da izvozite? Nema problema, otkupite pelet kao što je Srbija uradila. Srbija zapravo nije zabranila izvoz. Ona je otkupila pelet po konkretnoj cijeni od fabrika , to stavila u robne rezerve i plasirala pelet prema građanima bez ikakvih marži. Peletari, naravno, nijesu imali ništa protiv. Druga stvar, Uprava za šume Republike Srbije snabdijeva peletare sirovinom pa ne mogu da ostanu bez nje. Mi smo zbog nedostatka sirovine zaključali fabrike na par mjeseci. Sve plate su isplaćene, nijedan radnik nije otpušten a niko ništa oko toga da kaže, niti mi tražimo. O cijeni sam ranije govorio, 20% proizvodnje će svi peletari usmjeriti na domaće tržište i ne razumijem čemu tolika polemika i dizanje panike da se zabrani izvoz. Biće dovoljno peleta za domaće tržište”.
Količine proizvedenog peleta zbog nedostatka sirovine i kasnog početka proizvodnje su kod svih proizvođača opale. Mijajlović ističe da je njegova fabrika zbog toga radila samo treću smjenu:
“Od prije par dana počeli smo sa da radimo sve tri smjene. Neka inicijalna projekcija je da ćemo do kraja marta naredne godine uspjeti da proizvedemo 15 000 do 16 000 tona, a ako koncesije budu raspisane ove godine na vrijeme, naredne ćemo imati dovoljno sirovine da radimo sve tri smjene cijele godine”.
Mijajlović nema odgovor na pitanje kada bi moglo doći do stabilizacije cijena peleta na tržištu.
“Mislim da to niko u ovom trenutku ne može da predvidi. Niko ne zna kada će se završiti rat u Ukrajini. Sve je skočilo. Situacija je komplikovana svima”.
Zaključuje da cijena peleta u fabrikama nikada neće biti, kao do prije godinu dana, 150 eura i da to građani moraju da znaju.
Potrošači ne vide zbog čega je cijena peleta skočila i do 100%, razmišljaju o prelasku na struju
Problemi sa kojima se suočavaju proizvođači su vidljivi. Vidljivi su međutim i problemi potrošača. Broj ljudi koji je u domovima ugradio kotlove/peći na pelet se svake godine povećava. Ugradnja predstavlja investiciju od nekoliko hiljada eura. Investiciju koja je (reklo bi se do momenta skoka cijena) dugoročno bila vrlo isplativa. To potvrđuju i naši sagovornici koji ističu prednosti grijanja na pelet u odnosu na drva koja su ranije koristili. Saglasni su da je vrlo lak za korišćenje jer nema slaganja i cijepanja a količina toplote koja se emituje je identična drvima, često i bolja.
“Korisniku je dosta lakše, naročito gdje su starije osobe u porodici prisutne. Na drva može da se grije jedino neko ko je stalno kući. Može da se montira vremenski termostat koji određuje kada će peć da se gasi ili pali, da se podesi temperatura…”, pojašnjava jedan od sagovornika.
Pelet koriste godinama unazad, zato im poskupljenje do ove mjere pravi veliki problem. Iako razumiju da su proizvođačima skočili inputi, ne vide zbog čega je cijena tone peleta tolika kolika je:
“Mislim da svi potrošači razmišljamo identično. Isplativo je koristiti pelet ako je on 220 ili 240 eura po toni. Shvatam poskupljenje za 20% ali poskupiti ga i do 100% ne. Bavim se ugradnjom kotlova/peći na pelet. U pitanju je terenski rad. I meni je potrebno gorivo da dođem od tačke A do tačke B ali nijesam podigao cijene izvođenja radova to tog nivoa. Ne opravdavam tako drastično povećanje cijena. Međutim, država je morala da stane iza tih proizvođača. Dosta ljudi je ugradilo pelet a sada zbog ovakvih cijena treba da prelaze na, recimo, drva? Ako imaju privatne šume mislim da će to i da se dogodi”, pojašnjava sagovornik.
Na pelet se griju i do šest mjeseci u godini (zavisi od regije i vremenskih prilika). Ovakve cijene znače i mnogo veći trošak u odnosu na ranije. Ističu da ne bi prešli nazad na drva ali da o prelasku na struju itekako razmišljaju:
“Razmišljam o prelasku na struju. Mislim da bi mi bilo rentabilnije da ugradim još jednu inverter klimu koja bi mi trošila manje od postojeće. Po ovoj cijeni peleta za grijnu sezonu mi treba 1000 eura. Ja hiljadu eura za pet mjeseci grijanja na struju neću potrošiti”, zaključuje sagovornik iz Podgorice.
Preporučeno
Aleksandar Bulatović
